Licenca

 

I dok se sredstva javnog priopćavanja pune vijestima o grješkama, o nedopuštenom i neodgovornom ponašanju naših liječnika, dovođenja časti na optuženičku klupu, dok se u nama, potrošačima njihova znanja i umijeća stvara nelagoda i strah, u očekivanju rezultata posljednjih pretraga, primih poruku koja bî ispisana rukom liječnika:

Sutra ću podići licencu, zahvaliti Gospodinu i zamoliti Ga, da čuva moje pacijente i mene. Svaku sam licencu do sada najprije "potvrdila '' pred Svetohraništem…

Hipokrat

Zašto su ovakvi nezanimljivi?, ne prepoznajemo ih?, a potrebni su nam… Ne, oni se ne bi slikali, njima ne trebaju mediji. Međutim, bi li mi mogli, nasuprot zlu koje raste, neodgovornosti kojoj je dana puna sloboda, na drugu pliticu tezulje staviti uloženo vrijeme, dobro i trud u naše zdravlje? Recimo, prenesimo tu dragu riječ i drugima. To je Dobro, ono se dijeli i pomaže nam osjećati se bolje i sigurnije, otklanja ili makar ublažava strah od dijagnoze, pomaže nam s njom živjeti. Zahvaljujmo Gospodinu za Dobro koje nam pruža i zamolimo Ga da nam drži otvorene oči pred njim, da ga uvijek prepoznamo i da s povjerenjem idemo prema njemu, prenoseći ga i dijeleći ga drugima.

