Za one koji su polagano umirali

Na Portalu UHD91 objavljena je vijest o godišnjici smrti branitelja Marina Dujića. Čitam dalje poruke prijatelja Tysona, Franje – užasavam se! Čovjek se raznio bombom. Oni, prijatelji čiste sobu njegovu nakon te grozne smrti. Peru krvave zidove.

Iza sebe ostavio je ženu i djecu – i nitko ne zna razlog, zašto je to učinio?

Bio je čovjek veseljak, društven, zabavan! Svi se to pitaju još i danas - godinu dana nakon te zagonetne i užasne smrti.

Pogađa me ta kratka crtica objavljena na 'fejsu', guši me nešto u grlu. Tjera me da pišem! To je izgleda najbolji način da te prođe tuga - to je valjda isto kao ispaljeni metak ili rafal negdje noću na osami kada moraš odagnati strah, bijes, i nemoć. Taj rafal je umjesto krika koji ne izlazi iz grla, umjesto suza koje ne poteku.

Moraš nešto pisati - možda dođeš do istine, do razloga, jer to te noću budi i proganja.

Nikada nećeš moći sve saznati. Svaki je čovjek zasebna tajna, ispunjen uspomenama, doživljajima koje nije mogao razumjeti, na koje nije mogao djelovati.TugaPogađa me ta kratka crtica objavljena na 'fejsu', guši me nešto u grlu. Tjera me da pišem! To je izgleda najbolji način da te prođe tuga - to je valjda isto kao ispaljeni metak ili rafal negdje noću na osami kada moraš odagnati strah, bijes, i nemoć. Taj rafal je umjesto krika koji ne izlazi iz grla, umjesto suza koje ne poteku

Nekako mi se čini da upravo ti događaji na koje nisi mogao utjecati, kada si bio bespomoćan, nisi imao metaka, nisi imao prijatelja - da su ti trenuci ostali zakopani u tebi da te muče godinama. Ti trenuci odluke koji su trajali cijelu vječnost, za tebe su i postali vječnost...

Zašto me to toliko pogađa? Zašto tražim istinu i odgovore?

Nekada prije u početku te naše krvave priče, bila mi je radost donijeti malo kućne topline u te blatne rovove, porušene kuće i podrume. Što te može više obradovati nego neke ispletene čarape neke tuđe majke, neki topao džemper napravljen ljubavlju neke djevojke? Kolač koji te podsjeća na djetinjstvo i miriše na kuhinju tvoje bake? Neka pisma i poruke djece?

I ti rijetki zajednički trenuci radosti i ponosa - vežu me s njima još i danas.

Kako onda olako prijeći preko jedne takove smrti? Čemu je bilo potrebno sve to? Zar je sve bilo uzaludno? Da li je svakodnevnica toliko okrutna, okrutnija od ratnih strahota? Zar obitelj nije bila važnija od tih noćnih mora, zar nisi mogao naći spokoja u zagrljaju svojih najmilijih?

Ja nemam pravo dalje tražiti i suditi! Nikada neću saznati...

Dunja Vatovac