Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu - na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha. Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga.(N.Mulanović)

 

 

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.(N.Mulanović)

 

 

Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)

 

 

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)

 

 

 

Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu.( www.zupa-novabila.com)

 

 

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.(uhd91.com)

 

 

Nitko im nije mogao reći da će ispisati najslavniju povijest roda svoga. Bilo je među njima i ljevih i desnih, krivih i pravih, radnika, težaka i nešto malo intelektualaca. Ljubav prema Domovini, čestitosti i siromaštvu bijahu njihov znamen. Zemlja im je bila sve. Umirali su i ubijali zbog nje, zbog sna stara devet stotina godina. Uglavnom bijahu vijernici, mada je među njima i ateista bilo, no to nije bilo važno. Važno je bilo braniti Hrvatsku .Nisu bježali, vodili su dosuđene im bitke, promjenjivom srećom gubili i dobivali. Nadu i vjeru u pobjedu nikada napustili nisu, okrutan život nauči ih kultu i hrabrosti.(uhd91.com)

 

 

Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)