Razlikuje li se ateizam u očima vjernika iz doba komunizma i onih iz zapadnih demokracija?

Gledaju li vjernici koji su živjeli desetljećima u komunizmu na ateizam drukčije od onih vjernika koji su živjeli u demokracijama zapadnog svijeta?

Svima nam je poznato kako je djelovao fašizam/nacizam, boljševizam i komunizam na građane a pogotovo na vjernike, pripadnike raznih religijskih opredjeljenja. A što nam donose globalizam, liberalizam i ostali koji završavaju na - izam možemo samo naslutiti. Do sada je svima bilo osnovno eliminirati vjeru u narodima i vjerske institucije. Na našim prostorima je to već provodila Napoleonova vojska i svi ostali osvajači do današnjih dana. Verbum je u okviru Biblioteke Tempus 2006. tiskao knjigu «Božje podzemlje» Stjepana Tomislava Poglajena. Naslov izvornika : Father George, God's Underground, Copyright 1949 by Gretta Palmer.»

Isusovac bogatog životnog iskustva i znanja, profesor sociologije i moralne teologije, kao lječnik djelovao i kao misionar od Slovačke do Rusije (1943. do 1945.). Nažalost ta je knjiga prošla u medijima, bar koliko je meni poznato, nezamijećeno. Valjda su važni samo pisci Jergović, Tomić, Dežulović, Drakulić i ostali koji imaju punu slobodu pisanja a sigurno i svoje čitatelje. U knjizi sam naišla na mnoge opise piščevih doživljaja koje bi se moglo prenjeti i na stanje u našem društvu. Mnogi tvrde da povijest treba zaboraviti, pišu iskrivljenu povijest, jer da je važna samo budućnost. Takovi stavovi su krivi da se iz povijesti ništa ne nauči i da se ona ponavlja. Nemoguće je navoditi pojedine odlomke iz knjige « Božje podzemlje «, jer to ne bi bilo pošteno prema piscu, knjigu treba pročitati. Pisac navodi da je u Sovjetskom savezu postojala Liga borbenih ateista koja je nakon revolucije djelovala u svim slojevima društva i institucijama sa svrhom uništiti vjeru u narodu.

Vjera je bila najveća opasnost boljševizmu/komunizmu. Tek početkom 2. svjetskog rata sovjeti su ponudili primirje s Bogom. Narod je nakon zvjerskog ponašanja Njemaca odlučnije išao u borbu za Svetu Rusiju. Vojsku su vodili mnogi uspješni generali i časnici koji nisu pripadali partiji. Stalin je pobjedu vješto pripisao sebi i svojima. Za vrijeme rata vodio je uspješnu propagandu u pozadini. Saveznici nisu, kao što su se mnogi nadali, pomogli narodima Sovjetskog saveza da se oslobode boljševizma. Ostali su na vlasti i prvoj čistki su bili podvrgnuti zaslužni časnici za pobjedu, koji su bili zamijenjeni partiji vjernima a oni su poslani u progonstvo, raspršeni na niže dužnosti a neki i misteriozno umrli. O previm vjerskim slobodama više nije bilo riječi, jer ratni ciljevi su bili ispunjeni a boljševici ostali na vlasti.

Ovaj kratak osvrt na dio sadržaja knjige sam navela jer se je ista ili slična situacija dogodila i kod nas, bar s mog gledišta. Branitelji su otišli ratovati protiv agresora, za samostalnu državu Hrvatsku i protiv komunizma, mnogi s krunicom oko vrata. Dok su oni ratovali većina članova partije se je infiltrirala u razne novo nastale političke stranke. Mnogi članovi partije su ostali raditi u svim institucijama vlasti a njima su se pridružili još i preobraćeni bivši članovi. Lustracija se nije dogodila niti nakon 1995. pa se tako ponovno pjeva što se pjeva, privatizacija izvršena prema njihovom modelu, branitelji su poslani kućama bez osiguranih radnih mjesta, časnike i dočasnike su zamijenili svojim kadrovima bez ratnog iskustva a generale poslali u zatvore. S građanima se uz pomoć poslušnog medija i dalje manipulira i vara. Jer kako bi inače bili mogući orkestrirani napadi na svaku izgovorenu riječ naših crkvenih velikodostojnika. Pisci kritika bi morali znati da je svakom misnom slavlju osnova poslanica i evanđelje. U njima nema govora mržnje ili osvete pa bi trebali pravilno razmotriti cijele propovijedi naših biskupa a ne izvlačiti ono što se ne uklapa u njihove prosudbe ili dnevnu politiku. Svećenstvo je čak dužno ukazati na devijacije u društvu.

Možda bi se i moglo vjerovati u dobronamjernost kritika upućenih našim biskupima kada bi ti kritičari ateisti, agnostici i ostali istim intenzitetom tražili od zakonodavne i izvršne vlasti da uspostave pravnu državu u kojoj će pred zakonom svi građani imati ista prava, za prestanak zapošljavanja u državne službe prema stranačkoj pripadnosti ili drugim osobinama več samo prema znanju i sposobnosti, kada bi tražili od njih da se suzdrže od vlastitog bogaćenja i da se posvete dobrobiti građana, da se vrate građanima sve u komunizmu pokradene nekretnine gdje je to moguće, da se izvrši lustracija itd. Teško se je kod svih teškoća i tereta koji su nam nametnuti odnositi prema ateistima i ostalima u kršćanskom duhu, jer se u njima još uvijek gleda nastavak partijskog režima a ne kao na građane koji su samo drugog svjetonazora. Dialoga uopće nema, jer pristup medijima ima samo jedna strana.

Mira Ivanišević