Pokloniti se istini kada je ona nemoćna

Uvijek se divim dubini poruke jednostavnih slika iz evanđelja. Tako i današnjoj slici mudraca koji putuju prema Betlehemu. Možemo se zadržati na folkloru: kakva odijela nose, dolaze li na konjima ili devama; na boji kože: crne, bijele, žute; možemo se zadržati na darovima ili na mjestu kako je uređeno. U kršćanskom svijetu se osjeća želja da se poprave prilike u kojima se Isus rodio. Zato se stavljaju borići, bombice, potočiće i sl. Mi bi svojom logikom Isusu pripremili bolji prijem i bolji život. Stavili bismo u mjesto rođenja parkete i tepihe. Čim malo odraste nabavili bismo mu klavir da vježba sviranje, stavili mu crvenu kravatu, obukli ga u ispeglane hlačice i olaštene čizmice. Već gotovo 2000. godina ljudi žele Isusovo rođenje izmjestiti iz neuglednog prostora. Pokušavaju dotjerati evanđelje u prihvatljive i ugodne okolnosti, a evanđelje Isusa neprestano vraća u štalu. U njoj se rodio.

Tu je zapravo bit poruke: mudraci ili kraljevi dolaze pokloniti istini koja se očituje u nemoći.

Kraljevi, naime, nisu krenuli nekome tko može ojačati njihovu moć, učvrstiti njihovu vlast, povećati njihovo bogatstvo. Bilo ih je i ima ih, i bit će ih kojima je to jedino pravilo u životnom usmjerenju. To je njihova zvijezda u životu. Vidimo svednevice procesije takvih ljudi u smjerovima bogatstva, moći i vlasti, a možda se i sami katkada prepoznamo u tim redovima. Misle oni da je to put prema trajnoj sigurnosti. Zato se utječu moćnima. Izvana to tumače da je to za opće dobro. No, dogodi se da moćnik u kojemu traže sigurnost postane nemoćan. Tada se otkriju motivi zašto je njima bio „ugledan i visoko moralan čovjek“. Kad je postao nemoćan, ne priznaju mu ni one vrline koje je doista imao. Jer oni ga i nisu cijenili zbog vrlina, nego zbog toga što su očekivali da bude potpora u njihovoj pohlepi za vlašću, bogatstvom i moći. Kada on to više nije, valja mu okrenuti leđa.

Jednako tako će čovjek koji je takvim načinom privukao oko sebe suradnike i „prijatelje“, kada izgubi svoju uglednu i moćnu poziciju, osjetiti kako je datadanje prijateljstvo bilo varavo. I ovih dana gledamo kako se ruše takva „prijateljstva“. Nestalo je moći i vlasti, nestaju i „prijateljstva“ koja su na njima građena. Počinju se ljudi nabacivati na dojučerašnje uzore i dobrotvore, koje su u svakom svojem javnom govoru spomenuli i pohvalili, kao da od njih nisu nikada ništa dobra čuli ni primili.

I biblijskim kraljevima su zacijelo mnogi govorili da se kane puta prema nekome koji je i sam nemoćan. Preporučivali su im oslonac na moćne i bogate. No oni su u duši osjetili da ne smiju napustiti „zvijezdu“ koja ih je vodila prema nemoćnome. Krenuli su iako su primijetili da ona ne pokreće druge u njihovoj okolini. Osjetili su da treba ići za spasonosnom istinom i onda kada se ona očituje u nemoći. Čovjek treba ići prema istini i onda kada to iziskuje težak put i napor. Herodu ta „lampica“ nije proradila iako je bio u blizini. On je bio osjetljiv samo za takve ciljeve koji su osiguravali njegovu moć, bogatstvo i vlast.

Kraljevi (mudraci) su osjetili da se treba pokloniti istini i kada je ona nemoćna. Svoj stav svjedočili su i onima koje su susretali na putu. Nakon što su sve svojim očima vidjeli gdje se sve istina može naći: zaboravljena, napuštena, prezrena, siromašna, ugrožena, i oni su bili u stanju svjedočiti za takvu istinu.

