Prilog člana: Božidar Ručević - Naputak za nauk o podrijetlu Hrvata

Naputak za nauk o podrijetlu Hrvata

Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži!

Namjera ovog naputka je da pokuša otkloniti pojavnost sporenja nekih autora unatoč uporabi jednakovrijednih, i to, arheoloških, povijesnih, jezikoslovnih, folklornih, antropoloških i genetičkih dokaza, a potrebitih kako za nauk o podrijetlu Hrvata tako i za širenje istine diljem svijeta o nama. Svi provjereni izvori u hrvatskoj povjesnici nisu suprotstavljeni, nego upućuju jedni na druge, kao i na nužnu multidisciplinarnost u istraživanju i tumačenju naših drevnih iskona. Stoga su svojevremene ovogodišnje rasprave u Matici Hrvatskoj o značaju i vrjednovanju brojnih izvornika i poveznica presudno važnih za etnogenezu Hrvata bile za svesrdno prihvaćanje te je nejasno zašto je inicijativa brže zamrla nego što je pravo i počela!? Osim toga ovaj naputak nije bio nikad važniji nego u vremenu današnjem kada se čak i iz suda u Haagu dozvoljava širenje laži o Hrvatskoj i Hrvatima. Da bi se ovaj sadržaj svelo u obujam primjerenosti jednog članka sve će dokaznice biti izvedene kao bitne skraćenice već na ovaj ili onaj način objavljenih crtica, rukopisa, rasprava i knjiga. Prema nekim nalazištima - kao na primjer Megido kod Nazareta (B. Mikulić, Otvoreni pečati, Zagreb 2002.) u Kanaanu, a dotičući i egipatsko kulturno ozračje, gdje su na pronađenim kipićima pokrivala glave slična i danas u nas folklorno poznatim ličkim, dalmatinskim, konavoskim i bokeljskim kapama, te ravnom izgledu šije kasnije opće prihvaćenom antropološkom karakteristikom za dinaroide - arheološki i povijesno smo, uvjetno govoreći, na karti Svijeta od oko 1000. prije Krista.

Oton Iveković: Dolazak Hrvata

Tom dobu se pripisuje početak ahasverskih putovanja drevnih predaka Hrvata, koji stotinjak godina prije prijelaza u Kristovo doba poput «vječnog Žida» kreću Kurdistanom i Perzijom dotičući Ind i susrećući se u Zakavkazju, a do dolaska na današnje domovinske prostore poduže zadržavaju i oko Dona, Dnjepra i Dnjestra (Ploče iz Tanaisa iz II. do IV. st. našeg doba), te u Bijeloj Hrvatskoj u Zakarpaću. Pod gotskim trgovcem Samom (623 – 658) započinje u centru Srednje Europe stvaranje slavenskog plemenskog saveza od kojeg tek poslije njegove smrti počinje razvitak samostalnih plemena i začetci njihovih naroda, što se nastavlja kroz kasniju Koceljevu kneževinu (869-874) oko Blatnog jezera i sjeverniju Moravsku, a koje su pod kraj IX. st. djelomično raspršili nadolazeći Ugri. U bitno ranijem vremenu od toga Hrvati u razdoblju već od 585. do 610. stižu pod svojim vođama i/ili s drevnim, možda mitskim knezom Zoranom i njegovom djecom – petero braće i dvije sestre: Klukas-Kluk, Lobeles-Lobel, Kosenec-Kosijenac, Muhlos-Muhlo i Hrobatos-Hrvat, te Tugom i Bugom iz Bijele Hrvatske na današnje prostore. Vrlo učinkovito i brzo kretanje Hrvata u vrijeme seoba naroda u prvim stoljećima poslije Krista najvjerojatnije leži u tome što su vrlo rano usvojili stremen, te si olakšali kretanje, kao i stabilnost u jahanju i nošenju oružja. Ta nevelika narodna skupina nije bila dostatna za stvaranje svekolikih političkih Hrvata koji tek u stapanju s većinskim domicilnim stanovništvom od VI. – IX. stoljeća postaju relativno snažna vojna sila koja na razvalinama Rimskog carstva u to vrijeme pacificira predpostavljeni sukob tadašnjih europskih velesila Franaka i Bizanta na tom prostoru. Sve to ne dira u mogući iskon narodnog imena i pisma, te njihove donosioce iz Harauvatiša i/ili iz Kanaana i što sve od autora Stjepana Krizina Sakača (1890-1973) do današnjih dana nije nitko osporio. Stoga nije čudo da je većinski genetski materijal u nas Hrvata označen haplotipom EU7, koji je na ove prostore stigao prije 25 – 20 tisućljeća i kojeg prof. Ivo Jurić s pravom imenuje hrvatskim (I. Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, Zagreb 2003 i Split 2005.), a čije je najčešće izvorište u drevnim predcima Ilira. (Sve to na svoj način i danas i odavna potvrđuju: Gaj, Klaić, Krizin-Sakač, Šanjek, Šimunović, Mužić, Pavličević, Biondić, Lovrić, Jurić i drugi.)

Doseg haplotipa EU7 (M170, M89, M168)

Dakle najtočnija i standardno povijesna i genetsko povijesna istina o današnjem političkom narodu – Hrvatima, kao i izvorište hrvatskog haplotipa EU7 leži u činjenici da temeljni hrvatski «genetički materijal» najbrojnije potječe od predaka Ilira, ali i od predaka: Vlaha, Vučedolaca i Gota, dok pridošli Hrvati, kao potomci iz više stapanja s Huritima, Harauvatima, stepskim jahačima (možda predcima Skita), te Antima i Sarmatima i tek zanemarivo sa Slavenima, su oni koji nam donesoše narodno ime i naučiše jahanju i uzgoju konja, poljodjelstvu, te jeziku i nekim osnovama pismenosti, a tek jedva ostaviše genetski trag, ali ostaviše. Stoga da smo to što jesmo – ipak prvenstveno treba njima zahvaliti i snazi koja je pod svoje stopila daleko veću brojnost od vlastite! Karike zlatnog hrvatskog lanca uspostavljene po Stjepanu Krizinu Sakaču Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horouvat-Harauvat-Harauvaiti-Harauvatiš i vjerojatno i Hurit, vrijede i u slučaju da je dio hrvatskih predaka krenuo s Jadrana preko Visle, Kaspija i Perzije do Inda ili Kanaana i/ili čak do Egipta, te se otuda ponovno vratio ili odande možda i prvotno došao kao donositelj imena narodnog. Takva putovanja su vjerojatna i Jadranom. Sve to ukazuje da ideju Matice Hrvatske, da se otvori rasprava o genetičkim otkrićima i značenju tih otkrića za razumijevanje etnogeneze i povijesti Hrvata, treba odmah nastaviti, a pogotovo i usuprot, mišljenja sam, obezvrjeđujućim uradcima na tu temu kao nedavno viđenim na Hrvatskoj televiziji.

Figurice iz nalazišta Megido

Stoga se na ovaj epopeji sličan nauk ne smije zaboraviti niti u predizborno vrijeme, te upozoriti da se među strankama i listama hrvatskog državotvornog predznaka ne smiju puku rušiti ni duhovni ni građevni mostovi, jer nužno trebamo ostati povezani u oba smisla - i duhom i teritorijem!? Isto tako ne smijemo biti protiv zapadnog obrambenog štita, jer u protivnom se pitam kako opstati!?Hrvatskom puku za nauk i razumijevanje, a hrvatskim znalcima za promišljanje i stvaralaštvo.

Pelješki most

Božidar Ručević