Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Opsesija ustašama, partizanima i četnicima uzrok je stagnacije
Hrvatski je čovjek u velikoj mjeri zaokupljen mišlju na komunizam, četništvo i jugoslavenstvo, koji su u narodu ostavili velike i tragične posljedice, pa je sputavan razumno, stoga ne može realno razmišljati o stanju i vremenu u kojem se nalazi sveukupno hrvatsko žiteljstvo.DuhoviKoga, naime, danas u Hrvatskoj može zanimati ustaštvo, izuzevši povjesničare i provokatore? Međutim, za današnje revitaliziranje ustaštva (''Problem Hrvatske je ustaštvo, a ne četništvo'', kaže Pupovac) razlozi su slijedeći: aktualnost ''nacionalnog i duhovnog antifašizam'', konstitutivnost četništva i održavanje komunističke i jugoslavenske ideologije
Povratak na lažnu prošlost
Neprijatelji hrvatske budućnosti i zdrave perspektive, putem medijskih sredstava za priopćavanje, organizirano utječu na javno mnijenje i nameću teme koje postaju aktualne, bez obzira da li su od bitne važnosti. U takvoj psihološkoj preokupiranosti mnogi stranački čelnici, dobrim dijelom medijska sredstva i većina pučanstva nije ni svjesna da su dio problema u nametnutoj igri - prizivanje duhova!
Koga, naime, danas u Hrvatskoj može zanimati ustaštvo, izuzevši povjesničare i provokatore? Međutim, za današnje revitaliziranje ustaštva (''Problem Hrvatske je ustaštvo, a ne četništvo'', kaže Pupovac) razlozi su slijedeći: aktualnost ''nacionalnog i duhovnog antifašizam'', konstitutivnost četništva i održavanje komunističke i jugoslavenske ideologije. To je politički imperativ djece bivših četnika i partizana koji su, s ticanjem okolnosti, uistinu politički i gospodarski čimbenici u Hrvatskoj.
Svjedoci smo što narodi čine u državama u kojima se oslobađaju od stranih okupatora i domaćih diktatora: ruše sve tragove bivšim režimima. Tlačiteljima i njihovim sljedbenicima, koji nisu poginuli u osloboditeljskom ratu, njima se u sudskim procesima dokazuju njihovi zločini i pljačke - i izriču odgovarajuće kazne.
Privilegirani ratni zločinci
Međutim, u Republici Hrvatskoj to nije bio (i nije) kriterij! Dapače, kao da se nije ništa dogodilo: ratni zločinci ne samo da su slobodni, nego imaju privilegije u državi, oni koji nisu u aktualnoj Vladi uhljebljeni su na visokim pozicijama u državnim institucijama, ili imaju luksuzne vile i dobre mirovine. Sve partizansko, četničko i komunističko znakovlje, koje je bilo na području jugoslavenske Republike Hrvatske - s likom Titom - ''diče'' i danas Lijepu našu! Hrvatska vidi mnogo čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda! - primijetio je svojedobno Antun Gustav Matoš.KomunistiSve partizansko, četničko i komunističko znakovlje, koje je bilo na području jugoslavenske Republike Hrvatske - s likom Titom - ''diče'' i danas Lijepu našu!
Josipović i Mesić
I dok se ne izreknu pravomoćne osude počiniteljima zločina iz Drugog svjetskog rata, koje je javno prozvao Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova RH, i najavio njihova uhićenja. Istog časa Josipović i Mesić, nositelji predsjedničke časti i odgovornosti, iskazali su osobnu i državnu (institucionalnu) potporu osobama pod sumnjom za najteže zločine.
Ovakvi postupci, odnosno solidariziranje hrvatskih predsjednika s ubojicama hrvatskog naroda, nije tek vulgaran čin, nego sprdnja s hrvatskim zakonima i predsjedničkim Uredom. To je ujedno obeščašćenje nacionalnih interesa.
Stjepan Mesić možda ne zna, ali pravnik dr. Ivo Josipović bi trebao znati da se u sudskim procesima paralelno vodi postupak protiv počinitelja zločina i njegovih pomagača. Dakle, Karamarko ne bi trebao zaboraviti da su se Mesić i Josipović poistovjetili s Boljkovcem, Manolićem i Bulatom i očitovali se kao njihovi pomagači.
Opsjednutost krivotvorinama
Hoće li hrvatski narod, koji je opsjednut s prošlošću i kultom osoba, shvatiti da su konačno srušeni svi okupatorski režimi u Hrvatskoj: austro-ugarski, turski, kraljevsko-srpski, srpsko-komunistički i jugoslavenski. Međutim, u Hrvatskoj se štuju znakovlja srbo-četničkog i komunističkog režima, kao u doba Rankovića i Tita!
Tek kad se sruše obilježja zločincima i izdajicama, onda će se u Hrvatskoj osjetiti duh slobode i nacionalne svijesti i ponosa. U protivnom, zbog opsesije sa ratnom prošlošću Hrvatska će stagnirati, zastajati u razvoju i ostati u balkanskom političkom ozračju. Nepojmljivo je razumnim ljudima, da još u Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, najljepši trg i najznačajnije kulturno raskrižje nosi ime najvećeg zločinca od sviju, Josipa Broza Tita.
Rudi Tomić
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
Hrvatsku treba stabilizirati, racionalizirati i usmjeriti održivom razvoju, u ekonomskom, gospodarskom, financijskom, pa čak i u političkom smislu, jer je ona dovedena u tešku situaciju polusuverenosti , iz koje se postojećim politikama teško može izvući.
Kada je riječ o lustraciji, ne treba se zavaravati kako će njezinom provedbom odmah biti riješeni svi problemi jugokomunizmom inficiranog hrvatskoga društva. Ipak, ona će nepovratno otpiliti trulu granu na kojoj se noćne ptice skupljaju, s koje uzlijeću i iz koje vade crve, kako bi njima nahranili sebe, svoje potomke i duhovne sljedbenike, spremajući ih za let po institucijama države koju duboko preziru i planiraju poništiti.
Rastakanje države provodi se istodobno u svim političkim strankama i kroz sve institucije društva, jer je umrežena jugoslavenska desnica nasljeđena iz bivšega sustava i kao takva, ona je prožela Hrvatsku još od samoga početka njezinoga nastajanja. Želimo li konačno upravljati vlastitom državom, naši postupci moraju biti jednako umreženi i usmjereni zajedničkome cilju, jer ne možemo živjeti u državi koja umjesto o kvaliteti sustava, ovisi o kvaliteti pojedinca ili pak u državi, čija sudbina ovisi o spriječavanju dolaska SDP-a na vlast.
SDP, kao stožerna stranka jugoslavenske desnice, nakon provedene lustracije i demokratizacije , treba postati socijaldemokrat ska stranka, dakle ljevica, hrvatska ili internacionalna , kako god, pod uvjetom da nije jugoslavenska, dok se HDZ, iz postojećeg stanja u kojem je on najveći neprijatelj samome sebi, pa slijedom toga i vlastitome narodu, treba razviti u demokratičnu i propulzivnu političku stranku, kako bi na široko postavljenoj platformi mogao okupiti (izravno ili koalicijom) gotovo sve pojedince i grupacije desno od centra.
Veličanje velikosrpsko-ju goslavenskog faši-komunizma, dijametralno je suprotno svakom antifašizmu, pa i onom Hebrangovom komunističkom, jer se velikosrpsko-ju goslavenski faši-komunizam od fašizma ni po čemu ne razlikuje. Najbolji dokaz za to, nedavno je srbijansko izjednačavanje komunizma i četništva (koje je s fašizmom bilo i u koaliciji), što je nastavljeno sredinom prošle godine i u Hrvatskoj, dizanjem spomenika u Srbu.
Jugoslavija bi bila komunistička država utemeljena na marksizmu i u njoj bi sukobi izbijali na klasnoj i ideološkoj, a nipošto na nacionalnj osnovi, da ona nije bila sačinjena i od komponente nelustriranog velikosrpskog fašizma (četništva), koji je iza kulise komunističkog antifašizma, metodama najokrutnijeg genocida (masovnim i pojedinačnim ubojstvima, sustavnim protjerivanjem i poticanim iseljavanjem Hrvata sa stoljetnih ognjišta), planirao stvoriti etnički čistu V. Srbiju na području Hrvatske.
"Nema moralno pravo nazivati se antifašlstom, tko nije istodobno i antikomunist." Riječi su to Hanne Arendt, spisateljice mučene u nacističkim logorima, koje na žalost pogađaju samu bit problema naše svakodnevice. Dodamo li tome misao prof. dr. Branimira Lukšića: „ Kada se dekiarira antifašističkim , komunizam ne definira sebe po onome što on jest (netolerantan i totalitaran zločinački sustav, koji je iza sebe ostavio 200 milijuna žrtava u svijetu), već po onome kome se on suprotstavlja.“ , možemo ustvrditi kako između zločinačke naravi fašizma i komunizma ne postoji veća razlika i na tragu ove kratke raščlambe zaključiti, kako su Hrvati sustavno uništavni sinergijom tih dvaju totalitarnih i zločinačkih sustava, nesretnim prožimanjem nelustriranog velikosrpskog fašizma i nametnutog komunizma u velikosrpsko-ju goslavenskoj faši-komunistič koj državi.
previše važno kojoj političkoj provijencijacij i tko "naginje".
Jer ma kojem političkom spektru pripadali to ne dovodi u pitanje indentitet ili opstanak države. U Hrvatskoj je specifičan problem tzv."NACIONALNI H MANJINA" posebice Srbske
koja je bila privilegirana u OBJE JUGOSLAVIJE i bila je okosnica JUGOSLAVENSKOG REŽIMA i imala nesrazmeran broj žandara,agenata i "vojnih lica"...-služil a je kao jedna
vrsta "PRETORIJANSKE GARDE" za VELIKOSRBSKE i VELIKOJUGOSLAVE NSKE IDEJE I IDEOLOGIJE.
Sam opstanak ili stvaranje HRVATSKE DRŽAVE U BILO KOJEM OBLIKU ti antihrvatski elementi i sluge opresije nad Hrvatima NIKADA NEBI DOZVOLILI ILI TOLERIRALI.
Jedino je DOMOVINSKI RAT, idealizam jedinstvo i samopožrtvovanj e Hrvatskih boraca i naroda uspio "preoteti" i slomiti tu JUGOSLAVENSKO-B OLJŠEVISTIČKO-V ELIKOSRBSKU dominaciju i kontrolu svih aspekata
života u Hrvatskoj. Znači morao je buknuti oslobodilački ,domovinski rat da bi Hrvatska država ikada postala stvarnost.
