Što je potrebno poduzeti za izlazak iz «Hrvatske šutnje 21. stoljeća»

1. Temeljne odrednice

Dvadeset i prvo stoljeće hrvatski je narod dočekao u svojoj samostalnoj državi – nacionalnoj državi hrvatskoga naroda (Republici Hrvatskoj), ali suočen sa posvemašnjom duhovnom, moralnom i kulturnom degradacijom kao i degradacijom svoje političke i domoljubne samosvijesti te svojega nacionalnog ponosa i dostojanstva - degradacijom one duhovne biti koja jedan narod čini narodom u punini svoje povijesne supstance (za razliku od velike većine slobodnih naroda današnje Europe koji su - neki od njih tek koncem 20. stoljeća, padom "Berlinskog zida" - do kraja oblikovali i danas ljubomorno čuvaju cjelovitu bit svoje nacionalne supstance). Uzroci posvemašnjoj degradaciji hrvatske nacionalne svijesti na početku dvadeset i prvog stoljeća, a koja degradacija prijeti, ukoliko se u najskorije vrijeme ne zaustavi, urušavanjem samosvijesti hrvatskog naroda u tolikoj mjeri da hrvatski narod, od svih slobodnih naroda današnje Europe postane narod sa najmanje duhovne, moralne, kulturne i domoljubne snage i samosvijesti (što bi bilo ravno duhovnoj nacionalnoj katastrofi, "duhovnom i moralnom Bleiburgu" hrvatskoga naroda), ogledaju se u slijedećim povijesnim i društveno-sociološkim činjenicama:

- hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi prožet je neprijateljima svoje duhovne, moralne i domoljubne svijesti kao i njegovanja svojega nacionalnoga i kulturnoga ponosa i dostojanstva kao možda niti jedan slobodan narod današnje Europe (izuzev možda poljskog naroda),

- navedeni unutarnji neprijatelji hrvatske samosvijesti izuzetno su utjecajni, moćni, organizirani i pripremljeni za provedbu medijsko-psihološko-propagandnog "specijalnog rata", koji posljednjih desetak godina provode protiv hrvatskoga naroda.

2. Povijesne okolnosti i razlozi vođenja "specijalnog rata" protiv hrvatskog naroda

Po svojem povijesnom utemeljenju, po geografskim značajkama prostora kojeg je naselio te po svojem političkom, duhovnom i kulturnom razvitku kroz pretežiti dio svoje nacionalne povijesti, hrvatski se narod oblikovao kao kršćanski (katolički) srednjoeuropsko-mediteranski narod. Upravo su kršćanstvo kao duhovna snaga te snaga nacionalnog povijesnog prostora na kojemu hrvatski narod obitava, a koji se, kao rijetko koji europski prostor, odlikuje bezbrojnim prirodnim bogatstvima i ljepotama te kulturnim dobrima i povoljnom klimom, već u najranijoj povijesti Hrvate učinili vrijednim i ponosnim stanovnicima svoje nove domovine. Međutim, upravo zbog svojega bogatstva kao i izuzetne strateško-geografske vrijednosti, povijesni je prostor Hrvatskoga naroda od samih početaka naseljavanja Hrvata postao objektom pretenzija susjednih naroda i država (Bizant, Venecija, Madžari i kasnije Ugarska, Otomansko Carstvo te Habsburška Monarhija).

Bez obzira što je nakon gubitka međunarodnog političkog subjektiviteta ulaskom u personalnu, a kasnije i realnu uniju sa Ugarskom, hrvatski narod 1102. godine de iure izgubio svoju samostalnu državu, kroz naredna stoljeća, a upravo zbog svoje unutarnje snage, nikada nije izgubio i svoj posebni politički subjektivitet kao politički narod. U svakoj državnoj zajednici u kojoj se nakon 1102. godine nalazila, Hrvatska je formalno-pravno imala poseban status kao posebno kraljevstvo, sa svojom zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću (personificiranima u posebnom hrvatskom saboru, banu kao predstavniku izvršne vlasti i posebnim zemaljskim sudovima). Na ovome mjestu dolazimo do ključne okolnosti za razumijevanje kasnije povijesne političke nesreće, koja će 1918. godine zadesiti hrvatski narod. Zametak onoga što će se u kasnijem povijesnom razdoblju pokazati kao geopolitička nacionalna tragedija hrvatskoga naroda, a čije pogubno naslijeđe hrvatski narod osjeća i danas (koje naslijeđe je i glavni uzrok za «Hrvatsku šutnju 21. stoljeća») nalazi se u počecima velikosrpske ekspanzionističke politike na Balkanu, koja datira u sredinu 19. stoljeća.

Osnovni razlog zbog kojega se ekspanzionistička politika Srbije na dulji rok pokazala za hrvatski narod mnogo pogubnija i nesretnija od ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj vođene od drugih susjednih naroda i država, leži u činjenici bliskosti hrvatskog i srpskog jezika. Ova činjenica, zlorabljena od strane srpske političke i kulturne elite, poslužila je za propagandno nametanje jezične, kulturne i duhovne politike zajedništva srpskog i hrvatskog naroda (naravno pod srpskom "kapom"), koju je velikosrpska opcija na svim poljima Hrvatima počela nametati u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bio i osnovni razlog zbog kojega su kao predvodnici hrvatske politike u prvoj polovici 20. stoljeća, isplivale zavedene, povijesno i nacionalno nedovoljno svjesne osobe, koje će biti odgovorne za najveću političku tragediju hrvatskoga naroda, koja je nastupila 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna «balkanizacija» Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali.

Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika «hrvatsko-srpskog zajedništva» ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici «jugoslavenstva» kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije uspio iskoristi za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, već je doživio i jednu od najvećih tragedija u svojoj povijesti. Pobjedom jugoslavenske komunističke opcije, hrvatski narod je najprije doživio tragično fizičko uništenje njegove najvrjednije ljudske supstance – masovnu likvidaciju ogromnog broja svjesnih pripadnika hrvatskog naroda koji nisu prihvaćali nametnuto komunističko-jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata «istina», utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao «vječnu» istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Da je hrvatski narod ipak, usprkos svemu, zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha, pokazalo se u razdoblju od 1990. – 1995. godine koje, ukupno povijesno gledano predstavlja jedno od najsvjetlijih i najherojskijih razdoblja hrvatske povijesti. U spomenutom razdoblju hrvatski narod je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne i demokratske nacionalne države hrvatskog naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena.

Sve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države. Međutim, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi.

Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (predsjednik RH), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim («Latinica») i simboličkim (Trg Maršala Tita) sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu balkansku zajednicu naroda (naravno, pod vodstvom Srbije), za što se već desetak godina priprema teren.

Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske nisu se pokazale dorasle svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajale, već su svojom anacionalnom politikom podilazile unutarnjim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata, koji, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države.

3. Prijedlog potrebnih radnji nužnih za izlazak iz "Hrvatske šutnje 21. stoljeća"

Kako bi se zaustavila posvemašnja razgradnja duhovne, moralne i kulturne supstance hrvatskoga naroda, za što je doista krajnji čas, smatram da je neodložno potrebno učiniti slijedeće:

- okupiti one intelektualne snage hrvatskoga naroda, koje su svjesne povijesnog trenutka u kojemu se hrvatski narod nalazi, a zbog ljubavi prema svom narodu spremne su se odreći dijela svoje komocije i straha, kao i suspregnuti eventualno samoljublje, a sve kako bi predvodile neodložno utemeljenje nove političke opcije hrvatskoga naroda,

- iz domoljubnog dijela intelektualnog korpusa hrvatskoga naroda pronaći takvu osobu za predvodnika navedene političke opcije, koja posjeduje dovoljno ljubavi prema hrvatskom narodu, ali i povijesnog znanja, snage, sposobnosti i odlučnosti (ne i ekstremizma i isključivosti), osobu demokratskog usmjerenja, čija biografija ne bi smjela sadržavati članstvo u komunističkoj stranci bivše SFRJ te nije na bilo koji način opterećena i usmjeravana u bivšem političkom sistemu (osobno smatram, upotrijebiti ću formulaciju iz svojega obraćanja nazočnima prilikom posljednjega Kruga za trg: "da hrvatski narod još uvijek ima dovoljno snage, ponosa i dostojanstva" iz svojih redova iznjedriti osobu barem približno takvih karakteristika),

- osim navedene osobe poželjno bi bilo i da članovi najužeg vodstva nove političke opcije u svojoj političkoj biografiji nemaju članstvo u komunističkoj stranci bivše SFRJ te da također nisu na bilo koji način opterećeni i usmjeravani u bivšem političkom sistemu,

- radi ostvarenja navedenih ciljeva potrebno je osnovati inicijativni odbor koji bi ocrtao osnovne kadrovske i programske konture nove političke opcije,

- nakon osnivanja inicijativnog odbora isti bi sazvao veliki inicijativni skup intelektualnih i drugih domoljubnih snaga hrvatskoga naroda, na kojemu bi se službeno iniciralo osnivanje nove političke opcije te usvojila njezina osnovna kadrovska i programska usmjerenja,

- još prije formalnog osnivanja nove političke opcije, a nakon velikog inicijalnog skupa, potrebno je da svatko od potencijalnih članova i simpatizera iste, kao i sve organizacije i udruge koje joj se namjeravaju priključiti ili ju podržati, učine sve što je u njihovoj moći da za ovaj projekt zainteresiraju medije te da na što većem području Republike Hrvatske tribinama, sastancima i zborovima predstave građanima novu političku opciju i razloge neodložne potrebe njezinog osnivanja,

- osnovna misao vodilja prilikom osnivanja nove političke opcije treba biti ona prema kojoj se navedena opcija ne osniva kako bi samo egzistirala na hrvatskoj političkoj sceni već da u doglednoj budućnosti bude presudni faktor u kreiranju hrvatske državne politike.

Napomena:

Ovaj prijedlog podložan je svakovrsnom razmatranju, dogradnji te eventualnim izmjenama i dopunama, a smatram da je u ovome trenutku Hrvatsko kulturno vijeće ona krovna kulturna, moralna i duhovna snaga hrvatskoga naroda koja je najpozvanija učiniti sve kako bi se prijedlog barem pokušao pretočiti u realnost. Smatram da, ukoliko se ne želi barem pokušati pokrenuti predložene radnje ili one, premda pokrenute u konačnici ne donesu željeni rezultat, hrvatski će narod za duže povijesno razdoblje izgubiti svoju dušu, a što nam naši potomci nikada ne bi oprostili. Iz tog razloga još jednom apeliram na Hrvatsko kulturno vijeće da učini sve što je u njegovoj moći za pokušaj realizacije ove inicijative, jer bi tada i u slučaju njezinog krajnjeg neuspjeha, svi njezini pokretači mogli pogledati u oči sebi kao i svojim potomcima kao oni koji su barem pokušali. Hrvatski se narod, naime, danas nalazi u takvom duhovnom i moralnom stanju da u slučaju neuspjeha predložene inicijative ne može mnogo izgubiti, a u slučaju uspjeha, u velikoj si mjeri može povratiti dušu.

Tomislav Stockinger