O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji (2)

3. Od Deklaracije do jezične odredbe o hrvatskom jeziku u Ustavu SRH-a 1974.

Ponovno je nametanje srpskohrvatskoga (srpskoga) jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga Bagdasarovizjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu vlastitoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih, slovenskih i makedonskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava. Jezičnopolitički su otpori i nesuglasice s provedbom cenralizirane, unitarističke etnojezične politike počeli u ozračju nakon Brijunskoga plenuma CK SKJ-a (1.srpnja 1966.) i smjene Aleksandra Rankovića (1909.-1983.), dopredsjednika SFRJ-a. Na osnovi su ustavnih odredbama o ravnopravnosti jezikā slovenske kulturne i znanstvene ustanove poslale 3. veljače 1967. god. otvoreno pismo Radioteleviziji Ljubljana sa zahtjevom emitiranja televezijskoga programa tek na slovenskom jeziku jer je više od polovice programa išlo na srpskohrvatskom (srpskom) jeziku (Batović 2010:581). Godine 1965. i 1966. neke su znanstvene ustanove i društva Hrvatske (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga umiješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika... i sl. (Zaključci plenuma Društva književnika Hrvatske ...1966: 129-133). U Zagrebu 9. ožujka 1967. god. uprava Matice Hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima. U povjerenstvo su Upravnoga odbora MH-a ušli poznati hrvatski jezikoslovci i književnici, javni i kulturni djelatnici: M. Brandt, D. Brozović, R. Katičić, T. Ladan, S. Mihalić, S. Pavešić i V. Pavletić.

Kao je neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz jezik1963. god. i predlože izmjene. Nakon je duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio prihvaćen, prema jednim izvorima, većinom glasova (prema sjećanjima L. Županovića, dva su glasa bila protiv), a jednoglasno prema dugima. Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. god. u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz napomenu da se upućuju Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 znanstvenih, znanstveno-nastavnih ustanova i društava (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.). U njoj se tvrdilo da se ne ostvaruje odredba Novosadskoga dogovora iz 1954. god. o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak hrvatskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznom zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska je jezična zajednica tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. U svezi s tim autori Deklaracije su predlagali izmjenu formulacije članka Ustava SFRJ-a u kojem se govori o “srpskohrvatskom /hrvatskosrpskom jeziku”.

Predlagana je izmjena sljedećega sadržaja: “Savezni se zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenim se odnosima organi federacije moraju pridržavati principa ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.” Autori Deklaracije ističu da formulacija temeljnoga zakona zemlje o “srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku” zbog svoje nepreciznosti u praksi omogućuje slobodno tumačenje ovih naziva kao istoznačnica, a ne kao osnove za ravnopravnost hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju Deklaracijazahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života.. (Deklaracija o nazivu i pložaju hrvatskog književnog jezika 1997). Deklaracije je nastala kao zdvojan postupak u borbi za etnojezični opstanak i samosvojnost. 19. ožujka 1967. god. održan je plenum Saveza pisaca Srbije na kojem je, kao odgovor na hrvatsku Deklaraciju, usvojena odluka o objavljivanju srpske deklaracije. U Borbi je 3. travnja 1967. god. objavljena deklaracija pod nazivom Predlog za razmišljanje (Predlog za razmišljanje 1967: 5). U tom dokumentu, pod kojim su bila 42 potpisa, pozivalo se na poništavanje odluka tzv. Bečkoga književnoga dogovora iz 1850. i Novosadskoga dogovora iz 1954. god. Autori Predloga za razmišljanje deklarirali su pravo na samostalan i ravnopravan razvoj hrvatskoga i srpskoga jezika.