Međutim,smrću prvog predsjednika FRANJE TUĐMANA i dolaska na vlast antihrvatski orjentiranog "hrvatskog predsjednika" STIPE MESIĆA a sada i IVE JOSIPOVIĆA i ostalih "pomagača" tekovine hrvatske borbe za slobodu,sav taj epohalni povjesni uspjeh STVARANJA NACIONALNE DRŽAVE HRVATSKOG NARODA razvodnjava se,korumpira i dovodi u pitanje...
To je ključno pitanje Hrvatske.
Borba za opstanak i kontinuitet NACIONALNE DRŽAVE...
Ulaskom u EVROPSKU UNIJU od 500 miliona duša(koji i "predsjednik" i "vlada" zdušno podržavaju) i otvaranja širom vrata SVIM putnicima ,namjernicama ,"investitorima " , eksploatatorima ,bankarima.lihv arima ,strancima i huljama HRVATSKA NEMA ŠANSE DA OPSTANE KAO SAMOSTALNA I SUVERENA DRŽAVA.
To je ključno pitanje..a ne "KONSTANTNO VRAĆANJE U DRUGI SVJETSKI RAT,USTAŠE ČETNIKE I PARTIZANE.
Hrvatski interesi moraju biti na PRVOM MJESTU,a ne interesi manjina,stranac a,bankara i kojekakvih "stranih čimbenika"
Današnje hrvatske vlasti GRANIČE SA VELEIZDAJOM HRVATSKE DOMOVINE.
"ONI" ne zastupaju niti HRVATSKE BRANITELJE (inače u svagdje u svijetu stupove države),niti Hrvatske Velikane,Genera le i Heroje,negiraju ključnu ulogu FRANJE TUĐMANA i njegovih suboraca,kao tvorce moderne hrvatske države,nezaštić uju Hrvatski financijski sustav,raspreod ajom banaka i najvažnijih resursa."uvlače " Hrvatsku EVROPSKU UNIJU
koja će nas kompletno asimilirati u dvadesetak-trid esetak godina..itd...i td..
To su pitanja OD ŽIVOTNE VAŽNOSTI.
ZAŠTITA HRVATSKE NACIJE I OČUVANJE HRVATSKIH NACIONALNIH I LJUDSKIH VREDNOTA.
Pa nemože HRVATSKI PREDSJEDNIK VELIČATI TITAi PARTIZANE koji su kompletna negacija hrvatske države i autori BLEIBURGA i KRIŽNIH PUTOVA.
Tu je glavni kamen spoticanja.
Ako ova "LIJEVA" Josipovićeva i Milanovićeva opcija "prevagne" i dobije ove toliko važne izbore,glavni temelji HRVATSKE NACIJE I DRŽAVE biti će teško uzdrmani i kompromitirani.
Ukratko:
NETREBA DJELITI HRVATE NA "LIJEVE" I "DESNE",netreba "gurati" IDEOLOGIJE u prvi plan.NE!-Ali ako bilo koja Politička stranka,(ma kako se ona zvala) ne zastupa HRVATSKE NACIONALNE INTERESE i odvodi NACIJU u NESTANAK PONIŽENJE i PROPAST onda se SVI DOMOLJUBI ,SVI PATRIOTI,I SVI HRVATSKI LJUDI bez obzira na političke razlike moraju ujediniti(to im je najveća čast i dužnost) i učiniti sve što je u njihovoj moći da takva
destruktivna i ustvari antihrvatska oligarhija i grupacija NE PREUZME TOTALNO SVE POLITIČKE,EKONO MSKE I PRAVNE POLUGE VLASTI U NAŠOJ DOMOVINI.
Evo ga !
+++
Mislim da griješite što pričate o pomirbi. Nije o tome riječ. Tko bi se s kim trebao miriti. Problem je nešto drugo. Hrvatsko je društvo podijeljeno, ne onako kako je bilo tijekom rata 1941. - 1945. i u poraću, kad se masovno ubijalo pripadnike druge strane, već je ideološki podijeljeno.
Evo na čemu je hrvatski narod podijeljen:
- s gledišta odnosa prema ustašama i partizanima
- s gledišta stvarnosti postojanja i djelovanja i sloma NDH
- s gledišta komunističkog pokreta, tzv. NOP-a odnosno NOB-a i socijalističke revolucije
- s gledišta odavanja počasti žrtvama jedne ili druge strane tijekom rata i u poraću (obilježavanje obljetnica, prava iz sudjelovanja u ratnom sukobu u sastavu postrojba jedne ii druge strane, prava na obilježavanje grobnog mjesta, spomenika itd. itd.)
- s gledišta prava koja su vezana za sudjelovanja u posrojbama na suprotnim stranama (dok jedni imaju pravo na mirovinu, drugi nemaju niti pravo na radni staž za vrijeme služenje u domobranima; nikome ne smeta što naši ljudi koji su bili u fašističkoj talijanskoj vojsci imaju pravo na talijansku mirovinu, pa i njhove udovice, a domobrani i ustaše i njihove udovice imaju samo pravo da ih se prezire.
- s gledišta ... vjrojatno nisam nabrojio sve podjele hrvatskog naroda koje nisu prošlost , nego tužna sadašnjost.
Takvu sudbinu poraženih nije doživio ni jedan narod u Europi. Talijanski vojnici koji su se borili na strani fašista imaju sva prava kao svi drugi talijanski državljani, pa čak imaju pravo na mirovinu i naši državljani ako su služili u njihovoj vojsci. Nijemci, vjerujem da svoje žrtve štuju kao svoje vojnike pale za domovinu Njemačku, a imaju i uređeno groblje na Mirogoju. Dak je ustaško razoreno i nije obnovljeno.
I tako imamo svake godine situaciju da nam prvi čovjek države slavi stravične zločine nad hrvatskim narodom i obrušuje se na ustaše ili ustašoide kojih odavno nema, premijer pak poziva crkvene velikodostojnik e da pođu u Jasenovac, koji je izrastao kao velikosrpski mit i sredstvo za optuživanje Hrvata za genocidnost. Narod, vjerujem u većini, ne prihvaća takve optužbe, niti takve pozive prvih ljudi hrvatske politike.
Postavlja se pitanje kako prevladati tu žalosnu podjelu u Hrvata.
Ja sam ponudio model za to prevladavanje. Treba poći od činjenice tko su sve bile žrtve.
Jesu li u borbama pali ustaše i domobrani bili hrvatske žrve ? Jesu.
Jesu li pali partizani pa i komunisti u ratu bili hrvatske žrtve ? Jesu.
I nevini civili i druge nevine žrtve i žrtve pogrješnih ideologija su u konačnosti - žrtve, makar su činili i zločine. I zločinci su ljudi i njima treba priznati ljudsko dostojanstvo.
Znam da je nekima to teško probaviti. Ali to su činjenice.
Predsjednik je države onaj koji je pozvan da se digne iznad ideoloških, stranačkh, povijesnih i drugih podjela i da se pokloni svim žrtvama. Žrtve odnosno njihove kosti ne treba i ne smije se miješati. Mjesta njihovih stratišta odnosno groblja treba dostojno obilježiti i povijesničari neka utvrđuju kakva je bila naša istinita povijest bez tutorstva politike.
Takvim bi činom predsjednika natupilo smirenje i ujedinjenje hrvatskog naroda. Podjele bi bile oko pitanja veći ili manji porez, veća ili manja socijala, više ili manje za znanost i obrazovanje, za brži ili sporiji gospodarskirast itd. itd.
++++
Ima i još par sastava koje sam napisao pred oko pet godina, a odnose se na to kako smo došli u tiu situaciju da su Hrvati podijeljeni na "ustaše" i "partizane" odnosno komuniste.
Guske sanjaju o kukuruzu, a mi koji još iz vremena Stjepana Radića tapkamo u magli sanjajući sprovedbu lustracije.
Pitajmo se, za koga ćemo glasati na saborskim izborima 2011. i dali isti imaju u programu sprovedbu lustracije ?
Takav program još do rujna 2011. nismo čuli a još manje vidjeli.
Pročitajmo ga !
+++++++++
šiki
17.02.06/13:37
Re: Sanader ne vjeruje popisu 'suradnika' UDBE
odgovori
Čini mi se kako su na popis stavljeni neki nevažni tipovi i oni koji su prekinuli suradnju sa sastavljačima popisa Perkovićem i Manolićem. Nigdje ne piše kako su mobilizirani; ideološki, novcem ili ucjenom, te što im je bio posao.
A puno me više zanimaju oni kojih na popisu nema.
A koji su to možemo proniknuti samo ako poznajemo metodologiju rada tajnih službi.
Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje i analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija, odjel za provokacije, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije i odjel za unutrašnju zaštitu.
Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe.
Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni. Nagradit ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok nižerangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljeni h ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi.
Tajne službe ozbiljnih država ne služe za unutarnjeolitič ke obračune već za kontrolu manjih država. Ciljevi napada su najčešće konkurentske držve, te u njima neprijateljske stranke, političari ili drugi pojedinci.
Napadi na političke stranke izvode se ubacivanjem vlastitih ljudi u takve političke stranke koji se nastoje približiti ambicioznim pojedincima. Njih postepeno uvjeravaju kako su vrlo sposobni i perspektivni, te se trebaju izboriti za veći utjecaj unutar stranke. Ako u tome uspiju tada ih nagovaraju na šikaniranje stranačkih protivnika, a gubitnike nastoje nagovoriti na osnivanje novih stranaka, kako bi se protivničko izborno tijelo podijelilo.
Osim napada na pojedine političare ili političke stranke mogući su i politički napadi na državu. Ovakvi napadi se organiziraju osnivanjem pokreta (ili stranke) koji ima zadatak oslabiti konkurentnost gospodarstva te tako destabilizirat državu. Kako bi se takav pokret osnovao potrebno je stvoriti ideologiju(komu nizam, fašizam, nacizam, vjerski fundamentalizam , ekološki fundamentalizam , globalizam, otvoreno društvo i sl.) koja će privući što više nezadovoljnika. Za širenje odabrane ideologije potrebno je organizirati ili kupiti medije i novinare koji će zagovarati i širiti ideologiju, a također i «znanstvenike» koji trebaju «znanstveno» braniti pravovjernost takve ideologije. Kako bi se ideologija uspješno širila potrebno ju je umotati u ambalažu od istine koja treba poslušati za maskiranje laži. Kako bi se sve to moglo organizirati i kontrolirati potrebno je naći financijere, a to su najčešće, formalno, privatne kompanije(najče šće banke). Financiranje medija se organizira kroz sponzorstva pojedinim medijskim kućama što se maskira u vidu oglašavanja. Mnoge kompanije i banke ponekad u napadnutim državama za reklamu troše velika sredstva čak i kad im je potražnja za robom veća od ponude, što znači da im reklama nije ni potrebna. Ovakve napade na protivničke države obično vode agenti provokatori iz najtajnijih odjela za političke provokacije. Ovi agenti se mobiliziraju između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski poremećaj osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Nalaze ih najčešće među starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, među siročadi ili Izvanbračnom djecom, koji su odrasli bez obiteljske ljubavi, te su odlična su sirovina koju pretvaraju u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći.
Ovakvi agenti, s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tom nastoje istisnuti sve konkurente za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu nastaju frakcijske borbe, a agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti. Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom.
Nisam zamijetio da je na ovome Portalu se to objavilo.pa-poz ivam sve ljude(DOBRE VOLJE)- DETALJI SU VAM NA BRANITELJSKOM!!
HAJDEMO(ZA PRVU RUKU)-UČINIT NEŠTO KONKRETNO,BRAĆO I SESTRE!!
U Sloveniji su o tome puno raspravljali. Puno više nego mi u Hrvatskoj iako imamo mi Hrvati daleko više razloga za takvu raspravu nego Slovenci.
Izvjesna Blaža Cedilnik kćerka domobrana piše o seriji članaka Spomenke Hribar, filozofkinje, kćerke partizana. Čitao sam više članaka gđe Hribar i nalazio puno zanimljivih stvari. O njezinim idejama o pomirbi veoma kritično piše spomenuta Blaža Cedilnik.
Ako nekoga zanima to pitanje i ako zna slovenski, moći će pročitati kao na pitanje prevladavanja podjela društva u Sloveniji gleda kćerka ubijenog domobrana od strane komunista.
Budući je članak dugačak dati ću ga u dva dijela.
+++
Blaža Cedilnik:
SPOMENKA HRIBAR: SPRAVA ALI SEKTAŠTVO
V Sobotni prilogi časnika Delo je pravkar izzvenelo tretje nadaljevanje Dnevnika Spomenke Hribar. Začne se z vabilom urednika, naj napiše dnevnik za sobotno prilogo. Aha, stvar je torej taka. Če si v špilu ali pa če je urednik tvoj prijatelj, potem te kar povabijo, da nekaj napišeš, tako čez celo stran v nekaj zaporednih številkah. To najbrž pomeni kar lep dodaten denar k poslanski penziji, kar spet pomeni, da si lahko privoščiš kakšno potovanje pa pomagaš otrokom, ki, starejši ko so, več denarja potrebujejo. Pa sedeš za pisalni stroj ali pa za računalnik in pišeš. (Malo fovšije, pa bolj za šalo kot zares). Me prav zanima, če bi tudi meni objavili tako zadevo.
Naj torej še sama napišem, da sem si zlomila nogo v gležnju, pa ne doma, ampak na sprehodu ob morju. Bolelo me je tako, da sem videla tri sonca, vse zvezde pa en krajec lune, kot bi rekla moja stara mama, Bog ji daj večni mir in pokoj. Mož me je potem po skalah odnesel do avta, potem pa sva prebila na nezgodni skoraj pet ur, kar je bilo zelo malo, kot je rekla zdravnica, kajti zaradi dežja, ki je medtem začel padati, ni bilo ne majhnih otrok ne rolkarjev ne kotalkarjev in ne kolesarjev. Kakšna sreča, da sva tako hitro opravila. Zdaj bom do srede decembra nosila mavec in hodila z berglami. To je zame še posebej hudo, ker imam poškodovan ramenski obroč in nisem prav zanesljiva pri taki hoji. Ko ponovno preletavam ta dnevnik, ugotavljam, da sem imela morda tudi sama srečo v nesreči. Lahko bi si zlomila vrat, hrbtenico, medenico, desno roko, hm, pravzaprav bi laže prenašala vse skupaj, če bi si zlomila desno roko. Na računalnik lahko tipkam tudi samo z eno roko, pa čeprav je ta leva. Šlo bi pač malo počasneje. Tako pa sedim na enem stolu, zlomljeno nogo imam na drugem stolu in tako zverižena tipkam. Saj gre. (Mora gret, je rekel kandidat za državljana Slovenije, ko so ga vprašali prijatelji, kako gre pri učenju za izpit iz slovenštine.) Žal pa bo tako vsaj do srede decembra, ko imam kontrolo. In v leto s tremi ničlami bom prav žalostno prikrevsala. No ja, bo že šlo.
Torej, še in še bi lahko napisala takih stvari, kot so napisane v tem dnevniku, o problemih, ki sem jih imela, ker sem bila hči domo branca, pa o svoji družini, o finančnih in drugih problemih zaradi šolajočih se otrok, zdaj le še obeh sinov, pa o prijateljih in znancih. Ampak potem bi bil tale prispevek dolg kot povest o jari kači in steklem polžu. Zato bom to napisala kdaj drugič, če vas bi seveda zanimalo.
Naj se torej lotim tistega, kar sem hotela pravzaprav povedati.
Pred davnimi davnimi petnajstimi leti, tako davno, da smo že vsi skupaj skoraj pozabili, da je bilo kdaj sploh res (predvsem zato, ker se je toliko vsega vmes zgodilo in reklo), je v vseh medijih izbruhnila vest, da je neka Spomenka Hribar prišla na dan z idejo, da bi postavili nekakšen spomenik, pravzaprav obelisk, kjer bi pisalo »VSEM ŽRTVAM VOJNE« ali pa morda »VSEM ŽRTVAM II. SVETOVNE VOJNE« ali nekaj podobnega, s čimer bi dosegli spravo med vsemi Slovenci, da bi se končala razklanost naroda, ki je posledica te nesrečne državljanske vojne, ki je potekala hkrati z okupacijo narodovega ozemlja in vojno. Tako nekako sem sama razumela to misel. Da bi se enkrat napisala vsa zgodovina tega nesrečnega naroda, da bi se končalo to prekletstvo, ki visi nad vsemi nami, da bi se očistili tega izvirnega greha. Seveda se je začel pogrom. Orkester je pod nevidno taktirko zaigral tako ubrano, kot igra še danes. Isti orkester pod isto taktirko. Kadar izreče (napiše) kdo kaj bogokletnega v smislu »popravljanja« zgodovine ali karkoli, kar ni v prid tistim, ki vladajo že petdeset let in več, oziroma njihovim dedičem. Seveda smo bili vsi na njeni strani in mene je silno mikalo, da bi se srečala z njo, da bi »usekali« eno debato, obe približno enako stari, ona, hči partizana, in jaz, hči domobranca. Nisem je poklicala, ker mi je neki notranji čut to preprečeval. Vendar sem še nadalje skrbno prebirala njene sestavke (kar je bilo pač objavljeno in to niti ni bilo tako malo), potem pa se ji je nenadoma zapisalo, da nihče ne more biti demokrat, če ni imel v življenju stalinističnega obdobja. Mha, to je to, torej me tudi tokrat notranji občutek ni varal. Ves čas se mi je zdelo, da je nekaj narobe. Ampak kaj. Napisane misli so zvenele lepo, morda skoraj prelepo. Narodova sprava je vendar nekaj veličastnega in kdor se bori za tako lepo stvar, mora biti pošten. Skoz in skoz. Po teh besedah pa sem začela brati njene sestavke skozi drugačno optiko. Moj matematični razum je spet delal. Analiza. Avtomatična analiza, pogled na stvar z vseh strani in kar naenkrat njene besede niso več zvenele tako blagoglasno. Sprava ni bila več SPRAVA, ampak napihnjen balon. Videti je veliko, v resnici ni pa nič. Navidezna sprava. Image. Taka sprava ne bi prinesla očiščenja. Pa še vedno sem se bala glasno izreči te misli; rekla sem le, kadar me je kdo kaj vprašal v zvezi z njenimi članki, da me pač nekaj moti. Če je kdo vrtal vame, sem omenila tisto o stalinizmu. Več pa ne. Potem pa je napisala znamenito pismo Kučanu, naj v imenu demokracije in higiene (moje besede) odstopi. Takrat je zažgala. Cela vrsta mojih prijateljev je planila vame: Kaj praviš pa zdaj, kaj te pa zdaj moti, kaj pa zdaj misliš o tem. In bleknila sem tja v tri dni, ne da bi zavestno pomislila, kaj pravim: moj avtomatični racio je to sproduciral. Najbrž bi se rada dobro prodala. Kako moreš biti tak cinik, kako da nikomur ne verjameš, nikomur ne zaupaš. Pa ni bilo treba dolgo čakati. Izšel je časopis Predsednik. Z njenim člankom. Pa kako, hudiča, moraš ti imeti vedno prav, mi je skoraj zabrusil eden od prijateljev. Zato, ker sem pametna punca, sem spet bleknila. Pa smo se smejali, čeprav vse skupaj ni bilo zares smešno. Za koga že mogoče, žal pa ne za tistega, ki ima Slovenijo rad. Naslednji njen mejnik je bil članek o odkopavanju kosti, pa o ustavljanju desnice, pa podobno (naštela sem samo tista dva, ki sta najbolj globoko zasekala med ljudi, ki sta zasejala in poglobila razdor, ki sta najbolj »sektašila«). Tako se je počasi prigrebla na mesto razsodnika, vrhovnega arbitra, ki ve natančno do pikice, kaj je prav in kaj ni prav. In ki se vsake toliko časa oglasi, vzvišeno kot s kakega prestola in deli pravico na vse strani. Okrca zdaj tega, zdaj onega. In vsak tak članek poglablja razdor, sektaši med ljudmi. Seveda nekatere ošvrkne blago in nežno (se-ve-koga), drugega pa pohodi kot smet. Prav ob tistih telefonskih klicih, takšnih in drugačnih, vsekakor diam
etralno nasprotnih, bi se morala zamisliti, morala bi iti vase. Morda pa sama s svojim pisanjem poglablja razdor in sovraštvo med ljudmi, ali pa ga celo neti tam, kjer ga prej sploh ni bilo. Ob vsakem njenem članku, prav tako ob branju dnevnika se mi porodita dve asociaciji. Karl May (jaz, jaz, jaz, samo jaz vse vem, samo jaz vse znam, vsi drugi so bedaki, nepošteni ipd.) in »doktors romani« (lahkotno, enostavno branje o lepih, dobrih, prisrčnih ljudeh). In človek, ki nima lastnega mnenja, ki o sebi misli, da on pač ni tako učen in razgledan, prevzame to njeno mne nje in spor s tistimi, ki mislijo z lastno glavo, je neizbežen.
- nastavak -
Torej Dnevnik. Med lahkotnim kramljanjem o sebi, o problemih, ki jih je imela zaradi svoje poštene misli in drže, o zaslugah, ki jih ima za demokratične spremembe v Sloveniji in tudi nasploh, o svojih dobrih delih, ki so jih deležni vsi okrog nje, o svojih čustvih in odnosih do moža, do hčera, do prijateljev in znancev, ki spominjajo na tako imenovano literarno plažo in so zaradi tega blizu preprostim ljudem in bi vsekakor sodili prej v Nedeljca kot v Sobotno prilogo Dela, skuša ljudem zlesti pod kožo. Med tem kramljanjem pa jih dobesedno zaliva s kačjim strupom nestrpnosti (pa nas vendar ves čas skuša prepričati o nasprotnem), ko govori o ljudeh, ki mislijo drugače, ki so jo spregledali, ki pripadajo drugačni politični opciji in te ljudi tako rekoč, kot sem že rekla, pohodi kot smet. Pa kaj govorim. Saj to je najbrž »stvarna« ugotovitev, to vendar ni žaljivka ali celo zmerjanje, če reče, da je Janša postal politična »mizerija«. Pa tisto z njegovo »sramotno izključitvijo« iz Socialistične internacionale - po njegovi izjavi v medijih (sama pač nimam drugih virov) jo je sam zapustil, ker so vanjo kar v paketih sprejemali prenovljene in prebarvane bivše komunistične partije iz bivših realsocialistič nih držav. Kdo tukaj laže, kako naj vem. Ampak človek se nagiba k misli, da je bolj verodostojen tisti, ki je pokončen in ne ... Prav tako je najbrž »stvarna« ugotovitev, to vendar ni žaljivka ali celo zmerjanje, če govori o »podpolitiku cicibančkaste lepote in videti je, da tudi pameti«. Prav isto najbrž velja za Cerkev, ki se je v prejšnjem režimu delala mučenico, pri tem se je pa tako lepo instalirala v sistem, da je živela kot »bubreg u loju«. Prav zanimiva je misel o Mahniču. Pred nekaj dnevi sem po radiu poslušala neke njegove ortodoksne misli. Najbrž so bile iztrgane iz konteksta, ampak slišale so se kot kaka Kardeljeva navodila komisarjem v NOB. Pa drugih komunističnih veljakov v tistem času. Tudi to bi moral poznati vsakdo, ki hoče razumeti, kako se nam je mogla zgoditi taka narodna tragedija med vojno in po njej. In kdor bi hotel res razumeti, kaj apel za spravo sploh pomeni, da pomeni v prvi vrsti politično, etično in moralno ovrednotenje preteklih dogodkov in njihovih tvorcev (drugo ime za to je lustracija), če pa hočemo to doseči, je najprej treba ugotoviti, kaj se je V RESNICI zgodilo, ne pa da ven in ven ponavljamo (ponavljajo) stare stokrat prežvečene štorije (laži in polresnice), brez sleherne slabe vesti, o NOB in revoluciji, da bi končno že enkrat postale sveta in zveličavna resnica. Pred nekaj dnevi je bil v Studiu ob sedemnajstih pogovor o domobranstvu in drugih skupinah, ki so bile proti komunizmu in revoluciji. Končno so tudi zgodovinarji nehali kot trop papagajev ponavljati te laži in polresnice in počasi ugotavljajo, da je bil to odpor proti komunističnemu terorju, ki je silovito zadivjal med ljudmi v času, ko je bila njihova dežela okupirana. Eppur' si muove! Čeprav razstava o slovenskem domobranstvu še vedno najbolj spominja na povojne agitpropovske razstave. Ampak počasi se bo tudi za to področje nabralo dovolj gradiva in kot čudovito ugotavlja avtorica: »Ko bomo znali dojeti in vzeti nase, da obstajajo temne in svetle strani v naši zgodovini, da vanjo spadajo tako domobranci kot partizani in obratno: tako partizani kot domobranci, bomo živeli spravno. Bomo znali biti ponosni na vredne stvari in bomo znali obžalovati žalostne.« To obžalovanje žalostnih stvari mi je priklicalo v spomin knjigo Črna maša, ki še vedno in še zdaleč nima svojega mesta v naši literaturi.
Krasna misel. Ko le ne bi bilo iz vsega ostalega pisanja razvidno, kaj je svetla in kaj temna stvar! Zato bi sama k tej misli dodala le to, da je treba te svetle in temne strani raziskati profesionalno (strokovno, znanstveno) brez subjektivnega čustvenega naboja, ki se je načrtno vcepljal povojnim generacijam, da danes ne ločijo med dejstvi in čustvenim odnosom (vcepljenim) do ljudi in dogodkov iz tega časa. Sama sem že večkrat rekla in napisala, da zame ni odločilno dejstvo, da so ubili mojega očeta; to, kar ima težo, so pobijanja ljudi (velika večina nič krivih, nedolžnih) med vojno in po njej. Masovna pobijanja. Morilska industrija. In ne samo lastne ljudi, tudi druge, četnike, ustaše, kozake, kaj vem, koga še. In koliko. In kdo je vse skupaj organiziral in vodil. Imena pobitih in imena organizatorjev! Saj ni raziskano. Resnica bo (kot pravi Clark v Vesoljski odisejadi) kot vedno, osupljiva.
Kam me je zapeljala misel iz Dnevnika o Mahniču! Avtorica članka pa iz tega izvede, da je Cerkev kriva za takratni razdor in za to, kar se danes dogaja, za sovraštvo, ki se vzbuja in kopiči, najodgovornejši pa je seveda nadškof in metropolit g. dr. Franc Rode. O njem sem že kar precej napisala. Zato se mi zdi na mestu samo en stavek iz govora ob začetku sinode. Ta »sektaški« Rode pravi nekako v tem smislu: Tu smo zbrani otroci domobrancev in otroci partizanov. Mi smo že dosegli spravo.
In prav zaradi pisanja o nadškofu Rodetu, sem se med takimi ljudmi, ki jih pohodi kot smet, tudi sama znašla, in sicer, najbrž skupaj s sorodno mislečimi, pod imenom »fundamentalist ična pamet« (človek bi rekel, da je to zmerjanje?), ki v Kučanu ne vidi na svobodnih demokratičnih volitvah izvoljenega predsednika države, ampak le (tudi!) nekdanjega partijskega funkcionarja. Njegov govor na spravni slovesnosti ni bil toliko prevara kot svoje vrste aroganca ali pa cinizem, že sam nastop, pa tudi vsebina govora. V njem ni povedal niti trohice tistega, kar so čutili tisti, ki so prišli na simbolični pogreb svojcev v Rog. Še bolj pa so bili drugi komunisti (bivši ali sedanji, kakorkoli že vzamemo), posebej tisti z rokami v žepih in sploh s pozo, ki se ne spodobi ob taki priliki in ki je žalila čustva navzočih. Kako more kdo, ki zase pravi, da pove, kar misli (v smislu resnicoljubnost i in poštenosti), očitati metropolitu dr. Rodetu, če tudi on pove po resnici in pravici. Kako naj si to drugače razlagam kot tako, da ima nekdo resnico in pravico v zakupu; kdor drugače misli in to tudi pove, pa je fundamentalist, totalitarist in sektaš. To je narobe svet, to je popolnoma skregano z demokracijo in z zdravo pametjo.
»Narodnoosvobod ilnega boja« ne moremo unovčiti, ker nimamo raziskanega, zgodovinsko opredeljenega z vsemi pozitivnimi in negativnimi stranmi tako, kot bi bilo treba. Kdo je začel bratomorno vojno in kdo je izzival okupatorje, da so požigali in streljali talce. Tak boj, kot je sedaj, sproduciran na ideji tistih, ki so na njegov (kar koli je že bil, državljanska vojna, revolucija, prevzem oblasti na ta ali drug način) račun prišli na oblast in si tako pridobili »čast in last«, ki sta z njo povezana, ima cel kup napak in bi nam bil prej v sramoto kot v ponos. Zločini, ki so bili storjeni v imenu »narodnoosvobod ilnega boja«, onečaščajo tudi njegove pozitivne strani in tiste, ki so iz domoljubnih namenov sodelovali v njem.
Zato bi bilo treba nadaljevati zgodbo o obelisku in spravi za začetek z eno samo, dolgoročno zelo pomembno mislijo: Za začetek sprave je treba napisati Črno knjigo komunizma samo za Slovenijo. Pa ne zato, da bi delali razdor med ljudmi, ampak da bi z resnico, ki ni RESNICA, ki temelji na lažeh, polresnicah in prevarah, s pravo resnico, znali in zmogli dojeti in vzeti nase, da obstajajo temne in svetle strani v naši zgodovini, da vanjo spadajo tako domobranci kot partizani in obratno: tako partizani kot domobranci (da ne bodo eni temni in drugi svetli, ampak bomo vedeli, da so tako eni kot drugi svetli in temni); in tedaj bomo živeli spravno. Tedaj bomo lahko ponosni na vredne stvari in bomo znali obžalovati žalostne.
Ampak, žal, zagotovo se bo spet našel kdo, ki si lasti pravico in resnico, ki edini ve, kaj je prav in kaj ni prav v tej naši ljubi domovini, ki je strasten privrženec demokracije in z njo povezanega dejstva, da je prav, da ima vsakdo pravico povedati svoje mnenje, seveda samo, dokler se to mnenje vsaj v grobih obri sih ujema z njegovim. Našel se bo kak zakupnik resnice in me spet ozmerjal s fundamentalisto m, totalitaristom in sektašem. Pa bi bilo dobro, da bi se pogledal v zrcalo - morda (človek pač mora verjeti, da se bo kaj takega zgodilo) bo pa le opazil, da ti pridevki pravzaprav pritičejo njemu.
++++
"Za početak pomirbe treba napisati Crnu knjigu komunizma za Sloveniju. Ne zato da bismo činili razdor među ljudima, nego da bismo s istinom, koja nije ISTINA, kojase temelji na lažima, na poluistinama i prijevarama, s pravom istinom, znali i mogli shvatiti, uzeti na sebe, da postoje tamne i svjetle strane u našoj povijesti, da u nju spadaju kako domobrani, tako i partizani i obratno : kako partizani tako i domobrani ( da ne budu jedni tamni, a drugi svjetli, nego ćemo znati da su jedni kao i drugi svjetli i tamni ); i tada ćemo živjeti pomireni. Tada ćemo moći biti ponosni na vrijedne stvari i znati ćemo sažaljevati (kajati se) za žalosne. "
Ovako je to jako neozbiljno.
Oni smatraju da su od 09.05.1945 godine napravili dovoljno dugu i dovoljno učinkovitu bartolomejsku noć nacionalistički raspoloženim Hrvatima i da nacionalizam desnih nije više snažan. To su uspjeli zahvaljujući pobjedi saveznika (vanjski čimbenik)i koaliranju sa svim neprijateljima hrvatstva (unutarnji čimbenik).
Ni danas nije drugačije. Pobjeda Mesića i Josipovića je baš to: koalicija lijevih sa svim neprijateljima. I oni ne smatraju da bi se trebalo miriti sa nama desnim. Dovoljno su snažni sa svojim saveznicima da nas drže u šaci. Dokaz: spomenik u Srbu,progoni naših branitelja po nalogu poražene nacinal-socijal ističke Srbije.
Za pomirbu treba ipak i najmanje dvoje.
A ako se sjetimo Hude Jame, onda smo zaboravili što su sve u stanju učiniti.