Obrana Dubrovnika od agresora na blagdan sv. Nikole prije 20 godina

Dva su desetljeća prošla od kako se Dubrovnik 6. prosinca 1991. obranio od nadmoćnog agresora i ponovo potvrdio odlučnost i hrabrost svojih građana u očuvanju svoje slobode. Bilo je to nakon faktičkog priznanja Hrvatske, kada su ostaci jugoslavenske savezne vlade nakon dezintegracije SFRJ pokušali narušiti međunarono priznatu demokratsku Hrvatsku.

Svoj državni subjektivitet je Hrvatska stekla 7. rujna 1991., datumom utemeljenim Badinterovom arbitražnom komisijom osnovanom od Europske zajednice. Tim datumom, a po međunarodnom pravu, Hrvatska i Slovenija postaju istoga dana nezavisne i samostalne države.

Zasjedanje Hrvatskoga sabora 8. listopada 1991.

Međutim, još tijekom ljetnih mjeseci 1991. i nakon tog datuma, na području Hrvatske se inteziviraju događaji, koji imaju obilježja agresije, zbog kojih je sazvan Hrvatski sabor 8. listopada 1991. koji donosi sljedeće zaključke:

1. Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA: Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima.

2. Takozvana JNA se proglašava agresorskom i okupatorskom vojskom i mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela.

Ta odluka Hrvatskog sabora bila je objavljena u Narodnim Novinama br. 53 od 8. listopada 1991.

Opisat će se dio događanja agresivnog karaktera koji su zahvatili područje Hrvatske a odnose se na hrvatski jug, područje Župe Dubrovačke, koje je u to vrijeme bilo pod opsadom. Komandant VPS (Vojno-pomorski sektor) „Boka" bio je kapetan bojnog broda Krsto Đurović, koji je imao dužnost držati pod kontrolom obalno područje cijelog južnog dijela hrvatskog Jadrana.

Do 5. listopada 1991. je u dubrovačkom području (u okviru JNA) komandant VPS (Vojno-pomorski sektor) „Boka" bio kapetan Krsto Đurović, koji je imao dužnost držati pod kontrolom Odbijanje poslušnostiDana 4. listopada 1991. kapetan Đurović biva unaprijeđen u položaj admirala. Istoga dana, međutim, telefonom stiže i nalog iz Beograda da se nastavi s napredovanjem vojnih snaga dalje prema zapadu. Netom unaprijeđeni admiral Krsto Đurović odbija provođenje naredbe iz Beograda da rukovodi daljnjim vojnim napredovanjima prema zapadu, sumnjajućI u vjerodostojnost tog telefonskog naloga i svjestan da nema opravdanja za daljnje osvajačke vojne operacije na području Dubrovnikaobalno područje cijelog južnog dijela hrvatskog Jadrana.

Komandant Đurović je dobio zadatak da pripremi radnje za stavljanje prostora aerodroma Čilipa pod vojnu kontrolu. Cestovni pravac zapadno od Dubrovnika je na taj način bio pod kontrolom vojnih snaga i osiguran iza pripadnike JNA.

Dana 4. listopada 1991. kapetan Đurović biva unaprijeđen u položaj admirala. Istoga dana, međutim, telefonom stiže i nalog iz Beograda da se nastavi s napredovanjem vojnih snaga dalje prema zapadu. Netom unaprijeđeni admiral Krsto Đurović odbija provođenje naredbe iz Beograda da rukovodi daljnjim vojnim napredovanjima prema zapadu, sumnjajućI u vjerodostojnost tog telefonskog naloga i svjestan da nema opravdanja za daljnje osvajačke vojne operacije na području Dubrovnika.

Ubojstvo Đurovića

Sljedećeg dana 5. listopada, admiral Đurović je ubijen pod službeno još uvijek neobjašnjenim okolnostima, a 6. listopada 1991. funkciju komandanta VPS „Boka" preuzima admiral Miodrag Jokić sa svim gore navedenim funkcijama nad južnim dijelom hrvatskog Jadrana. Nakon brojnih bombardiranja različitih naselja i sela dubrovačkog područja tijekom prvih dana Jokićeve zapovjedne funkcije, u Mokošici je uslijed granatiranja ubijeno devet osoba, a za taj zločin nije do sada bilo istrage niti krvičnog gonjenja. Od toga dana i tijekom sljedećih 7 mjeseci pod komandom admirala M. Jokića na Dubrovačkom je području životom stradalo nekoliko storina osoba, većinom civila, među kojima žena i djece, pretežno kao posljedice granatiranja.

