Rano uskrsno jutro proljetnog dana, točnije 19. travnja 1992., oko 8,30 sati sjedio sam zavaljen u dotrajalom naslonjaču - u jednoj kući koja je bila polurazrušena od prethodnih silnih sukoba - te razmišljao o krvavom piru koji je prošla naša Dragovoljačka postrojba "Štraseri" tijekom 1991., a što nas još čeka. Držali smo položaj krajnjega desnog krila na obali rijeke Kupe, ispred samih silosa pred Petrinjom. Dio postrojbe prihvatio se kopanja zaštitnih rovova ispred same ruševine, odlozivši oružje na kupove četiri do pet metara od rovova. Najedanput kao da se zemlja rastvorila, osula se bliska paljba po našem položaju. Zatečeni situacijom reagirali smo instinktivno. (www.hkz.hr)

 

 

Pokušat ću dati prikaz života, preživljavanje i stradavanje Osijeka i njegovog stanovništva za vrijeme najžešćih razaranja grada 1991. i 1992. godine, koja su svom stanovništvu Osijeka ostavila dubok i loš trag u sjećanju, ali i neizvjesnu budućnost s mnogobrojnim ekonomskim i gospodarskim neprilikama u kojima će se zbog ratnih razaranja i stradavanja mnogobrojnih tvrtki naći. Osijek do 1990. godine je bio četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, za vrijeme tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bio je poznat kao veliko školsko, sveučilišno, kulturno i industrijsko središte šire regije s mnogobrojnim tvornicama poznatim u cijeloj Jugoslaviji, kao što su «Niveta», «Saponia», «MIO», «Slavonijatekstil», «Kandit», itd., ali i fakultetima, kao što je i Teološki fakultet, kojeg su pohađali studenti iz cijele jugoistočne Europe.(www.106brigada.blog.hr)

 

 

Sa internetskih stranica www.nemacenzure.com donosimo razgovor (objavljen 2005. godine) s 83-godišnjim Stjepanom Ibrišimovićem jedinim preživjelim sudionikom krvavoga događaja koji se zbio 19. veljače 1935. godine kad su jugoslavenski žandari ubili dvanaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka - od toga vremena poznatih kao Sibinjske žrtve.

 

 

Petnaest godina nakon što je porušen, veći je dio grada, statistika kaže 80 posto obnovljen. Posjetitelj, međutim, svejedno na gotovo svakom koraku uočava da je strašan vihor rata poharao ovaj grad. I kada se, na papiru, taj statistički postotak obnove približi onom stopostotnom, Vukovar će pokazivati svoje rane. Očekivano jer to je mjesto najveće bitke u ratu koji je u devedesetim godinama 20. stoljeća devastirao prostor raspadajuće bivše zajednice. Ovdje je poginula trećina svih Hrvata i Srba stradalih u tom ratu. Psihološki i povijesno, to je grad koji ujedinjuje takve simbole kao što su Staljingrad, Bleiburg i Jasenovac. Politički aspekt stradanja grada uvijek će ostati dvojben. Je li se mogao spasiti grad i njegovi stanovnici, je li njihova žrtva bila slučajna, namjerna ili jednostavno sudbinska ostaje dvojbeno. Bitka za Vukovar, strogo vojnički gledano, naprotiv jest nedvojbena. Legendarna, no činjenična. (www.hercegovina24.info)

 

 

 

Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali. (safaric-safaric.si)

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na knjigu Izudina Bečirčića - "Braća po oružju". Autor knjige hrvatski je branitelj koji danas u Zenici živi s posljedicama ranjavanja i invaliditetom, zaboravljen od hrvatske vlasti i institucija.  Izdvajamo: "Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu".

 

 

 

Propašću Nezavisne Države Hrvatske početkom svibnja 1945. godine započeo je masovni zbjeg preostale hrvatske vojske i mnoštva civilnoga stanovništva prema zapadu. Svi su se oni povlačili pred partizanima prema austrijskoj granici, nadajući se da će tamo naći zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Spasili su se većinom samo oni koji su uspjeli pobjeći, dok su i vojnike i civile, koji su se do tada nalazili na polju kod Bleiburga, Englezi prepustili partizanima. Predajom hrvatske vojske i civila 15. svibnja partizanske su postrojbe, sastavljene na tom području većinom od Srba, započele s masovnim ubijanjem i zlostavljanjem zarobljenika. Krenuli su u kolonama natrag u Jugoslaviju, čime je započeo križni put. Jedan od tih smjerova kretanja prolazio je kroz samu Koprivnicu, a završavao u Beloj Crkvi, u Srbiji, na granici s Rumunjskoj. Na tom putu mnogi su stradali i izgubili živote, bez ikakva suda ili dokaza krivnje. (www.podravina.net )