Oba jezičnopolitička manifesta zapravo su samo zaoštrila međuetnički jezični sukob priznavši pravo na postojanje samostalnih književnih jezika. U mnogobrojnim tekstovima koji su se pojavili u tadanjim općilima Deklaracija i Predlog su bili ocijenjeni kao pokušaj rušenja “bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda”. Stavovi su izneseni u tim dokumentima dočekani s osudom od strane vladajuće komunističke partije. Mnogi kulturni djelatnici, članovi SKJ-a, koji su potpisali... ili su u njoj aktivno sudjelovali, bili su isključeni iz Partije ili su dobili stroge partijske ukore. Među njima su bili: M. Brandt, D. Brozović, D. Car, I. Frangeš, Lj. Jonke, Z. Komarica, V. Kuzmanović, S. Mihalić, J. Ravlić, a za njima izlazi iz partije i M. Krleža, predavši pismenu izjavu u CK Saveza komunista Hrvatske. (Pavičić 1991: 23). Centralni komiteti Saveza komunista Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine u razdoblju 1967. i 1968. god. objavili su posebne dokumente u kojima su pozivali na uklanjanje nedostataka i propusta u jezičnoj teoriji i praksi. U njima se nisu dovodile u pitanje odluke Novosadskoga dogovora. Riječ je bila prije svega o njihovu dosljednijem provođenju u život, o tom da “otvorena jezična pitanja treba rješavati mirno i trijezno, s punom znanstvenom i političkom odgovornošću” (Izvršni komitet CK SKH i CK SKS ... 1968: 65-67). Međutim, ti su pozivi imali ponajprije deklarativni i djelomično smirujući narav, nego što su predstavljali zakonodavno, praktično ostvarivanje stvarne ravnopravnosti. Državna je vlast na čelu s komunističkom partijom često više gušila ili gasila na neko vrijeme različite centrifugalne tendencije negoli ih razrješavala.

Veliku je pozornost i oštru reakciju izazvalo u Hrvatskoj objavljivanje prvih dvaju svezaka Rječnika hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskoga književnog jezika. Još su prije Novosadskoga dogovora Matica hrvatska i Matica srpska započele izradbu općega jednojezičnoga rječnika. Godine 1967. objavljena su dva sveska (do slova K, tzv. “Adok”), tiskana latinicom i ćirilicom u Zagrebu i Novom Sadu. U Zagrebu je taj rječnik bio podvrgnut oštroj kritici. Rječnik je, uz ostalo, bio kritiziran što u njem nije bilo mnogih hrvatskih riječi, što su za ilustracije u njem porabljena uglavnom djela srpskih pisaca (Brozović 1969: 19-88; Taj hrvatski 1992: 79-84). Matica je hrvatska 1969. god. odustala od objavljivanja sljedećih svezaka, obrazlažući odustajanje potrebom da se rječnik doradi i nedostatkom financijskih sredstava. Matica je srpska sljedeća četiri sveska tiskala samo ćirilicom. Odustajanje je od zajedničkoga izdavanja rječnika poslužilo kao povod za raskidanje Novosadskoga dogovora. Godine 1971. Matica hrvatska, Institut za jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Društvo književnika hrvatske i druge znanstvene ustanove i kulturna društva Hrvatske jednostrano su raskinuli Novosadski dogovor. U lipnju 1971. u časopisu Kritika, br. 18. rubričarica Glasa Koncila Smiljana Rendić (1926.-1994.) u članku Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše: „Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik“ (Rendić 2012). Uzgred budi rečeno, taj je svezak časopisa Kritika bio zabranjen, a novinarica Smiljana Rendić poslije je osuđena na godinu dana zatvora i još na godinu dana zabrane javnoga djelovanja.

Valja reći da metoda reguliranja međujezičnih odnosa zaključivanjem kompromisnih društvenih dogovora i sporazuma, uz odobrenje i pod paskom republičkih i centralnih partijskih organa, nije dovela do ostvarivanje planiranoga cilja. Nijedna od točaka Novosadskoga dogovora nije bila u potpunosti ostvarena. Primjerice, nova pravopisna pravila (1960.) nisu uklonila postojeće razlike između hrvatske i srpske norme. Svaka se jezična zajednica pridržavala u pravopisu tradicije koja joj je bila bliža i uobičajena. U zajedničkim se pravopisnim pravilima dopušta slobodna poraba fonetsko-fonemskih međujezičnih inačica, kao što su: Cipar i Kipar, kaos i haos, kemija i hemija, ocean i okean, opći i opšti itd., ali u hrvatskoj jezičnoj zajednici, u pravilu, rabe se samo: Cipar, kaos, kemija, ocean, opći, a u srpskoj samo: Kipar, haos, hemijа, okean, opšti. Službeni naziv jezika, koji je prihvaćen u zajedničkom pravopisu i potvrđen u Ustavu, nije se u istoj mjeri jednako rabio u četirima republikama čiji je službeni jezik bio “srpskohrvatski/hrvatskosrpski”. Izradbi jedinstvenoga nazivlja hrvatski, srpski i sarajevski jezikoslovci zapravo i nisu pristupili zbog nastalih jezičnih nesuglasica. Nije bila prestala praksa prevođenja djelā s jednoga jezika na drugi.

