Sitni prilog golemoj biografiji: Tajna diplomacija i marksistička disertacija ministra Šimonovića

Tajna diplomacija

Otužno je bilo čitati zabilješku američkoga veleposlanika iz Zagreba, istu je objavio WikiLieks, o razgovoru s tadašnjim hrvatskom ministrom pravosuđa Šimonovićem o tzv. „topničkim dnevnicima" i generalu Gotovini. Ta bilješka je jednoznačna i precizna: Šimonović je kao krivce za navodnu krađu dnevnika imenovao Antu Gotovinu i njegov odvjetnički tim, a oslobodio Vladu bilo kakve odgovornosti za taj „delikt". Obrana generala i brojni novinari prozvali su nakon toga Šimonovića zbog lažne optužbe jer o tome nigdje nikada nitko ozbiljan nije imao ni najmanju slutnju, a kamoli dokaz. Sličnu vjerodostojnost je svojedobno imala lažna teza da Gotovinu skrivaju franjevci u BiH. Spasili domovinuUmjesto da barem izrazi žaljenje što je general Gotovina zbog njegove lažne i vjerolomne optužbe mogao biti drakonski osuđen, Šimonović ustrajava na „kontekstu" čitave priče, gdje je djelovao po načelu „Izdaj Gotovinu, spasi Domovinu!", odnosno da je time deblokirao pristupne pregovore s EU. Da bi ministar pravosuđa Šimonović došao na ideju u tom trenutku pomisliti i na ljudska prava generala Gotovine, koja su, usput budi rečeno, također opća i nedjeljiva, nije se moglo očekivatiŠimonović je, međutim, u ovom razgovoru svakako morao znati, sam tvrdi da je o tome razgovarao s više veleposlanika i stranih ministara, da će ta njegova tajna objeda, premazana prijetvorničkim prijedlogom da potajice i u vjerolomnoj nakani sretne generala u den Haagu, doći do ušiju sudca Oriea, odnosno da je tom tajnom izjavom i sam možda već presudio generalu Gotovini.

Daleko tužniji, da ne kažem posve deprimirajući, bijaše stoga odgovor Ivana Šimonovića u Večernjem listu (12. 09.) na prozivke da je lažljivac i izdajica. U osnovi on ne niječe sadržaj razgovora, nego veli da diplomatska zabilješka nije „verificirani izvor", odnosno da je WikiLieks istu objavio ilegalno, te da su njegove riječi u novinama „izvađene iz konteksta". Umjesto da barem izrazi žaljenje što je general Gotovina zbog njegove lažne i vjerolomne optužbe mogao biti drakonski osuđen, Šimonović ustrajava na „kontekstu" čitave priče, gdje je djelovao po načelu „Izdaj Gotovinu, spasi Domovinu!", odnosno da je time deblokirao pristupne pregovore s EU. Da bi ministar pravosuđa Šimonović došao na ideju u tom trenutku pomisliti i na ljudska prava generala Gotovine, koja su, usput budi rečeno, također opća i nedjeljiva, nije se moglo očekivati. Ministar, a danas – horribile dictu – podtajnik Ujedinjenih naroda upravo za ljudska prava, nije štitio nego gazio ljudska prava generala Gotovine. Očito je Šimonović postupio po načelu „dobro je da jedan čovjek umre za narod". Motivi za članakUpravo me je Šimonovićev odgovor u Večernjem listu ponukao da potražim literaturu toga donedavnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu. Želio sam saznati kojim teorijskim instrumentarijem raspolaže profesor teorije prava i države uključujući tu i filozofiju pravaJe li presudu Branimiru Glavašu na Vrhovnome sudu za Sanadera također „koordinirao" Ivan Šimonović saznat će se jednoga dana, konačno, i ta je pomogla „deblokirati" pregovore s EU.

Tajna marksistička disertacija

Upravo me je Šimonovićev odgovor u Večernjem listu ponukao da potražim literaturu toga donedavnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu. Želio sam saznati kojim teorijskim instrumentarijem raspolaže profesor teorije prava i države uključujući tu i filozofiju prava. Međutim, osim nekoko člančića opće i političke naravi, koji ne prelaze apstrakcijsku razinu novinskih članaka, nisam našao niti kakvih relevantnih djela. Knjiga o globalizaciji, koju je objavio, je zapravo novinarstvo, publicistika, nikakva znanost. Člančić na engleskom "Dealing with the Legacy of Past War Crimes and Human Rights Abuses: Experiences and Trends" ga je očito kvalificirao za službu u UNO, ili pak, što je mnogo izglednije, njegov machiavelističko-snishodljivi pristup i pravu i politici.

