Prilog za definiranje Hrvatskog identiteta

Završio je znanstveni skup pod naslovom „Hrvatski identitet“ koji je organizirala Matica hrvatska 7. i 8. svibnja 2009. u Zagrebu u Palači Matice hrvatske. Skup je otvorio tajnik , gospodin Zorislav Lukić , a predsjednik gospodin Igor Zidić održao je uvodno predavanje „Uvodna razmatranja o hrvatskom identitetu“. Slijedilo je 25 predavanja, uključivo i rasprave nakon svake grupe od 3-4 predavanja. Pripremila sam se za raspravu nakon predavanja prof. dr. sc. Josipa Jurčevića „ Hrvatski domovinski rat – prijelomnica u oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta“. Kako nisam dobila riječ da sudjelujem u raspravi, radi prevelikog broja prijavljenih (iako sam se javila kao druga po redu), pripremljene navode sam navela u tekstu, da bi se mogao objaviti. Tekst se odnosi na udjel i značaj Međunarodnog priznanja mlade Hrvatske države u definiranju Hrvatskog identiteta , a koji se također obogaćuje i međunarodnom ulogom akcije „Oluja“.

1. Hrvatski identitet je obilježen svesrdnim razvojem nacionalne svijesti o neovisnosti i samostalnosti u upravljanju svojom zemljom i pobjedom nad agresorima i izdvajanjem iz SFRJ.

2. Hrvatski identitet se obogaćuje sviješću da je vojnom operacijom Oluja“ u okviru Domovinskog rata mlada Hrvatska država dala značajni doprinos smirivanju ratnih sukoba u BiH, i time izvršila obveze koje su bile preuzete od organa Ujedinjenih naroda odnosno snaga UN.

Jasna, reklo bi se, gotovo nezaobilazna pouka se nudi u objavljenim tekstovima raznih medija i iz sadržaja još uvijek nedovoljno korištene knjige „U službi domovine- Croatia Rediviva“ prof. dr. sc. H. Kačića, koju je u dva izdanja tiskala Matica hrvatska, a čija vrijednost leži u argumentima i vjerodostojnosti prikaza tijeka događaja, a u kojima je i sam sudjelovao kao predsjednik odbora za vanjske poslove u prvom mandatu Hrvatskog sabora, i zadužen za pitanja granice, te dugo vremena vodeći računa o teritorijalnom integritetu Hrvatske, a i kao svjedok ratnih razaranja naše domovine. Daje se rekapitulacija iz spomenutih tekstova, ističući bitno za pamćenje o važnim i istinitim činjenicama nastajanja naše države Hrvatske. Istaknimo pojam: Međunarodno priznanje Hrvatske uz koji se vrlo često navodi datum 15. siječanj 1992. kao bitan za međunarodno priznanje Hrvatske. Međutim, to je bio vrlo složen proces i treba ga rasčlaniti u tri faze:

1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991.

2. političko priznanje postignuto s datumom 7. rujna 1991., kad je Hrvatska postigla položaj faktičkog subjekta međunarodnih odnosa (svoj subjektivitet, pravnički rečeno). Datum 7. rujna 1991., temelji se na odluci Badinterove komisije (od tada na dalje svi sukobi na hrvatskom prostoru imaju karakter međunarodnog sukoba).

3. diplomatsko priznanje, koje je isključivo deklarativnog karaktera u stjecanju subjektiviteta države, dakle postupak nakon faktičkog i političkog priznanja.

Valja dakle ponoviti da diplomatsko priznanje Hrvatske nije bio jednostavan, jednokratni čin, nego je prethodno bilo inicirano složenim i trnovitim postupkom deklariranja njene samostalnosti i neovisnosti faktičkim i zatim političkim priznanjem. Onaj tko ne razumije od kakove je to važnosti, neka uzme u obzir stavove srpskih predstavnika: ako Hrvatska prihvati da je međunarodno priznata 15. siječnja 1992., onda su sva razaranja i napadi na Hrvatsku do tog datuma bili u okviru „građanskog rata“. Osim navedenog ne smije se zanemariti doprinos akcije „Oluja“ u završetku ratnih sukoba u BiH, umjesto isticanja Daytonskog sporazuma, jer se time umanjuje povijesna istina o našem Domovinskom ratu i zanemaruje glavni argumenat u haaškim optužbama hrvatskih generala a time i Hrvatske.

Dr. sc. Inga Lisac