Procesi konvergencije i unificiranja jezika i istodobno njegove divergencije i diferenciranja nisu jugoslavensku jezičnu zajednicu, njezinu nacionalnu (hrvatsku, srpsku) inteligenciju, doveli do stvaranja u zemlji jezične snošljivosti i lojalnosti. Zajedničke su jezičnopolitičke i međuetničke akcije u području stopiranja hrvatskoga sa srpskim jezikom i pokušaja daljnje kodifikacije, pokrenute Novosadskim dogovorom 1954. god. i njegovim kompromisnim rješenjima, prekinute i zamijenjene djelovanjem u granicama pojedinih republika. U Hrvatskoj je počelo daljnje kodificiranje hrvatskoga jezika neovisno o srpskom.

Godine 1971. u Hrvatskoj je trebao biti objavljen Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša. Te godine Republički sekretarijat (ministarstvo) za prosvjetu i kulturu Hrvatske zabranio je njegovo izdavanje i porabu u školama jer je pravopis, poglavito rječnik, bio usmjeren, po mišljenju Republičkoga sekretarijata, samo “na zapadnu varijantu hrvatskosrpskoga jezika“. Mnoge su riječi u njem bile okvalificirane kao iskazivanje “jezičnoga nacionalizma ili separatizma”. Međutim, 1972. god. izdala ga je emigrantska izdavačka kuća Nova Hrvatska u Londonu (“Londonac”). Kad je dospio u Jugoslaviju, određeni ga je dio hrvatskih urednika i novinara počeo rabiti kao priručnik u pripremi različitih tekstova za tisak. U Zagrebu su 1971. god. Slavko Pavešić (1912.-1975.) i dr. objavili Jezični savjetnik s gramatikom koji je imao savjetodavni narav i bio namijenjen, prema riječima autora, ponajprije hrvatskim čitateljima. Osim oznaka stila, u njem su i posebne primjedbe koje govore o teritorijalnoj rasprostranjenosti riječi. Tako se, primjerice, čorba, kako kažu sastavljači savjetika, obično rabi u istočnim i južnim krajevima, a juha u zapadnim; hor u istočnim, a kor u zapadnim; lala obično na istoku, a tulipan na zapadu (Pavešić 1971: 55, 91, 134).

Godine 1973. u Zagrebu je trebalo izići 6. izdanje Gramatike hrvatskosrpskoga jezika za srednje općeobrazovne škole S. Babića i S. Težaka s novim predgovorom i izmijenjenim nazivom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika. Izdavačka kuća Školska knjiga, bojeći se još jedne zabrane od strane Republičkoga sekretarijata za prosvjetu i kulturu Hrvatske, predložila je autorima da izmijene tekst predgovora, u kojem se u “neprihvatljivoj za izdavača formi izlagala autohtona povijest razvoja hrvatskoga književnog jezika”. Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika je izišao 1974. god. u Londonu u izdanju Nove Hrvatske (Taj hrvatski 1992:85-86).

Neuspjesi su zajedničkoga jezičnoga planiranja umnogom povezani s tim što su nedovoljno uzimane u obzir opće tendencije društveno-gospodarskoga, političkoga i jezičnoga razvitka, kao i povijest međuetničkih odnosa dvaju naroda. Pokušaji ubrzavanja međujezičnoga ujedinjenja nisu odgovarali procesima unutardržavnoga razjedinjenja (dezintegracije).

Artur Bagdasarov,
Filologija, br.71., 2018.

Ned, 18-08-2019, 18:22:09

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.