Događaji u Beogradu

Preuzimanju dužnosti M. Jokića kao komandanta VPS Boka predhodilo je nekoliko bitnih događanja u Beogradu. Dana 4. listopada 1991. održana je sjednica Vlade Srbije na kojoj je donesena odluka, koja doista služi kao primjer agresivnog poteza Srbije prema Hrvatskoj. Službena notifikacija s navodom donesene odluke, utemeljene na teškim lažima, bila je upućena telefaxom Hrvatskoj vladi 5. listopada 1991. Navodi se dio fotokopije izvornog dopisa napisanog ćiriličnim pismom:

„Vaša odluka da u gradu od neprocjenjive historijske i kulturne vrijednosti smjestite strane plaćenike i da s tog prostora započnete oružane napade na naseljena mjesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj, predstavlja krajnje necivilizira, nehuman i nedostojan čin.

Nadamo se da ste i sami postali toga svijesni i da ćete uložiti potreban napor da spriječite te vaše oružane formacije da razore Dubrovnik, kao što su to učinile s mnogim drugim gradovima. Upućujući vam ovaj poziv da spriječite razaranje Dubrovnika, Vlada Srbije izražava čvrsto uvjerenje da će svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se sačuva ovaj historijski grad."

Službeni dopis (od 5.10.1991.) je u ime vlade R. Srbije potpisao Dragutin Zelenović, tadašnji predsjednik vlade Srbije. Taj dopis sadrži niz najtežih laži o tadašnjoj situaciji u Dubrovniku i predstavlja očiti dokaz da je agresija na hrvatski teritorij bila poduzeta s odobrenjem i u ime Vlade Republike Srbije.

Pismeni ultimatum

Odlučnost osvajanja Dubrovnika potvrđuje i pismeni ultimatum, kojeg 16. listopada 1991. (jedan dan nakon nakon agresorske okupacije Cavtata), adm. Jokić upućuje gradonačelniku Dubrovnika Petru Poljaniću pod naslovom „Zahtjev Komande operativne grupe za područje dubrovačke Regije". U tom zahtjevu, uz deblokadu vojnog objekta Gruj na Mljetu, te Rota 1 i Rota 2 te VO Perna na poluotoku Pelješcu traži se i sljedeće:

1. Razoružanje civilnih osoba na području dubrovačke regije;

2 .Predaja i razoružanje svih paravojnih formacija i to tzv.Zbora narodne garde i jedinica MUP;

3. Bezuslovna predaja kriznog štaba Dubrovnik;

4. Izručenje kompletne dokumentacije SNU Dubrovnik.

Dokument je potpisao admiral Jokić.

29. listopada 1991. admiral Jokić je organizirao posjet stranih diplomata Dubrovniku (petorica ambasadora akreditiranih u Beogradu i brojni strani vojni atašei), kojima je po zadatku bio u pratnji prof. dr. Hrvoje Kačić. Dubrovnik je u to vrijeme već bio pod opsadom JRM. Prije dolaska u Dubrovnik, trebalo se iskrcati u Tivtu, gdje je u domu JRM admiral Jokić diplomatima održao 50 minutno izlaganje u kojemu je osim brojnih neistina objasnio kako se s hrvatskog teritorija napadala vojarna na Prevlaci (Rt Oštro) te da su zbog toga jedinice pod admiralovom komandom morale krenuti u „oslobađanje" Dubrovnika. Na tu izjavu je reagirao H. Kačić rekavši na engleskom da je to puka neistina i da JRM može biti samo okupatorska snaga, a sa okupatorima je poznato kako teba postupati. Admiral Jokić nije na tu Kačićevu izjavu odgovorio i tako je taj sastanak završio.

