Dubrovnik – 20 godina kasnije

Dvadesetoga listopada 1991. godina sedam je anonimnih žena iz Zagreba brodom „Balkanija" uplovilo u dubrovačku Grušku luku, noseći u potpalublju 80 tona hrane, svijeća, pelena. Umjesto dočeka i pozdrava - granate su padale svuda naokolo, detonacije su parale uši, brod se ljuljao, a neizvjesnost i mrak tjerali strah u kosti.

Tko pamti još te dane, znade da je Dubrovnik bio u blokadi, da nije bilo vode ni struje. Hrane sve manje, a osjećaj izoliranosti i bespomoćnosti sve veći. E pa ne ćete zlotvori porušiti naš Dubrovnik, ne ćete zaplašiti ponosne Dubrovčane, ne će vojnička čizma odzvanjati Stradunom!

Htjeli su od njega napraviti srpsku Atenu.Hrabre ženeŽenama koje su bile tada samnom, čestitam na hrabrosti: Vesna, Božena (nema više naše operne pjevačice) Rajka, Silva, Muniba, Milka, još jedna Vesna - i moja malenkost Ili kako je rekao Vučurović, sagradit će oni novi, još ljepši!

Ne, to nitko više nije mogao ponoviti! Tisuće godina taj je bijeli kamen upijao riječi hrvatskih pisaca i pjesnika, u tim su kalama ostali vječni tragovi želje o slobodi!

O lijepa, o draga, o slatka Slobodo!

Osjetile su to Zagrepčanke i samoinicijativno, hrabro i bez zadrške krenule na taj riskantan put. Čak ni crnogorska vojna patrola koja je zaustavila brod i pregledavala i mučila nas nekoliko sati, nije mogla uništiti tu želju da budemo uz Dubrovčane u podrumima, uz djecu zaplašenu po skloništima!

Ženama koje su bile tada samnom, čestitam na hrabrosti: Vesna, Božena ( nema više naše operne pjevačice) Rajka, Silva, Muniba, Milka, još jedna Vesna - i moja malenkost.

Sve smo to obavile u miru i tišini, bez novinara, bez pompe, bez podrške! Zato mi se čini da je taj dar Dubrovniku još vrjedniji i iskreniji, ne sjaji lažnim sjajem medalja i priznanja. Pozdrav Gogi Panteri i ostalima koji su branili Dubrovnik!

Dunja Vatovac