Knjigom protiv prešućivanja

Koliko li je mjesta u našim hrvatskim zemljama, u Hercegovini, u Bosni i u Hrvatskoj, koja bi trebalo zaštititi, označiti i u školama dolično o njima poučavati. I, svakako, ta mjesta posjećivati. I u njima se moliti, i svijeće paliti, za duše onima koji Bogu odoše, a živima da se više nikada ne ponovi slično zlo. Da, odnositi se prema njima upravo onako kao što se čitav svijet odnosi prema koncentracijskim logorima Auschwitz, Dachau... I Hrvati prema Jasenovcu. Ali do sada samo prema dijelu njegove povijesti, do godine 1945. Od godine 1945., premda postoji i djeluje i dalje, Titov Jasenovac, ostaje obvijen šutnjom! Tako se Republika Hrvatska, premda je Sabor Republike Hrvatske donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka (režima!) u Hrvatskoj 1945. – 1990. (od 30. lipnja 2006.), ne drži Rezolucije Skupštine Europskoga parlamenta o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih sustava (1096/1996.), ni Rezolucije Vijeća Europe o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima (1481/2006.), a niti Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (od 2. travnja 2009.).

Na žalost tako se odnosimo i prema stratištima Maceljskoj gori, Daksi... koncentracijskim logorima Goli otok, Sveti Grgur... i drugima. A radi se o stotinama tisuća ubijanih, masakriranih, mučenih, utamničivanih, raseljavanih, o kojima se službeno gotovo šuti. I da nije nekoliko udruga, nekoliko biskupa i svećenika, redovnika, koji se skrbe za nezaborav i nekolicine časnih ljudi koji bez prestanka rade na razotkrivanju tih stratišta i još živih izvršitelja zločina, trajao bi muk i ne bi se na dan 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, sjećali žrtava Titovoga komunističkoga režima. I ovako je to glas vapijućih u pustinji, mislim ponajprije na medijsku pustinju, u što su strani dnevnici, tjednici i tv postaje pretvorili Hrvatsku. Što ni najmanje ne smeta „političkim elitama". Eto, na tu nas obvezu rječito upozoravaju i obvezuju sve spominjane rezolucije uljuđene Europe, u koju bi naši političari tako željeli ući.

Knjiga Želimira Kužatka Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2010., koja mi je ovih dana došla u ruke, i zadržala moju pozornost od prve do zadnje stranice, a govori na svoj način upravo o ovom našem zaboravu, u kojemu nas i pored osvojene hrvatske slobode ipak drže. O hrvatskom Pokretu mladih u BiH 1956. god. kao i o njegovu tvorcu mr. Tomislavu Vidoviću ništa se službeno ne zna. – veli u kratkome proslovu autor i dodaje – Ova knjiga je moj revolt i bunt protiv onih koji još i danas prikrivaju istinu o hrvatskim patnjama u Titovoj Jugoslaviji i u tom „humanom" društvu. Dalje, Kužatko svjedoči – Ne pišem iz mržnje, ne pišem zbog poziva na osvetu... to smo svojim ponašanjem od početka devedesetih godina da danas mnoštvo puta dokazali. I tvrdi – Prikrivanje zločina je krivično djelo, a kada to čine povjesničari i političari, to je zločin; svojim činom po drugi put ubijaju žrtve i istinu. Pa im predlaže lustraciju, kakva bi ona bila na hrvatski način – Krajnje je vrijeme da se oni koji su sudjelovali u ovim nedjelima konačno povuku i prestanu vrijeđati i mučiti njihove obitelji. To ne vodi pomirbi.

A na kraju za svoje pisanje će reći – Nisam povjesničar kao dr. Ivo Goldstein niti akademik kao Dušan Bilandžić, ja sam samo jedna od žrtava, ali za razliku od njih – ja pišem istinu. Istinu piše i o Svetom Grguru na kojega je dopremljen s I. Sarajevskom skupinom, a tamo su pristizali: Zenička skupina, Sarajevo II. – Prozor – Bugojno –Travnik – Široki Brijeg, Domaljevac – Vareš – Šamac, Sarajevo – Mostar, Osijek, Imotski, Metković, Zadar, Vinkovci, Zagreb, Posavina. Svi osuđeni, bez sudskih presuda! Pa premda su i danas na Svetom Grguru vidljivi objekti tog koncentracijskoga logora, kao i susjednoga ženskoga radilišta, o tome ni u jednoj enciklopedijskoj jedinici ništa. A na otoku stoji tek ploča: Državno lovište VIII/23. Sv. Grgur. Uzgajalište. Lovozakupnik L.D. Kuna Lopar. I šutnja, do kada, samo šutnja?

Stjepan Šešelj
Hrvatsko slovo