Ivo Šimunović, kao svjedok u raspravnom postupku Haškog tribunala 4. veljače 2003. u postupku protiv S. Miloševića, iznosi da su za obrane Dubrovnika uspjeli snimiti na vrpcu telefonski razgovor 3. prosinca 1991. vođen u vojnom komandnom sjedištu JNA u Kuparima. U tom razgovoru se dogovaraju o novom napadu na Dubrovnik 6. prosinca 1991. To svjedočenje nije iskorišteno u dokaznim postupcima kasnijih suđenja u Haagu.

4. prosinca 1991. stižu vijesti iz Dubrovnika „...da se vrše intenzivna pregrupiranja agresorske armije na svim obroncima s kojih se kontrolira prostim okom stara jezgra grada.... upućeni su tenkovi preko Brgata na Bosanku i Žarkovicu kao i jedinice specijalno opremljenih vojnika JNA za posebne ciljeve..."

U zoru 6. prosinca, na dan Sv. Nikole, JNA je pod komandom Admirala Jokića, poduzela ofenzivne operacije u pokušaju osvajanja tvrđave "Imperijal" na Srđu i artiljerijskom paljbom granatirala staru gradsku jezgru Dubrovnika.

Međutim, Izvanredno hrabar i uspješan otpor malobrojnih branitelja odbacio je agresore, a istodobno i značajno podigao moral cijelom stanovništvu Grada. U Sarajevu se vrhovni komandant general Kadijević naknadno pokušavao opravdati za rušilački napad na Dubrovnik, na dan sv. Nikole, objašnjavajući da su napade izvršile „paravojne formacije a ne redovne snage JNA....".

«Iskreno žaljenje» admirala Jokića

Admiral Jokić se 12. studenog 2001. dobrovoljno pojavio pred Haškim tribunalom. U prvom saslušanju, bila mu je prikazana optužnica, ali on se izjasnio da nije kriv ni po jednoj od 16 optužbi. U kasnijim pregovorima s Tužiteljstvom optužnica je znatno sužena, i ograničavala se na granatiranje izvršeno samo na dan 6.prosinca 1991. Optužba je prihvaćena od Haškog suda i sadržavala je 57 stranica od kojih se 54 njih odnose na popis srušenih i oštećenih zgrada, spomenika kulture, crkava i palača u užoj gradskoj jezgri. Admiral Jokić je kao zapovjednik akcija priznao krivnju i dao je izjavu „o iskrenom žaljenju zbog granatiranja i rušenja Dubrovnika".

U toj optužnici označena su imena dvije ubijene i tri ranjene osobe, a toga dana je uslijed granatiranja zapravo bilo 19 mrtvih i preko 60 ranjenih. Među ranjene nisu ubrojene niti spomenute osobe kojima je zdravlje teško narušeno te su postale bolesnici s teškim mentalnim i tjelesnim oštećenjima, kao posljedice dugotrajnog boravka u podrumima gradskih zidina i tvrđava.

U obrazloženju prvostupanjske presude Haškog tribunala admiralu Jokiću kao i u drugostupanjskoj presudi tog Tribunala postoji niz propusta i nedostatak objektivnog postupanja. Npr. u tim se presudama ne spominje gubitak života admirala Đurovića, kolege i druga admirala Jokića, zanemaruje se stvarni broj žrtava stradalih životom i ranjenih na području Župe Dubrovačke u vremenu pod komandom admirala Jokića, ignoiriraju se dokazi i svjedočenja o izvršenoj agresiji na Dubrovnik i Hrvatsku itd.

Predsjednik raspravnog vijeća u prvostupanjskom postupku protiv Miodraga Jokića bio je sudac Alphons Orie. Takovi propusti i postupak su štitili optuženog admirala Jokića, kao što se izbjeglo i verificiranje dokaza da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, što u suštini ima elemente „udruženog zločinačkog pothvata". A upravo tu kvalifikaciju je isti sudac Alphons Orie upotrijebio u prvostupanjskoj presudi Haškog suda protiv hrvatskog generala Ante Gotovine, unatoč pomanjkanja dokaza za opravdanost sudjelovanja u toj akciji.

Pripremila dr.sc. Inga Lisac, 5. prosinca 2011.