Banalne nedefiniranosti Zakona o suzbijanju diskriminacije

Narod hrabrih branitelja - a kakvih političara? (9/33)

Vidjeli smo u dosadašnjim nastavcima da Zakon o suzbijanju diskriminacije sadržava niz problematičnih odredbi. Uza sve to predstavljen je kao opći Zakon koji na jednom mjestu obuhvaća sva područja diskriminacije, ali i kao Zakon koji će utemeljiti standarde za promjenu svih drugih, njemu suprotnih, propisa. No, o tako važnom Zakonu nije provedena široka javna rasprava, pa tako hrvatski građani (kao i mnogi saborski zastupnici) uopće ne znaju što zaista u sebi krije taj propis. Smatramo da je problematično već i njegovo ime pa predlažemo da se zove Zakon o zaštiti od diskriminacije. Također smo prikazali da Zakon nadilazi međunarodne standarde ili je s njima u neskladu. Naznačili smo da se Zakon na krivi način poziva na Ustav. Ukazali smo na to da je prema ovom Zakonu diskriminatorno ne dopustiti homoseksualnim parovima posvojenje djece. Mislimo da široko i nejasno postavljen okvir o neizravnoj diskriminaciji kao svakoj “naizgled neutralnoj odredbi, kriteriju ili praksi” dovodi Zakon do apsurda.

Budući da Zakon predviđa socijalno partnerstvo između organizacija civilnog društva i Pučkog pravobranitelja, kao i ulogu “umješača” takvih organizacija na strani tužitelja, upozorili smo (a u nastavku ćemo još više upozoravati) na to kakva može biti (ne)vjerodostojnost nekih subjekata nevladina sektora, posebno onih s kojima se u tom socijalnom partnerstvu računa. Zakon je u mnogim dijelovima općenit, nejasan, nedosljedan, a za mnoge novouvedene pojmove uopće nije predvidio definicije. Zakon je kao nijedan drugi hrvatski propis, pa i međunarodni dokument, do krajnjih granica proširio osnove na koje se odnosi, a da nije sagledano kamo to u praksi vodi. Primjerice, u čl. 1. st. 2., nakon što se na najširi način “definira” pojam diskriminacije kao “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” iz stavka 1. istog članka (to su one kao nigdje drugdje proširene osnove), Zakon kaže da se to odnosi i na osobe koje su s diskriminiranom osobom povezane “rodbinskim ili drugim vezama”, ali nigdje se ne definira koje su to “druge veze”. Ako se “druge veze” promatra kroz one gore navedene osnove, onda to znači da se pod drugim vezama razumijeva nacionalna pripadnost, rasa, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje..., bračni ili obiteljski status, dob, itd..., pa sve do spolne orijentacije.

To znači da bi svaka “druga osoba” koja se osjeti diskriminiranom, mogla u tuženikovu životu pronaći jednu situaciji u kojoj je on bio negativno određen prema nekoj osobi s kojom je ova u takvim “drugim vezama”. Kao pripadnik skupine ili manjine prema bilo kojoj osnovi zapravo automatski dobivaš osnovanu sumnju već i ako je onaj s kojim si u sporu imao samo jednom u životu bilo kakav prijepor s osobom koja pripada toj tvojoj skupini ili manjini. Ako se tome doda da će se o svemu voditi evidencije (čl. 14.), ako se sada vratimo i na to da je pučki pravobranitelj dužan konzultirati se sa socijalnim partnerima (udrugama) u sastavljanju izvješća, mišljenja i preporuka (čl. 15.), ako se još k tome udruge pojavljuju kao “umješači” na strani tužitelja, tada se možemo zapitati hoće li jednom počinjeni i okajani prekršaj neku osobu zapravo poput sjene pratiti cijeloga života? Hoće li se osoba koja je samo jednom bila pravomoćno osuđena zbog nekoga nacionalnog, spolnog ili bilo kojega drugog delikta zapravo cijeloga života plašiti svakoga kritičkog postupanja i mišljenja prema bilo kojoj osobi koja pripada toj istoj skupini ili manjini? Hoće li, recimo, stigma “homofob” za nekoga doživotno značiti da se ni u jednoj prigodi više ne smije ni pomisliti zamjeriti homoseksualnim ili drugim rodnim manjinama, jer će ga čekati nova tužba neke osobe koja je s onom prvom u tim “drugim vezama”?

Možda predlagatelj nije mislio tako široko postaviti tumačenje pojma “druge veze”, no on to nigdje nije definirao i suzio. I na takav način predlagatelj je unio niz drugih nejasnih i preširoko postavljenih pojmova. Pa što je zakon? Lepršavo književno djelo puno metafora ili jasan i nedvosmislen propis? Vidimo kako jedna naoko banalna nedefiniranost u ovakvom Zakonu s osjetljivim područjima primjene može u praksi pokrenuti lavine diskriminacija namjesto da ih spriječi ili “suzbije”. Iako su predlagači samouvjereni, pa i pomalo ljuti što im je netko poremetio stranački mir, ipak bi oni kojima su povjereni javni poslovi trebali promišljati i o dostojanstvu vlastitoga naroda. Među njima baš i onaj na kojega je predstojnik Ureda za ljudska prava Vlade RH Luka Mađerić mislio kada je s “okrugloga stola” o “sestrinskom” Zakonu o ravnopravnosti spolova, 3. lipnja o. g. poručio da je “netko pametan” rekao kako nam je bolje da “siđemo s broda” ako ne razumijemo europske “nove vrijednosti”.

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik