Božidar Ručević - Bespravljem premrežena Hrvatska

Bespravljem premrežena Hrvatska

Svi mračni stoljetni oblaci dovlačeni zlobnim i osvajačkim namjerama istočnih susjeda nisu mogli nadvladati vedrinu i hrabrost hrvatskih ljudi kao ni blistavu ljepotu naše domovine koja ih obnevidi svojim sjajem i vrati u brloge iz kojih pokrenuše svoje zle čine. Tada se malo umire, pa opet udri u bubnjeve po iskušanim predlošcima: laži, odlaži i stalno nešto traži. Čudom se čude kako više ne uspijevaju? A kako bi i uspjeli kad ne mogu shvatiti da je Hrvatska nakon više stoljeća ponovno slobodna i neovisna zemlja, članica Vijeća sigurnosti u Ujedinjenim narodima, pred ulazom u NATO savez i Europsku uniju te više nije poslušnik nikakvih bjelosvjetskih lažova, pljačkaša i ubojica, naviknutih samo komadanju naših prostora, kulturnih dobara i ljudi.

Godinama smo mukotrpno gradili centripetalnu silu pridržavanja našega opstoja, državnosti i dobra, i to tkanicama ispletenih trudom naših baka na tkalačkim stanovima i s nitima koje iz lana uzgojiše ribarski i ratarski žuljevi od Savudrijske vale do Dunava i od Konavala do Maceljskog gorja. I uspjeli smo! Ali zlo nikada ne miruje te stalno nagriza čvrstoću tkanice čekajući trenutak da centripetalna sila bar malo popusti centrifugalnoj koja tada kroz nastalu energetsku pukotinu propusti zločestoću iz prošlih vremena da na zloanđelinovićki način poput satelita premreži naše nebo mnogim udrugama nastalim protu svega što hrvatsko diše omogućujući im, mišljenja sam, da obezvrjeđuju svoju domovinu svijetom i pri tome trujući zrak koji i sami dišu. Takvi svevidi iz visina ne vide ploču na Trgu bana Jelačića koja raskrinkava nalogodavca žandarskim puškama da 1918. pucnjevima po vlastitom puku pobiju nevine i nenaoružane ljude.

Ne vide oni ni zgarišta, selišta, kućišta i crkvišta u genocidom stvorenom prostoru na desnoj obali Save s kojega je nestao većinski hrvatski i bošnjački živalj. Što je s njihovim povratkom u rodne domove? To ih nije briga! Oni vide samo upitne jednopostotne nedoličnosti u ljudi među kojima žive, a ne vide devedesetdevetpostotna zlodjela onih drugih koji zla Hrvatima učiniše i od davno i od nedavno. Sve to bespravlje počelo je sredinom XIX. stoljeća te pokušava trajati i danas.

Mnogi takvi u nas i sada žive kao neprirodne tvorbe težeći nekovrsnoj nedodirljivoj getoizaciji iz koje ponovno dižu poput aždaje glave šireći mržnju i zlo. Mišljenja sam da takve udruge svevida i jedan institut čudna imena to ne rade besplatno te vjerojatno kad broje «judine škude» onda spomenute postotke vrednuju obrnuto!? Stalno im se priviđaju fašisti među nama, pa tako i na nedavnoj akciji Krug za trg, koje nitko osim njih nije vidio. Što bi tek radili da žive u Norveškoj izvornoj zemlji pojma kvisling te Italiji rodočelnici fašizma ili su se samo specijalizirali za Hrvatsku, koju ne brane nikada?

Zato nije nikakvo čudo da nekidan predsjednik, izgleda, i njima željene matične države Boris Tadić uz raspravu o Kosovu na Vijeću sigurnosti zamjenom teza onako usput napadne i Hrvatsku. Ponovno uvlači laži o više nepostojećim stanarskim pravima u nas kao o nekom velikom hrvatskom zlu. Svi mi dobro znamo da su ta tako zvana stanarska prava bila u bivšoj državi izmišljena samo zato da se istočnjaci u nas lakše i zabadava naseljavaju.

Stoga umjesto bakinih tkanica u podržavajući stup za snaženje centripetalne sile moraju hrvatski radnici ugraditi i čelične sajle radi dugovječne sigurnosti našeg bivstva u miru. Šteta što sila teža na određenoj visini obično umrtvi centrifugalnu silu te zloći omogući da nas kružnim putanjama premrežuje nebom umjesto da ju propusti u ništavilo Svemira. Nadam se da će i do toga doći, kao što to biva u svakoj normalnoj državi, ali to je već pitanje za Banske i Predsjedničke dvore te Sabor!?

U moru Jadranskome premreženi smo talijanskim ribarskim mrežama i slovenskim lažima i nikako da svoje činjenično i neotuđivo pravo uspješno riješimo na jednostavan i svima prihvatljiv način, i to jedini mogući i nedvosmisleni: zakonski način. Sve o moru i sve o ribarenju te sve o ekološkoj održivosti života u njemu i na njemu pristajemo se dogovoriti sa svim susjedima jednako kako se međusobno dogovoriše i ostale članice u Europskoj uniji, a to znači: uz dogovorene kvote izlova i naknada za ribarenje te utvrđena razdoblja lovostaja u cilju prirodna obnoviteljskoga ribogojstva svima na korist. Ne će tome usuprot, nadam se, Europska komisija legalizirati krađu protivnu postojećim svjetskim zakonima te time nama uvjetovati pristupne pregovore ili ih usporavati kako to Sloveniji dozvoliše da nam temeljem laži čini. Tek kad bi mi na tako nešto pristali imali bi pravo prozivati nas. I u mnogim europskim državama ribari i vlasti ustaše i oboriše protuzakonite zahtjeve susjeda. Island, na primjer, bez puške tek s postavljenom branom svojih ribarica i kočarica.

Za vjerovati je da ne mogu unatrag nekoliko godina stotinu puta Europom ponavljane slovenske laži, nažalost potvrđivane i u njihovim zakonodavnim tijelima, poslužiti kao paradigma za sprječavanje razvitka i bivstva jednog naroda u svom prirodnom srednjevjekovnom okruženju. Kada na ladanjskim razgovaranjima pitate obične slovenske ljude i mnoge njihove intelektualce zbog čega se u njih prikupila tolika mržnja protiv susjeda s kojima su istovremeno izborili državnu samostalnost, skoro uvijek odgovaraju prispodobom da se tome ništa ne čudimo jer oni i za sebe same vele: «Tri Kranjca jen drek!» Svaka im čast na iskrenosti!

Na kopnu opet isto. Svi naši susjedi bi htjeli ponešto pod svoju mrežu ubaciti. Neki cijelu, neki pola Istre. Ponegdje dio kopna ili hridi te nasuprotne obale nekih pograničnih rijeka. A mi tome premalo obraćamo pažnju iako u posljednjem stoljeću izgubismo i Srijem od Tovarnika do Zemuna te Boku Kotorsku nazivanu zaljevom hrvatskih pomorskih kapetana i svetaca, kao i nešto ranije više od pola Bosne. Kolika sad vika o Kosovu, a ono je kao i Vojvodina ustavom bivše države iz 1974. također zadržala pravo na odcjepljenje. Što je to nasilna, tako zvana, jogurt politika ukinula, nema nikakvu pravnu snagu. To izjednačavati s prostorima u Bosni, Gruziji, Slovačkoj ili bilogdje drugdje nema baš nikakve veze. A Bože moj, mišljenja sam, da «nebeski srpski narod» ima konačno pravo živjeti i u drugim državama diljem svijeta. Iako ne znam da im je to bilokada i bilogdje uopće i bilo osporavano? Nisam zagovornik stvaranja novih država, ali istina je istina!

K tome ne spomenuti da država u Europskoj uniji, sada i predsjedavajuća njome, drži pod okupacijom svoje vojske nedvojbeni dio države Hrvatske na Žumberačkom gorju i to upravo članice svjetske vlade Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je europski i svjetski, da ne kažem, svemirski presedan i skandal. I nikome ništa! Europska komisija kada je u pitanju Hrvatska protivno uobičajenoj praksi bilateralne probleme diže na razinu svojih poslova; malo podržava malo ne podržava hrvatski prijedlog da se sa Slovenijom granični sporovi razriješe na sudu u Haagu; kojekakve zapisnike sa sastanaka kad su na štetu Hrvatske diže na razinu parlamentarno ratificiranih ugovora, a što oni to nisu koga briga; proglašeni gospodarski pojasevi, doduše, talijanski ispravan, dok slovenski smiješan, ali oba u njih proglašena bez konzultacija s Hrvatskom, za Europsku komisiju, izgleda, nepostojeće su činjenice!?

Temeljem neistina usporavati put zemlji koja je sve uvjete tome ispunila i u kojoj su i ljudska i manjinska prava očuvanija i zaštićenija od većine i starih i novih članica Europske unije upravo je prestrašno. Isto se može argumentirati i za korupciju! Zar su riječi iz Europske komisije poslije privođenja, vjerojatnije više nevinog nego krivog, generala Gotovine na sudište u Haagu, bile laži? Podsjetimo se što tada izreče gospodin Barroso: «Naša je poruka hrvatskom narodu da više nema nikakvih prepreka ulasku Hrvatske u Europsku zajednicu!»

Volim isticati svoju misao da intelektualac nikada ne presuđuje nego uvijek prosuđuje, ali ne mogu ovaj članak završiti s tom izrekom, jer Europska komisija u najnovije vrijeme, prema svemu sudeći, prihvaća već ranije u članku izrečeno stanovište: laži, odlaži i stalno nešto traži!

Kad već želimo u društvo s njima prihvatimo i mi u svim suradnjama isto takva netransparentna pravila! Možda će nas onda u Europskoj komisiji bolje razumjeti, pa ćemo lakše potrgati te zle metaforičke mreže svud oko nas!?

Božidar Ručević, dipl. ing.
Vjesnik