Personalna koalicija - umjesto stranačke koalicije

Kako bi ispunila svoju domoljubnu zadaću, prešla izborni prag i tako spriječila dolazak jugoslavenske desnice na vlast, razjedinjena se domoljubna oporba treba okupiti oko zajedničkih kandidata - uglednih i nestranačkih osoba, koje zastupaju i žive sva vrijednosna polazišta okupljenih političkih stranaka. Na taj bi se način one sačuvale od neprincipijelnog koaliranja, a istodobno Partijski interesiPretpostavljam kako moj prijedlog zbog najrazličitijih „važnih" razloga ne će biti prihvaćen, kako od političkih stranaka, tako i od zamišljenih nestranačkih kandidata, jer u partitokratskom društvu, kojega zbog lažnog osjećaja slobode volimo nazivati demokracijom, nikada ne pobjeđuju opći (narodni) interesi, već oni partijski, koji su već po svojoj definiciji partikularni, a nerijetko i protuhrvatskiučinile dobro Hrvatskoj, ugušenoj ljubavnim zagrljajem sebičnih politika takozvane domoljubne oporbe, koju ne brine činjenica što pojedinačno nije u stanju prijeći izborni prag.

Osobe, poput Marka Perkovića Thompsona u IX. izbornoj jedinici, Miroslava Tuđmana u I. ili Bruna Krajcara u VIII., u svakoj bi domoljubnoj stranci bile rado prihvaćene i visoko pozicionirane na stranačkoj ljestvici, pa bi zbog toga upravo takvi istaknuti pojedinci, isključivo za ove presudne parlamentarne izbore i u svrhu sprječavanja preuzimanja vlasti od strane nelustrirne jugoslavenske desnice, trebali biti nositelji lista nesložnih, pa čak i po mnogočemu nekompatibilnih političkih stranaka domoljubne oporbe. Takvi bi nestranački i zajednički kandidati imali pravo odabrati kojim nestranačkim kandidatima popuniti preostala važna mjesta na zajedničkim listama (barem 2. i 3. mjesto) i u ovo kritično vrijeme bili najpouzdaniji zaštitnici narodnih interesa u Hrvatskom saboru.

Pretpostavljam kako moj prijedlog zbog najrazličitijih „važnih" razloga ne će biti prihvaćen, kako od političkih stranaka, tako i od zamišljenih nestranačkih kandidata, jer u partitokratskom društvu, kojega zbog lažnog osjećaja slobode volimo nazivati demokracijom, nikada ne pobjeđuju opći (narodni) interesi, već oni partijski, koji su već po svojoj definiciji partikularni, a nerijetko i protuhrvatski. Je li glavni razlog tome organizirano Zlo, kojime je prožeta Hrvatska od mjesnih odbora do najviših državnih institucija i svih političkih stranaka ili možda naša neorganiziranost, sebičnost i politička tupost, za tridesetak dana više ionako ne će biti važno. Postoji li u ovoj polusuverenoj i nedovršenoj Hrvatskoj uistinu domoljubnih stranaka kojima je cilj opći interes, ili je upravo sam sukob jedini smisao njihova postojanja?

Naša politika mora biti kreativnija, kako bi poremetila unaprijed određene i brižno isplanirane odnose i procese, pa pokvarila san onima koji zbog lakšeg upravljanja procesima održavaju na životu ovakav izopačen partitokratski sustav, računajući na već uobičajnu i dosadnu predvidivost naših politika.

Hoćemo li i nakon ovih izbora nastaviti bespomoćno oplakivati sami sebe?

Domovine sin