I ja, kao i svaki pravi domoljub, bio sam Hrvatski vojnik. Usprkos velikom strahu, bezpogovorno sam slušao ponekad čudne naredbe. Bio sam pripadnik 153. Velikogoričke brigade. Jesen 92. godine ostat će mi u sijećanju do kraja života. Posavina (s koje li smo to strane rijeke Save bili?) bila je najteže otvoreno ratište. Na samu Malu Gospu letjeli su još i avioni i helikopteri i tukli po našim položajima. Bili smo nemoćni. Nikakvog oružja za protuzračnu obranu nismo imali. Samo puške. A i četnička pješadija napada. Vjerujte, da smo imali kamo pobjeći, pobjegli bi svi do jednoga. Jednostavno ništa ne možeš učiniti. Glavu promoliti. Tko se makne izvan zemunice - dobije metak. I tako svaki dan do dolaska smjene. Ali smjena ne dolazi jer ne mogu mobilizirati dovoljno ljudi koji će doći na 1. liniju. Panika je bila na svakom koraku i neizvjesnost. Četnici su se priključili na liniju (poljski telefon) i prisluškuju razgovor. Znaju sve i preduhitre nas u svakom pokušaju proboja. Po danu nekako i guramo, ali po noći je frka. Ništa ne vidiš, samo fijuču meci i padaju granate........( www.geocities.com )

Otvorio sam oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru. Polumrak. Muhe bez glave. (Poslije sam shvatio da se nikome nije izlazilo iz zemunice.) Navukao sam čizme, nema vremena za vezivanje, i istrčao van. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti što se događa. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci, osjećam se kao jebeni Superman. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da zna kuda ide, ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Mislim: idemo ravno u minsko polje. Ludnica. How cool. Prvi se zaustavlja. Dvojica na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina desno i lijevo. Stoje, sablasno gledaju. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Sjedi. Poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. (moticani.blogspot.com)

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi. Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.(www.dragovoljac.com )

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Prema "Demokraciji", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna. (nemacenzure.com)

Podravska republika nije dugo trajala - tek tri mjeseca. Ustaški si režim nije mogao dopustiti da tako važno uporište kao što je Koprivnica bude u partizanskim rukama. Zato su ustaše ubrzanim tempom skupljali ljude i postrojbe, koje bi bile dovoljno jake da potjeraju partizane i tako vrate izgubljeno područje. U Križevcima se 6. veljače 1944. pojavila ustaška postrojba zvana Crna legija, koja je imala oko 1 100 ustaša. Crna je legija pučki naziv za Sarajevsku ustašku pukovniju, te I. i V. ustaški stajaći djelatni zdrug. Koliko je poznato, ta jedinica osnovana je 15. rujna 1941. u Sarajevu, a ime je dobila po crnim odorama. Osnovali su je ustaše povratnici satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban, a kao njezin osnivač spominje se i Bećir Lokmić. To je bila uglavnom interventna postrojba koja je operirala u istočnoj Bosni i u sjeverozapadnoj Hercegovini. Godine 1942. ustrojen je V. ustaški stajaći djelatni zdrug pod Bobanovim zapovjedništvom, "Bobanova" Crna legija, koja je bila sastavljena od novopridošlih ustaških bojni i dijelova I. ustaškog zdruga na području Bugojna, Kupresa, Tomislav Grada, Livna i Imotskog. Njezine su pripadnike najčešće zvali "bobanovci". Potkraj siječnja 1944. postrojba je premještena u sjeverozapadnu Hrvatsku, gdje u njezin sastav ulazi i ustaška bojna iz Bjelovara. (podravina.net)