1993. godina koja se (ne) vraća

U organizaciji Zajednice udruga HVIDR-e grada Zagreba u muzeju Mimara održan je 20. studenoga 2008. godine, glede teme «Domovinski rat - zločin za pisaćim stolom», okrugli stol «Erasmus gilda - petnaest godina poslije». Naime, točno prije petnaest godina, na istom mjestu, Goldstein-Pusićkina Erasmus gilda organizirala je okrugli stol «Srbi i Hrvati», koji je, kako je uvodno rekao Ivana Pandža - predsjednik ZU HVIDR-e, «svojedobno izazvao žustre ne samo intelektualne, već i političke parbe». Osim maloće (Slaven Letica i Vjekoslav Krsnik), koji tom skupu «odriču bilo kakvo povijesno ili političko značenje», većina u njegovim zaključcima i intencijama «vidi niz političkih procesa koji su obilježili Hrvatsku tijekom proteklog razdoblja, a obilježavaju je i danas». O čemu se, zapravo, radi? Kada je u Hrvatskoj, uz potporu Sorosove filantropije, kulturnu hegemoniju mahom preuzela Erasmus Gilda (1993.), ona se predstavila kao «ne baš nevažan dio alternativne [građanske] javnosti».

Neobavezatna «ni jednoj državnoj ni stranačkoj opciji», stavljajući u prvi plan «ljudska prava i civilne slobode, manjinska prava, demokraciju …», erazmatici su projektirali «Drugu Republiku Hrvatsku», po crti aksioma «demokracija ili nacija», što ga je oblikovala Vesna Pusić - Berkovićeva «kozmopolitsko-liberalna politička femina». Nakon trećejanuarske smjene vlasti, prispodobno Goldsteinovom algoritmu («od nacionalne države ka državi građana»), otpočinje Mesićeva demontaža hrvatske nacionalne države, poznata kao detuđmanizacija. Prva je iskra, pak, iskovana u Mimari! Okupivši uglavnom jugoslavenski usmjerene intelektualce s prostora ex-države, spomenuti je skup održan u ozračju druge obljetnice «pada Vukovara». Polazna pitanja («kako se dogodilo, gdje je počelo, zašto je bilo»), iako važna, odmah je upozorila Pusićka, ipak se «nisu zamišljala kao tema ovog stola». U svezi s tim, isto je priznala, dogovorno je prešućen Memorandum SANU (1986.), pod čijim je barjakom, izgradivši vlastiti Mein Kampf, Milošević zaigrao krvavo kolo.

Na toj crti, naknadno svjedoči Ivo Goldstein (1998.), među hrvatskim je «nezavisnjacima» bio prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat». Uz nemali cinizam, iako se par excelence radi o veleizdajničkom činu, Vesna Pusić nas je utješila riječima: «osobno ću 2015. godine organizirati raspravu o tome zašto i kako nam se sve ovo dogodilo». Održavan u uvjetima neobjavljena rata, u dramatičnim okolnostima, taj prvi «mirovni» skup ipak nije mogao izbjeći pitanje uzroka yu-raspada i odgovornosti za rat. U svezi s tim, većina se govornika iz Srbije i iz Hrvatske, kako je sažeo senior Goldstein, «trudila, iako u različitim nijansama, izjednačiti krivnju na obje strane». Izim svakodnevne političke uporabe (posebice Haaškog suda), teza o «zajedničkoj odgovornosti», ubrzo je ušla u recentnu znanstvenu publicistiku, pa čak i svjetske encikopledije. Kako je prvi skup («Srbi i Hrvati»), vjerojatno, ispunio očekivanja, najavljeni beogradski («Hrvati i Srbi»), očito suvišan, nikad nije održan. Međutim, drugi okrugli stol «Muslimani i Hrvati» (Sarajevo, 1994.) jasno je obilježio Hrvatsku kao agresora na drugu državu. Od prvotne žrtve, preko podijeljene odgovornosti, Hrvatska je najzad prokazana kao interni («očišćeni Srbi») i eksterni agresor («okupatori BiH-e»), svedeno pod nazivnik - «udruženi zločinački pothvat» (Marko Jurič).

Nakon suglasja o uzrocima rata, rješenje odnosa Srba i Hrvata geopolitički je razradio Milorad Pupovac. Radi se zapravo o dokumentu njegova Srpskog demokratskog foruma, što je upućen Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (London, 1992.), poznat kao koncept «Srbi kao ključ». Prema tom «ključu», smatravši da nije «uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima», Pupovac drži da bi se «mogao postići sporazum između Hrvata i Srba u Hrvatskoj», polazeći od aksioma: (1) «Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg»; (2) «Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju» i (3) «Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese». Budući da nije uvažavala tu, u bîti velesrpsku aksiomatiku, isključivo odgovorna za ovaj rat, Hrvatska ne može egzistirati kao samostalna nacionalna, već kao asimetrična federalna zajednica, što je godinu dana kasnije operacionalizirana kao «Plan Z-4». Riječ je o britanskoj politici (pax britanica), prema kojoj se samostalna hrvatska država rastvara: bilo u «tvrdoj» amputiranoj ili u «mekoj» neojugoslavenskoj inačici. Utemeljena na hegemonijalnoj Srbiji, nakon vojnih operacija Bljeska i Oluje (1995.), «američkim konceptom ravnoteže snaga» ta je politika privremeno poražena, da bi nakon trećejanuarske smjene ponovno ušla na velika vrata. Naime, novi «predsjednik-građanin» - Stjepan Mesić, u ime približavanja Europi - suprotno nacionalnim interesima - organizirao je tzv. Zagrebački summit (2000.), kojim je zavnohaaškoj Hrvatskoj put «novosmjerno» popločen u Europu preko Balkana (Mate Kovačević).

Suprotno povijesnoj ideji dovršenja procesa država-nacija (citizen-nations), unutar ideologije otvorenog društva i politike multikulturalizma, erazmatička je elita nanovo pokrenula nepovijesne projekte (imaginarni «Zapadni Balkan»), dakle «još jedno loše ponavljanje povijesti» (Josip Jurčević). U knjizi Načelo Vukovar (Zagreb, 1997.), Vlado Šakić među prvima je prepoznao naše erazmatike kao «nezavisne intelektualce od interesa i cilja», koji su, obvezatni «samo novom svjetskom poretku», učinili «upitnom hrvatsku državnu opstojnost». Upravo, na tom tragu, u knjizi Magna fraus (Zagreb, 2002.), postavio sam tezu da Erasmus Gilda predstavlja intelektualni softver i parapolitički stožer za kriminalizaciju Domovinskog rata i, s tim u svezi, zatirateljicu svake ideje hrvatske nacionalne države. Naime, alibirajući velesrpsku agresiju te amnestirajući velesile glede non intervention, navalivši izravno na suverenitet i identitet hrvatske nacionalne države, Erasmus Gilda onemogućila je stvaranje hrvatske nacije. Zapravo, izjednačujući žrtvu i agresora, erazmatici «nisu htjeli hrvatsku državu, oni su ponizili hrvatsku žrtvu», i to je njihov «smrtni grijeh, sramotni čin» (Zvonimir Šeparović).

Usprkos svemu, onkraj mukijevske eshatologije («1993. - godina koja se vraća»), obilježavajući spomenuti «zločin za pisaćem stolom» (crimen ex machina scriptoria), što je vjerojatno prvi slučaj u svijetu, Bastion Vukowar još jednom poziva Erasmus Gildu na dijalog, koji bi u ovim dramatičnim trenutcima pripomogao rađanju hrvatske (političke) nacije. Kao odgovornim intelektualcima, čija je zadaća biti ispred, a ne iza i(li) protiv, vlastita naroda/nacije, to nam je svima sveta dužnost. U suprotnom: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.). Na okrugli stol «Erasmus gilda - petnaest godina poslije», iako pozvani, nisu se odazvali izravni ideatori i organizatori (Eugen, Zoran i Vesna Pusić; Slavko i Ivo Goldstein te Milorad Pupovac, Drago Roksandić i Ozren Žunec) okruglog stola «Srbi i Hrvati» (1993.). Na tiskovnoj konferenciji o okruglom stolu dva dana ranije nije se pojavio nijedan medij, a i sam je događaj gotovo medijski prešućen. Nakon uvoda Ivana Biondića, uz otkrivanje simbolična spomen-obilježja, okrugli stol je raspravljao u četiri bloka: geopolitički - Mate Kovačević (Marko Veselica, Slavko Degoricija i Tomislav Nürnberger), historiografski - Josip Jurčević (Antun Abramović, Ivan Čizmić i Mate Rupić), pravno-humanitarni - Zvonimir Šeparović (Slobodan Lang, Milan Vuković i Zoran Šangut) i medijski - Marko Jurič (Damir Borovčak). Zbornik radova s ovoga skupa, uz postavljanje spomen-ploče, glede dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, predstavit će se polovicom siječnja 2009. godine.

Ivan Biondić
Fokus