Mira Donadini
Donadini.net

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Panem et cincersesbosanac 2008-10-31 10:42
Najvrijedniji materijal u nama znanom kozmosu je čovjek u kome boravi duh koji nam je Tvorac podario, dakle nositelj je djelića Velikog razuma. Liječnici i uopće medicinska struka pozvana je da čuva od bolesti, liječi, vrača nadu u život i vrača zdravlje. Raditi sa tako dragocjenim "materijalom" je i velika čast i velika odgovornost i zato je među svim profesijama liječnička najuzvišenija bez obzira koliko tko iz drugih profesija bio ljubomoran na tu činjenicu. Naučiti medicinsku profesiju čak i do prosječne razine je jako veliki napor, a postići vrhunac u profesiji i da ne govorimo. S druge strane ostati u tijeku stvari i ne zahrđati traži stalnu edukaciju koju pacijenti ne razumiju i ne vrijednuju. Posebno je teško naučiti druge zvanju i otkrivati nove činjenice u medicini odnosno unaprijediti znanje i struku. To traži stalno odricanje od svih drugih aktivnosti, pa liječnici jedva održavaju obitelji na okupu jer za to naprosto nemaju vremena (nikada nisam susreo liječnika napecanju, ako netko jest, neka se javi). Društveni uticaj im je također slab jer okupirani svojom profesijom nemaju vremena pratiti političke prilike oko sebe,uklopiti se iu njih pa u raspodjeli društvene moći i bogatsva, ostaju kratkih rukava, vejčito su potplaćeni. Gledano sve skupa, to teška i nezahvalna profesija koju cijeli život treba usavršavati ni za kakvu nagradu. To je žalosna istina o našoj profesiji. No društvo je nemilosrdno i regularnim demokratskim putem ne postiže se ništa, a pritisnuti Hipokratovom zakletvom uvijek ostajemo na "prvoj crti" obrane života, što političari shvataju i bezobrazno koriste tražeći maksimalan rad kao oslonac vlasti i popularnosti kod birača za minimalnu plaću. Ipak, staro rimsko pravilo: panem et cincerses nažalost političarima, nije više dovoljno, sada je pravilo: panem, sanem et cincerses. Ako ne vjeruju, neka pogledaju shemu po Maslowu baš na ovoj spravi. Liječnička profesija ostaje na samom vrhu ljudskih zvanja i čast je biti liječnik. dr Slavko Pecirep, Domaljevac
Prijavi Administratoru
#2 degradacija liječnikadtuckar 2008-10-31 12:04
Potječem iz lječničke obitelji (otac Ivo, stric, bratić, žena stomatolog, sestra mr.ph), pa, iako, "crna ovca" familije s obzirom na zanimanje, mislim da mogu reći nešto, iz osobnog iskustva, i o ovoj profesiji. Naime, iz ranog djetinjstva, početak 50ih, pamtim vrlo malo
oca, "kojeg nikada nije bilo doma". Završio je medicinu u "zloglasnoj NDH", 1941, čiju diplomu, na latinskom, sa grbom i vidljivim datumom (te natpisom izdavanja u NDH), veličine m2, je ponosno držao na zidu sobe našeg stana. Kao domobran, ubrzo je "ispekao doktorski zanat", doista PRAKTICIRAJUĆI medicinu,u ratnim uvjetima, širom Bosne! Zarobljen 1943. zajedno s jednim veterinarom, "postao" je partizan, pa iz "partizanštine" nije puštan do kraja 50ih. na Kozari, gotovo je izgubio glavu u tadašnjim ratnim operacijama, no zbog bezbroj operacija i spašavanja života ranjenika, partizani su shvatili da ga "trebaju", te mu dodjeljuju "medicinske činove" i organizaciju medicinske skrbi. Za nagradu, nakon rata ga "ne puštaju" i ne demobiliziraju. Vraća se, nakratko, u svoju rodnu Donju Stubicu, gdje, naivan, u partizanskoj uniformi (nije smio hodati kao "civil"), obavlja CRKVENO vjenčanje, uz hod na Mariju Bistricu, jer naprosto "država" još nije funkcionirala. To mu je, naravno, doživotna karakteristika u "fasciklu", potvrđena nehtjenjem "ulaska" u KPJ. Samo zahvaljujući činjenici da je imao uniformu, njegov brat blizanac, zarobljeni domobran u D.Stubici, tih dana nije streljan, a tu sreću nisu imali ostalih desetak iz grupice zarobljenih.
No, otac je bio potreban, pa ga upućuju kao "šefa saniteta KNOJA" u Bosnu da, do 1947 nastavlja "ofenzive na terenu" po planinama Bosne u borbi protiv ČETNIKA! O toj činjenici, da su ČETNIČKE jedinice harale Bosnom do 1947, današnji mladi nemaju pojma.
Zarobljeni četnici su uglavnom razoružavani i puštani kućama, samo su vođe "likvidirane", onako, demokratski, suđenjima od 15 min, ala, J.Blažević. Dok, je moj otac, "planinario" 2 godine Bosnom, a majka živjela u iznajmljenim sobičcima, bez grijanja, uz nedostatak hrane, razrušenog Jajca i Sarajeva, vrli komunisti, "odgovorni drugovi" zauzimali su urede, pozicije, useljavali u "napuštene" stanove (istina, poneki s ovcama i kravama, ali Bože moj, naučili su se ubrzo životu u gradu...). Za nagradu, po završetku operacija, dobio je premještaj u Karlovac i postaje "šef" Vojne bolnice. Naivan, uključuje se, amaterski, u "grupicu" muzičara i svira cello, a što "napredni" marljivo bilježe kako se "grupiše, pa se sluša i svira sumnjiva muzika" (klasika ne liči na "žikino kolo"). Dakako, ne pomaže i naivnost, kada se uključuje s onima što organiziraju teniski klub u Karlovcu, u kojem postaje prvi predsjednik (nakon II rata). Pa, "poznato" je da je tenis sport "reakcionara" i "kapitalista".. . Nakon višegodišnje "bitke", drugovi mu uslišuju želju i "već" 1954 dobiva dozvolu da se vrati u Zagreb, u Vojnu bolnicu, na današnjoj Šalati. Iz vojske ga naravno, usprkos bezbroj molbi, i dalje ne puštaju (makar nije ušao dobrovoljno, a mobilizirani tijekom II rata su svi odavno demobilizirani) . Dodjeljuju mu činove, trebaju ga, a šef bolnice ne može biti redov ! Sumnjiv je, neće u partiju, a čini se da mu je i žena "sumnjiva" i "reakcionarno utječe na djecu" (vjeronauk!!!). Zato još 61. "ilegalno" odlazim na vjeronauk na Trešnjevku, na "skraćeni kurs", bez ostale djece (što nisam dugo shvaćao, zašto sam sam sa svećenikom), da bih bio firman "ispred Katedrale" od nadbiskupa s mnoštvom "reakcionarne" djece. Bit će da i Božić krišom slave (pazi, jedan ppukovnik "slavne JNA", u 50im)! Sprema mu se premještaj u Novi Sad, u Zagrebu očito smeta "nečijim ambicijama". Nema druge, vrijeme leti, već je 12 godina iza rata, pa otac piše posljednji puta, na "Maršalat u Beograd", direktno Titi, "molbu" da ga "otpuste-demobi liziraju" iz JNA ! Nezamislivo i "nezahvalno", a početkom 50ih bi se to vjerojatno tretiralo kao dokaz izdaje !!! Nakon "razgovora ugodnog" na Dedinju, ipak ga "otpuštaju". Do 1980 mijenja razna radna mjesta u zdravstvenom sustavu, po Zagrebu i odlazi u mirovinu. Dobivao je brojna priznanja, sudjelovao u nizu stručnih skupova, no, materijalno, cijela je obitelj ovisila samo o jednoj "mršavoj", socijalističkoj plači (parole: "biti će bolje u budućnosti...") . U 40im i 50im živio je u bolnici, jer se smjena nadovezivala na noćno dežurstvo, pa se radilo 16 i čak 24 sata u komadu, pa opet normalna 8 satna smjena. Kakva dodatna plačanja prekovremenog !!!
Iz tog razdoblja (prije osnovne škole) pamtim samo šetnje s majkom, a jedva se sjećam jedne s ocem.
Neopisiv zanos opet se rađa početkom 90ih, prolazi još jednom teških 5 godina, zbog poodmakle dobi, ali živi za "rađanje Hrvatske". Rođen u Austro Ugarskoj, školovan u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje dobiva "SVEDODŽBU na čirilici", završava studij u NDH, "prisilno" živi i radi u "mrskoj" drugoj YU, dočekuje RH i proživljava "pad" Tuđmanove ere, te umire 2001. u "račanovštini"!
Tako tipičan put brojnih Hrvata, a može se reći da je zapravo bio "sretan" prema sudbinama mnogih znanih i neznanih Hrvata. Neki od njegove generacije iz Klasične gim. i sa fakulteta, nastradali su, neki su emigrirali (poput Dr.Hitreca iz Chichaga), neki su proživjeli skromno svoj vijek u Hrvatskoj.
Svi su oni bili, po današnjim medijskim shvaćanjima i kriterijima javnosti i političara, "nezanimljivi", a "na žalost" POTREBNI su, iako su bezbroj puta sumnjičeni i "smetali" .
Lako ih je "natovariti" obvezom prema društvu, proglašavati "krivcima" za nesavjesnost u obavljanju prakse, za korupciju, za prevelike prihode...
No, kada njima "zagusti" i takvi kritičari, "mijenjaju ploču" i traže "spas" (zdravlje) od onih po kojima su "sipali otrov".
I danas djeluju brojni lječnici, savjesno i potplačeno, ne stvaraju "svoje" obitelji ili im se ne posvećuju dovoljno, prezauzeti obavezama i vlastitim stavom spram ODGOVORNOSTI prema pacijentima. Od kojih ne rjetko, nepravedno, doživljavaju i neugodnosti, za učinjeno dobro "nitko ne zna", ali za jednu pogrešku "saznati će cijela nacija", ma koliko ona bila nenamjerna i rezultat brojnih okolnosti. Da ima nesavjesnih, vjerojatno ima, kao i u svakoj struci. No, medijski, jako je interesantno "hraniti" javnost AFERAMA i "slučajevima".
Odgovornost političara, koji "tjeraju u ludnicu", ipak nije po volji "neovisnih" medija u Hrvatskoj danas.
Prijavi Administratoru
#3 Križaribosanac 2008-10-31 20:46
Možda skrečem sa teme, ali ne moga a da ne napišem nešto o ovoj temi, ponukao me g.Tučkar. Posebno me uzbudila činjenica da su se u Zagrebu dijlile diplome srednje škole na ćirilici što je pravi "srpski" specijalni prkos i pokušaj ponižavanja Hrvata.Sjećam se poratnih godina u Srednjoj Bosni gdje sam rođen već "uznao" za se u tom vremenu. U njoj su komunisti ganjali hrvatski pokret otpora po vrletima srednje Bosne, a koji su se nazvali "križari" i 1951 godine sam imao priliku vidjeti jednog takvog mrtvog ustrijeljenog iz zasjede. Sjećam se da niti jednom od njih, a bilo ih je podosta, nije oprošten život i nije iznio živu glavu kao npr četnici. O borbi komunista protiv četnika piše neki Popović u svojoj knjizi "Hvatanje Draže Mihajlovića". 1946 godine u pravoj partizanskoj ofenzivi na Zelengori zarobljeno je 12000 četnika, svi su internirani u logoru Šabac, a nakon kraćeg boravka - pušteni kućama po naređenju čuvenog A.Rankovića. Komunisti su inače ostali u trajnoj koaliciji sa četnicima tako da se na četništvo gledalo znatno blaže nego na "ustaštvo". Nikada se nisu mogli otresti tog korova u svojim redovima i konačno su im razrušili ono što su 50 godina pažljivo gradili. Toliko o OZNIu SRednjoj Bosni, četnicima i Hrvatima.
Prijavi Administratoru

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Tko je na vezi?

  • 22 gostiju

Uvjeti korištenja

Portal HKV-a

Izvorni prilozi objavljeni na ovom portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje imena autora, odnosno izvora.

Licenca GNU

Naša udruga

Hrvatsko kulturno vijeće

HKV djeluje od 2006. i nezavisna je udruga građana s više od 1300 članova, mahom hrvatskih intelektualaca.

Kontakti

Stranice članova

Učlani se i predstavi

Članovi naše udruge ugledni su intelektualci, umjetnici, književnici, političari, novinari, poslovni ljudi i studenti. Predstavite se i vi!

Članovi

Izbor publikacija

Izaberi, pročitaj, preporuči

U pripremi imamo cijeli niz zanimljivih publikacija koje će se moći naručiti preko Portala. Rado ćemo poslušati i vaše preporuke.

Trenutna ponuda

Prijava na Portal