S druge strane treba reći da nemoćna istina očekuje podršku. Ljudi se boje „bacati kamenje“ na moćne i bogate i kada su u krivu, ali olako kamenje bacaju na siromaha i kada je u pravu. Ona je doista ugrožena jer ima toliko ljudi koji jedva dočekaju da već pripremljeno kamenje izbacaju na neku žrtvu koja je u društvu stigmatizirana da se može slobodno napadati. U komunističko vrijeme postojale su određeni načini kada se i koga treba staviti na stup srama. Nije to vlastitost samo prošlog društva. I u nas se upre prstom sad na ovoga, sad na ovoga. Jedno vrijeme to je u nas bila Jelena Brajša. Tko li sve nije sebi prisvajao „moralno“ pravo da se na nju obruši drvljem i kamenjem? Znam koliko joj je tada značila potpora jer sam i sam nešto slično, u manjoj mjeri, doživio. Istina se i tada očitovala nemoćna kao u jaslicama, ili kao na križu. Kada je Jelena i formalno oslobođena, tko joj se od napadača ispričao? U ovom svijetu nije ni realno očekivati takve isprike.

Krist nije nikada svoju istinu oblačio u moć, bogatstvo i vlast. On je stalno išao u istini koja se očitovala kao nemoćna, ali je dao jasno svjedočanstvo da je ona neuništiva. Bogati, moćni i oni na vlasti nisu u njemu prepoznali svjetlo kojemu se treba pokloniti. Oni su, na kraju sve s njega skinuli, natovarili na njega svu nepravdu. I prijatelji ga napustiše. Nije ni Mariji bilo lako ostati uz njega, ali je stajala uz nemoćnu istinu uvjerena da je zadnja riječ, zadnji sud pripada Bogu. Zato je stajala uz nemoćnu istinu i kraj jaslica i podno križa. Ona je imala snage stajati i uz tako nejaku istinu, kao i drugi koji nisu napuštali zvijezdu koja ih je vodila prema istini i onda kada se ona očituje u nemoći. Koliki su naši osjetili tu nemoć istine u svijetu. Zaslužuju divljenje svi oni koji su se i takvoj istini poklonili i služili joj.

Svijet će radije reći da istine nema, nego slijediti je kada se ona očituje u nemoći. Po svojoj logici, svijet ne vidi razloga da se klanja istini koja mu ne osigurava ni bogatstvo, ni moć, ni vlast. Takva istina je u ovom svijetu nepopularna. Pače, ona se u tom slučaju niječe. Nje nema! Ona i ne postoji jer je sve relativno. Sad je ima – sad je nema. Možeš joj okrenuti leđa! Diktatura relativnosti, rekao bi današnji papa.

Temeljna poruka kršćanstva bila je i ostala: Istinu treba slijediti i onda kada je ona žrtva nepravde u društvu, kada je nemoćna. Istina se u prvim stoljećima nije ni mogla zaogrnuti moći, bogatstvom i vlašću. Ali zato je bila jako djelotvorna i moćna i takvoj „nemoći“.

Glavno okupljanje kršćanske zajednice jest proslava žrtve nasilja. Ne proslava nasilja, nego žrtve nasilja, prihvaćanje nemoći da se zlom uzvrati na zlo. To je svaka sv. misa. To je ono pravo svjetlo koje je Kristom došlo na ovaj svijet.

Neki nam danas nude svoje svijetlo i vuku nas da napustimo „nemoćnu istinu“ tako da se dodvorimo moćnima i bogatima, da se njima predamo u ruke i da po mogućnosti dođemo na njihove pozicije, iako vidimo da ne istinu ne poznaju, niti im je do nje stalo. To je valjda ta „nova pravda“. Ona kršćanska kao da ne vrijedi! Takvi imaju neku svoju pravdu, pravdu ovoga svijeta koja ne vjeruje u istinu koja se očituje i u nemoći, koji se ne žele takvoj istini pokloniti i donijeti joj dare. Takvi će lako pomoći našim bogatim i moćnim tužiteljima da optuže nemoćnoga i siromašnoga. Teško narodu koji to ne vidi, koji nema svoje Kraljeve i Mudrace sa zvijezdom iz koje zrači Božje svijetlo, da ga povedu prema istini koja se ne očituje u bogatstvu i moći. Zaštititi krivo optuženoga, uzeti u obranu siromaha, ne stidjeti se onoga koji je tvoje krvi – to je svijetlo u tami ovoga svijeta (usp. Iz 58, 6-10), kojemu treba donijeti dare i pokloniti mu se.

Kraljevi su vjerovali takvoj istini. Zato su se vratili u svoju zemlju drugim putem, putem na kojemu se više neće sresti s Herodom, niti s herodovskim mentalitetom koji se klanja samo sili, bogatstvu i vlasti.

Mons. dr. Mile Bogović, Slunj, 6. siječnja 2010.