Fra Benigarov mir

Makar žestoko izloženi, ponajmanje vlastitom bilo pojedinačnom bilo tzv. narodnom voljom, tijekovima gotovo planetarne „geopolitike kaosa“ (Ignacio Ramonet) i silnicama jednoga novoga, tržišno-konzumističkoga i mediokratskoga, totalitarizma, kojega su već imenovali globalitarizmom, bačeni u stanovitu ne-povijest izvan one povijesti kojoj smo s povjerenjem išli ususret na našemu povijesnom putu prema obnovljenoj Croatiji kao zemlji slobode i društvene harmonije, gurnuti u sofisticiranu talionicu baštinjenih civilizacijskih vrjednota, s poštovanjem i udivljenjem zastajemo pred onima od naših velikana duha, koji su nas u biti pripravili na hrabro neodustajanje od svetosti slobode i stameno suočavanje s izazovima vrjemenitih sila i silnika, na odolijevanje uvijek sve modernijim tehnologijama nasilja i zla. Da je zagrebački franjevac dr. fra Aleksa Benigar jedan od od tih, istinski nacionalnih (makar koliko i on prešućivanim i od hrvatske javnosti skrivanim bio) velikana, držim neupitnim, zagledan u njegov veličajan i posvećen život sav u službi hrvatske riječi i Crkve u Hrvata.

U vrijeme dok se istragaška varijanta KGB sustava nastavljala obrušavati ne samo na hrvatski rod i dom s ciljem da ga duhovno porobi i fizički zdrobi, nego i na sami spomen jednoga od junaka u tom mironosnom hrvatskom hrvanju s anticivilizacijskom nemani – mučenika vjere i slobode kardinala Alojzija Stepinca, fra Aleksa Benigar stvarao je svjedočku i znanstveno-istraživačku knjigu istine o zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, umorenom u serbo-titoističkoj robijašnici. Kada je u Rimu, godine 1974., u inozemnoj ediciji hercegovačkih fratara ZIRAL, objelodanjena Benigarova knjiga Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal , bilo je to pokazateljem još jedne davidovske pobjede nad Golijatom, a još više znakom završnih priprava svenarodnih za oslobođenje od ideološko-političke okupacije hrvatskih zemalja.

Crkva kao narod i narod kao hram Božji (a ne ovaj ili onaj jugoslavenski, sveudilj nedemokratski, Ustav) bili su ti koji su spasili hrvatskoga čovjeka i njegovu ideju Države od uništenja, a Benigarova kapitalna knjiga bijaše putokazom jedino sigurna spasenja iz carstva boljševičkoga banditizma. Rođen 28. siječnja 1893. u Zagrebu, u obitelji slovenskoga roda, umro na Sve svete 1. studenoga 1988. u Rimu, a svečano sahranjen na Mirogoju 7. studenoga ( da bi njegovi zemni ostatci bili preneseni 28. rujna 2007. godine u kriptu franjevačke crkve u Zagrebu na Kaptolu), Aleksa Benigar, danas Sluga Božji, cijeloga je svoga života živio poslanje Riječi, koje ga je otvorilo istini hrvatskoga naroda i njegova stradanja pred zemaljskim snagama zloga. Stupivši u franjevački red na Trsatu 1907. pod novim imenom Aleksa (na krštenju je dobio ime Franjo Matija), biva zaređen u zagrebačkoj katedrali 30. lipnja 1915., i polaže, na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, 20. lipnja 1929., doktorat, a cijelo je to vrijeme bio, u životu redovnika i crkvene zajednice, potpuno zauzet ići dalje i dublje, do u beskraj, na crti mira i dobra - duhovno, intelektualno i književno zasvjedočena svakodnevnim predanim radom.

Benigarovih trideset i pet godina života u Hrvatskoj, dvadeset i pet kao misionara u Kini (1929.-1954.) i trideset i šest u Rimu – kao da se sve to golemo iskustvo redovnika, teološkoga pisca i profesora sabralo u njegov hommage Alojziju Stepincu, potvrđen Benigarovom ulogom krunskoga svjedoka, godine 1981., u procesu proglašenja blaženim nadbiskupa Stepinca. U razdoblju olovne „hrvatske šutnje“, proizvedene nakon što su kolaboracionisti Beograda i progonitelji hrvatskoga jezika represivnim metodama ugušili nacionalno-preporodni pokret Hrvatsko proljeće, Aleksa Benigar je, u predgovoru svojoj opsežnoj biografiji kardinala Stepinca, napisao: „Nemamo još životopisa prikazana u cijelosti o ovome izvanrednome hrvatskom velikanu, koji u današnje vrijeme posve jedinstveno svjedoči za vrijednosti duha i vjere, koji stoji na čelu čitavog mnoštva bezimenih i poznatih mučenika bezbožnog materijalizma. Dok je već davno uređen proces za beatifikaciju Pija XII. i Ivana XXIII., koji su Stepinca slavili kao sveca i mučenika i, tako reći, kanonizirali ga, opasnost je da nas drugi narodi ne optuže da mi Hrvati ne znamo cijeniti svoje velikane ili se strašimo dignuti njihov stijeg pod kojim su oni dali svoj život. Da se to ne bi dogodilo, nadamo se da će pomoći ovaj pokušaj potpunog – koliko je zasad moguće – i na vjerodostojnim povijesnim izvorima napisanog životopisa.“

Istina o blaženiku Stepincu, koju je Gradu i svijetu tada iznio naš mali brat Aleksa, pomogla je da svatko dobronamjeran shvati kako je hrvatski kardinal bio, i ostao „kamen putokaz, grad na gori, svjetionik iz kojega prosijava neugasivo i sigurno svjetlo svim ljudima, bez razlike narodnosti, koji za svoj život uzimaju nepromjenjiva razumska i vjerska načela.“ (A.B.) Državnu laž „Srboslavije“o Stepincu kao zločincu, i nemir koji je ona širila, pobijedila je istina sama i svjedočki mir kojim ju je izrekao fra Benigar, i to u razdoblju strahovlade jednoga totalitarizma za kojega se držalo da je vječan.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo