Tuđmanov prinos povratku Bana

U Vijencu od 8. listopada objavljen je članak dr. Ljubomira Antića Povratak bana. Namjera mu je prikazati ulogu pojedinih osoba u akciji povratka spomenika banu Jelačiću na središnji zagrebački trg s kojega su ga uklonile komunističke vlasti. Čudnovato je zašto je iz tog povijesnog prikaza g. Antić ispustio spomenuti glavnog pokretača te akcije, dr. Franju Tuđmana.

U službenom upisniku Gradskih sudaca za prekšaje, Đorđićeva br. 4, svezak I., godina 1989., pod rednim brojem 1037, zaprimljena je 4. prosinca prijava GSUP-a, Odjela za suzbijanje DEK-a, 63/89, protiv dr. Franje Tuđmana radi prekršaja iz čl. 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Uz njega u prijavi su navedeni i njegovi suradnici: "Bobetko Ivan, Zebić Josip, Nevestić Krešimir i Nevestić Ivan". Sve što se poduzimalo radi progona dr. Tuđmana 1972., 1980. i tada – 1989., poduzimalo se zbog njegove načelne politike glede rješavanja hrvatskog nacionalnog položaja i političkih ciljeva, u trenutku pokretanja inicijative o utemeljenju HDZ i stvaranja njezinog političkog programa, no ovaj put bez uhićenja, prijavljen je Gradskim sucima za prekršaje "zbog narušavanja javnog reda i mira". Razlozi za prekršajnu prijavu (br. II/11-1037/1989, s obzirom na njihovu konfuznost, škrtost i duhovnu ispražnjenost podnositelja, u tom političkom trenutku bili su smiješni i začuđujući. Prijavljuju dr. Tuđmana da je "kao predsjednik Savjeta HDZ" organizirao tiskanje letka pod nazivom "Hrvatska demokratska zajednica – pismo Gradskoj skupštini Zagreb, 30.9.1989. godine". Letak je posvećen zahtjevu HDZ-a da se vrati spomenik bana Jelačića, a njegovo rasturanje građanima organizirano je na dan 8.10.1989. na Trgu Republike i prilaznim ulicama". Dr. Tuđman je, dakle, prijavljen jer je tim radnjama izvršio djelo prekršaja protiv javnog reda i mira!

Spomenik kao prekršaj protiv reda i mira!?

Koje su riječi u tom letku prijavitelje, gospodu Miloša Babića i Iliju Momčilovića, toliko zasmetale da su u njima vidjeli pravnu kvalifikaciju "prekršaja protiv javnog reda i mira"? Najvjerojatnije ove: "Sudbina spomenika nesretnom banu u socijalističkoj Hrvatskoj postala je simbol zatiranja hrvatskog nacionalnog osjećaja, simbol politike bezdušne mržnje prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti, kulturi, baštini. Takva politika uočljiva je i danas, nije smogla toliko poštenja i ukusa da oda počast 60-godišnjici smrti S. Radića premda Hrvatski sabor stoluje na Radićevu trgu. Politika je to koja iz povijesti i pamćenja naroda briše događaje, ljude (i kipove), koji joj smetaju, a narod bez pamćenja nije slobodan narod… Zahtijevamo da se prekine s nasilnom protuhrvatskom politikom i kao znak dobre volje vrati spomenik hrvatskom banu Jelačiću na njegovo mjesto"!

Aksiom Tuđmanove politike bila je njegova tvrdnja da je hrvatska europska država, stvorena na tradicijama europske kulture, vjere i civilizacije pa zato ne smije prihvaćati modele sustava stvorenih u sasvim drukčijim, jugokomunističkim kulturnim i civilizacijskim okvirima, daleko od Europe. Prema tome, takav pravni sadržaj prekršajne prijave u samom početku narodnog gibanja i pojave višestranačja nakon pada Berlinskog zida i početka urušavanja cijelog komunističkog sustava, nije bio jasan ni samim sucima za prekršaje, pa su bili "sretni" kad su dobili od Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove, Sekretarijata za unutarnje poslove Grada Zagreba, Odjela za suzbijanje privrednog kriminaliteta, broj: 511-18-13/5-2217/89, od 10.05.1990., pisani podnesak kojim se naznačuje "odustajanje od Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka"!¨

Istina, i samo istina

Rješenjem broj: II/11-1037/1989 od 10.5.1990., obustavljen je prekršajni postupak protiv dr. Tuđmana radi prekršaja protiv javnog reda i mira, s time da sam dr. Tuđman odluku o tom obustavljanju nikada nije dobio, a Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu to rješenje dobilo je 11.6.1990., a Republičko vijeće za prekršaje 1.6.1990., kao i podnositelj zahtjeva za pokretanje postupka. Očito dr. Tuđman nije smio znati sudbinu te prekršajne prijave. U međuvremenu održani su višestranački izbori, konstituiran je Hrvatski državni sabor (30. svibnja 1990., a dr. Tuđman je istog dana izabran za Predsjednika Predsjedništva.

Uvjeren sam da jedan ovakav pogled na izvore borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, u kojem se ne zapostavlja i pogled u budućnost, otvoreno prema problemima suvremene hrvatske i hrvatskog naroda, ispunjava nas velikim optimizmom za budućnost. Taj sudar sadašnjosti i otvorenost prema budućnosti neusporedivo se jednostavnije i lakše ostvaruje ako upoznamo i osjetimo čvrstinu temelja koji bi za Hrvatsku trebali biti mukotrpan, progonima i zatvorima ispunjen životni put dr. Tuđmana, osobe koja je uz velike žrtve uspjela osloboditi Hrvatsku iz jugokomunističke, velikosrpske jugoslavenske satrapije i uvesti hrvatsku u svjetsku zajednicu slobodnih zemalja svijeta. Zato je potrebno da se o borbi hrvatskog naroda piše istina i samo istina i o onim pojedincima koji su tome najviše pridonijeli. Izučavanje povijesti u kontekstu naše sadašnjosti dovodi nas do potpunog razumijevanja svih žrtava, koje je podnio hrvatski narod da dođe do svoje slobode, da slobodno i istinski radimo na čast i slavu domovine Hrvatske.

Milan Vuković
Hrvatsko slovo