Šimonović ne poznaje ni klasične ni novovjekovne ni moderne teorije prava i države, barem ih ne obrađuje, iako je profesor te struke. Stoga ne vjerujem da mu je poznat Tocqueville sa svojom tezom: "Stupanj sklonosti apsolutnoj vladavini proporcionalan je stupnju prijezira prema vlastitoj zemlji", ali je posve sigurno da se po tom načelu ravnao. Uloga pravaŠimonović je morao negdje naučiti, zaključivao sam, da se prava i ljudskih prava ne treba uvijek držati „ko pijan plota". I doista, Šimonovićev članak „SK i novi Ustav Jugoslavije" (1989) vrlo dobro pokazuje koja je uloga prava, o ljudskim pravima tada još nije pisaoVjerujem da ne poznaje ni eliterno-ciničku teoriju demokracije koju je svojedobno zastupao Leo Strauss, odnosno ideju „nužne laži" (notwendige Lüge). Ipak, Šimonović je i toj vrlo blizak. Narod valja hraniti slatkorječivim bajkama ostavljajući ga u „blaženomu neznanju". Konačno, taj narod nikada ne će razumjeti koji značaj ima „deblokada" pregovora za daljnje manipuliranje elita tim istim narodom,Znanstveni opusOsim nekoko člančića opće i političke naravi, koji ne prelaze apstrakcijsku razinu novinskih članaka, nisam našao niti kakvih relevantnih djela. Knjiga o globalizaciji, koju je objavio, je zapravo novinarstvo, publicistika, nikakva znanost. Člančić na engleskom "Dealing with the Legacy of Past War Crimes and Human Rights Abuses: Experiences and Trends" ga je očito kvalificirao za službu u UNO odnosno što je to stvarni uzrok i cilj materijalističke logike moći.

Ipak je Šimonović morao negdje naučiti, zaključivao sam, da se prava i ljudskih prava ne treba uvijek držati „ko pijan plota". I doista, Šimonovićev članak „SK i novi Ustav Jugoslavije" (1989) vrlo dobro pokazuje koja je uloga prava, o ljudskim pravima tada još nije pisao. A onda sam pokušao saznati što je Šimonović pisao u svojoj disertaciji. No, to djelo je bilo vrlo teško pronaći. Bibliografija Crolist je pokazala da je nema u biblioteci Pravnoga fakulteta u Zagrebu, srećom našla se kao „strojopisni autograf" u NSK i na Pravnom fakultetu u Rijeci, nigdje drugdje. Naslov disertacije je: Ideja samoupravljanja i uloga prava, a obranjena je u prosincu 1990. u Zagrebu. Čekaj malo, pa tada više nije bilo ni samoupravljanja ni Socijalističke Jugoslavije, Hrvatska je nakon prvih demokratskih izbora proglasila novi ustav i bila neposredno ugožena od perjanica socijalizma, Srbije, JNA i SKJ. Šimonović to sve još nije bio realizirao, za njega je još uvijek ideja vodilja bila ona samoupravnoga socijalizma. Tko zna, možda je tada prosudio da se još uvijek ne zna tko će konačno pobijediti, Socijalistička Jugoslavija ili Republika Hrvatska, pa je taj anakronistički i tajni uradak uspio pred svojim istomišljenicima „obraniti" u prosincu 1990. Ovo spominjem radi „same istine" koju traži Šimonović u svome odgovoru Večernjaku.

Branitelji daleko od New Yorka

Tajne, dakle neobjavljene disertacije, su uveli Sovjeti kako bi spriječili da njihova otkrića kopiraju oni na „trulom zapadu". Ponekad se tu zaista radilo o novim spoznajama poput tzv. „treće ideje Andreja Saharova" pri gradnji efikasnije vodične (hidrogenske) bombe.Tu ideju tajnih disertacija zadržale su sve komunističke države do svoga sloma, ali tek u nekim strukama. Nakon 1990. sve disertacije u Europi, po pravilu, moraju biti objavljene da bi kandidat dobio diplomu. Izuzetak je još uvijek Hrvatska, stara komunistička praksa se nastavlja, i to ne samo na Pravnom, nego i na Filozofskom fakultetu. Od iste je profitirao doktor Šimonović uspješno javnosti skrivajući epohalna otkrića toga svog znanstvenog uradka.

Još od Humboldta, da bi netko dobio doktorsku diplomu na bilo kojem sveučilištu u Njemačkoj mora istu tiskati ili u kopiji poslati na 150 adresa na sve sveučilišne biblioteke u zemlji. Hrvatski El DoradoNigdje drugdje Šimonović ne bi bio ni doktor ni profesor, ali je Hrvatska, vidimo, veliki izuzetak za sitni probitak pojedinaca i znanstveno nazadovanje generacija studenata, žrtava takvih doktora i profesoraZašto? S jedne strane da bi svi odmah mogli vidjeti radi li se o plagijatu ili novoj spoznaji, a s druge strane da nitko više ne bi nanovo morao otkrivati „toplu vodu". Izgleda ipak da je doktor Šimonović, nažalost on je samo jedan od brojnih primjera u Hrvatskoj, otkrio „toplu vodu" samoupravnoga socijalizma i marksističkoga prava, potom za to epohalno otkriće dobio doktorsku, a uskoro i profesorsku titulu na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nigdje drugdje Šimonović ne bi bio ni doktor ni profesor, ali je Hrvatska, vidimo, veliki izuzetak za sitni probitak pojedinaca i znanstveno nazadovanje generacija studenata, žrtava takvih doktora i profesora.

Da je i general Gotovina tako postao „kolateralna žrtva" znanstvenoga i diplomatskoga incesta u samoj Hrvatskoj, malo bi tko slutio. A kada se Šimonović hvali da je bio dragovoljac Domovinskog rata, to valja točnije pogledati gdje je to, ako je, ratovao kao dragovoljac. U jednom interviewu veli da je i tamo tek „pregovarao". Valja mu vjerovati. No, ne će ga zacijelo biti na braniteljskim prosvjedima za Gotovinu i druge hrvatske uznike sljedeće subote u den Haagu, a i u New Yorku će budno paziti da se ne bi sastao s predstavnicima Hrvatskoga svjetskog kongresa, koji je organizirao te prosvjede. Šimonović je svoje već „odradio".

Zvonko Pandžić