Moja priča iz Hrvatske

Moja priča iz Hrvatske

Osobno pripadam nešto mlađoj generaciji, no s druge strane ipak imam dovoljno godina da se sjećam nekih stvari koje su ovu našu državu, kao i sve nas zajedno, kroz recimo proteklo desetljeće i pol na neki način odredile. Najvažnija od njih svakako je Domovinski rat, vrijeme kad smo svi mi koje nas je ono zateklo relativno nezrele i nespretne za takozvani ozbiljan život, primoralo da preko noći odrastemo i posložimo prioritete. Iako živim u području koje direktno nije pretjerano osjetilo strahote rata, nalazili smo se u svojevrsnom okruženju i danonoćno slušali razarajuće detonacije koje uopće nisu prestajale pa je s vremenom postalo normalno slušati ih, a čudno kad bi nakratko utihnule.

Brojni odlasci u sklonište kao djetetu su mi, moram priznati isprva bili zabavni, jer bi to značilo okupljanje mojih vršnjaka na jednom mjestu. Naime moja je zgrada jedina u kvartu imala atomsko sklonište pa su se svi u njega i sklanjali. No, kako su lica naših roditelja iz dana u dan postajala sve smrknutija, dječja je graja bivala sve tiša i naša su lica postajala sve sličnija njihovima. Što znači rat, najbolje sam shvatila kad sam nakon prestanka jedne od uzbuna izašla van i čula da je na ratištu na Kupi moj 29-godišnji ujak ostavio svoj mladi život, kao i petogodišnjeg sina za sobom.

Bio mi je kao stariji brat i živo se sjećam njegova osmjieha, gitare koju nije ispuštao iz ruku, a posljednja su nam zajednička druženja obilježile priče o njegovim dogodovštinama s ratišta u rijetkim trenucima kad bi na dan ili dva došao kući, da se pošteno najede i zavida opekotine na rukama i po cijelom tijelu. Naime, njegovo je «radno mjesto» bilo na topu, a naravno da nije bilo ni zaštitnih rukavica ni bilo čeg drugog, pa su se užarene granate primale golim rukama. Ni u najgorim trenucima njemu i njegovim dečkima nije nedostajalo duha pa je tako i napisao himnu za svoju bojnu, koju sam na žalost prvi puta priliku imala čuti baš na njegovom sprovodu.

Sljedećih nekoliko godina, odnosno moje srednjoškolsko doba, što se područja oko Zagreba i okolice prema Karlovcu tiče, bilo je puno mirnije. Točnije, sve do 2. svibnja 1995. godine i ranojutarnjeg odlaska u VII. Gimnaziju u Križanićevoj ulici u centru grada, koju je tog dana iz «vedra» neba pogodio orkan zemlja-zrak. Čudni su putovi Božji, bomba je pala na školsko igralište koje se nalazi unutar same zgrade, no sat je tjelesnog tog puta iznimno završio desetak minuta ranije jer je počela škrapati kiša. Očito nas je taj dan sama ruka Božja zaštitila od sigurne smrti...

Krajem devedesetih, točnije u vrijeme smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana već sam krenula na Pravni fakultet. U samu politiku nije bilo potrebno biti jako upućen, a da se i okom laika ne bi moglo primijetiti što se iza brda valja... Od te 2000. godine, mnoge su stvari u Lijepoj Našoj otišle krivim putem, zahvaljujući ljudima koji su kroz burna politička vremena dlaku promijenili mnogo puta, no ćud je na žalost ostala ista. Pa što očekivati od ljudi kojima je u svakom vremenu sa svim mijenama koje ono sa sobom nosi – poprilično dobro, nekad malo više, a nekad još više... Ti ljudi i njihova politika sustavno su radili na takozvanoj detuđmanizaciji i zatiranju svakog traga njegove državotvorne niti vodilje.

Umjesto toga, postali smo u velikom dijelu anacionalna podanička masa koja se u «sigurnim» rukama svojih državnih vođa njiše malo u jednom, malo u drugom smjeru, kako već vjetar zapuše. No ne krivim toliko narod, koji pritisnut vlastitim brigama ono što im se servira putem javnih medija prihvaća zdravo za gotovo. Krivim manipulatore, koji svoju moć koriste na najgori mogući način za svoju Domovinu, obeščašćujući pritom sve žrtve koje su za nju pale. Njihova nas je «umješnost» dovela u situaciju da kao neosporne žrtve postanemo jednako krivi kao i agresori, a s vremenom ćemo, kako sad stvari stoje postati i najveći krivci za ono što se događalo 90-tih godina na ovim prostorima.

Jer povijest pišu haaške presude i one će uvjerljivošću svojih pravnih argumenata pisati jednu sasvim novu povijesnu istinu. Uvjerenja sam da samo mladi, nacionalno osviješteni ljudi koji svijet oko sebe gledaju otvorenih očiju, uz pomoć starije i iskusnije intelektualne elite, mogu stvari pokrenuti u pravom smjeru. No pitanje je, da li ih u ovom trenutku uopće ima dovoljno spremnih i voljnih. Gledajući s jedne strane mladost razgaljenu uz takozvane «cajke» i ogromne količine alkohola i za bilo kakvu politiku potpuno nezainteresirane, a s druge strane onaj dio koji se politički opredijelio, ali za opciju «od Vardara pa do Triglava», nisam baš sigurna.

No, Hrvatska i Hrvati na svojim su leđima podnijeli i mnogo bremenitija vremena od ovih današnjih. Najvažnija zadaća i tisućljetni san je ispunjen, jer državu imamo. Nadajmo se samo da će nas nekoliko hrabrih ljudi (a takvih je u Lijepoj Našoj oduvijek bilo) i Božja providnost koja je nas Hrvate vječno čuvala i vodila odvesti u pravom smjeru i u bolje sutra, u kojem će i naša djeca, a ne samo mi kao živi svjedoci vremena slaviti svoje junake i znati voljeti i čuvati svoju drugu majku – svoju Domovinu.

M. B. I.