Kome smetaju drevna i tradicijska hrvatska obilježja?

Kad sam jučer, 5. kolovoza, s prijateljima išao iskazati počast svom braniteljima koji su u VRO „Oluja“ dali život za Hrvatsku, bio sam pun ponosa. Pomislih, nitko i ništa mi neće ovaj dan pokvariti, danas ću sa svojim suborcima pretresti sjećanja, susreti neke drage ljude koje nisam sreo godinama.

Iako smo se udebljali, posijedili, izgubili podosta kose i zdravlja općenito, nismo izgubili vojničku čast, ljubav i poštovanje jedni prema drugima, niti prema našoj Domovini Hrvatskoj.

Tko je dao ukloniti hrvatski pleter s kapa hrvatske policije?

Hodajući prema novoizgrađenom spomeniku na trgu Ante Starčevića u Kninu, praćeni budnim okom snaga sigurnosti i policije, nisam mogao ne zapitati se i ne zamijetiti kamo su sa kapa hrvatskih policajaca nestali pleteri? Gledajući ih tako krajičkom oka dok su se u tamnim odorama pržili na suncu, pod kapama koje prije liče na one pogrebnih poduzeća, osjetio sam nešto čemu danas i na ovom mjestu nije mjesto, osjetio sam stid i žaljenje. Zar nekomu smeta pleter? Zar si je netko smio uzeti za pravo donijeti odluku da ga na toj kapi više nama? Tko je taj? Tko su ti?

Iz tih na trenutak mračnih misli trgnu me zvuk sirene policijskoga motocikla koji je jurio ispred kolone crnih limuzina zatamnjenih stakala. Zajedno a Hrvatski pleter Kamo su sa kapa hrvatskih policajaca nestali pleteri? Gledajući ih tako krajičkom oka, pod kapama koje prije liče na one iz pogrebnih poduzeća, osjetio sam stid i žaljenje. Zar nekomu smeta pleter? Zar si je netko smio uzeti za pravo donijeti odluku da ga na toj kapi više nama? Tko je taj? Tko su ti?prijateljima ustuknuh i odskočih do ruba nogostupa da nas ne zgaze. A onda me opet prožme onaj stari osjećaj bijesa, koji sam osjećao 90-ih kad bi netko poginuo ili bivao ranjen, osjetio bih poriv da reagiram tako da skočim i odem tamo vratiti im milo za drago. Zašto i čemu taj bijes sada u ovom trenutku, proleti mi kroz glavu? Odgovor je stigao u trenu kad jedan od mojih suboraca iza mene prokune, Vladu i Sabor i Jacu i predsjednika i državu riječima: „Nismo braćo ustupali niti se sklanjali pred tenkovima, a sad moram skakati na svojoj jedinoj nozi pred ovom bandom izdajničkom dok se vozi u debelim autima dok mi i narod skapavamo, a naši zapovjednici robijaju, o Bože što smo ti skrivili...“

Hodajući dalje prema spomeniku umjesto početnog elana, sreće i zadovoljstva u glavi mi se roje crne misli. Iako smo došli iskazati počast i zahvalu došli smo pokazati i prkos i inat, pripremili smo transparente sa slikama generala koje smo mi iz ABH ponijeli kako bi sa nama bili na današnji dan na tvrđavi i na misi. Naša je mladež čekala na misi i čekala da general Sačića zapovijedi da se rašire transparente i podignu slike Markača i Gotovine, koje su današnjoj vlasti pred očima kao vampirima raspelo i jedino pred čime moraju sagnuti glavu.

Naši prijatelji nisu to znali, nismo željeli praviti eksces, čekali smo pravi trenutak da izmanipuliramo osiguranje i uspijemo majice i transparente unijeti u crkvu. Čekali smo misu na koju smo odlučili otići u inat vladajućim i tamo im svima slikama, majicama i transparentima pokazati da je mjesto utamničenim generalima ovdje, danas s nama u Kninu, a ne u Haagu kamo ste ih vi izdajnici koji sjedite u Saboru i Vladi smjestili. Uhvatih sam sebe kako se cerekam zbog plana koji smo osmislili i polako počeli provoditi u djelo jer izbora nisu imali kad je prijenos u živo na „nacionalnoj“ televiziji.

Pred spomenikom Oluji

Začuh glas generala Sačića: „Idemo dečki, poravnajte četverored i pripremite svijeće, stižemo pred spomenik. Svijeće pa molitva, i izvadite transparente i slike generala Gotovine i Markača, neka su danas s nama tu“. General nije niti završio rečenicu dokraja, a iz usta mu izleti: „Što jeSpomenik „Što je ovo, pa ovdje nema niti hrvatskog grba niti pletera na spomeniku? Tko je napravio takav propust?“ ovo, pa ovdje nema niti hrvatskog grba niti pletera na spomeniku? Tko je napravio takav propust?“ Njegov inače grlati glas bio je tih, gotovo šaputav, jer si nije htio dopustiti bijes na ovom mjestu a pogled upućen prema meni koji sam mu stajao desno. Mene je obuzeo stid i bijes, no šutke smo zapalili svijeće i započeli moliti Očenaš.

Iako su riječi silazile sa usta misli su nam svima bile tmurne, vidjelo se po licima, u glavi mi je sijevnulo „Što bi nam rekli naši poginuli suborci? Zašto im dopuštamo to sve što čine a nisu se borili za Hrvatsku? Tko su ti ljudi i otkud im pravo oduzeti simbole pod kojima smo i za koje smo ginuli?“ Molitva je završila Vidjevši transparente, policajci su se latili radio stanica i nastalo je nekakvo komešanje, novinari i kamere su se sletjeli prema nama tražeći izjave.

General je dao kratku izjavu o „Oluji“ napomenuvši da političke elite koje su danas tu zlorabe povjerenje hrvatskog puka svojom licemjernošću, jer su oni krivi što oni koji su vodili operaciju „Oluja“ sjede u haaškom zatvoru. Znali smo da te izjave, kao niti sve one koje smo dali do sada, neće dospjeti do ušiju svekolike javnosti, Zna se.

Na Kninskoj tvrđavi

Krenuli smo dalje po našem ranije utvrđenom planu i dogovoru prema Kninskoj tvrđavi, noseći slike i transparente. Ljudi, kako domaći, tako i oni iz drugih krajeva Hrvatske, u hodu su nas pozdravljali, zaustavljali i tražili da se sa nama fotografiraju, sve redom hrvatski branitelji, njihova djeca i Službena proslavaVidjeh malobrojnu publiku na tribinama tog stadiona. Malobrojna publika znači da smo u pravu: narod više ne vjeruje niti podržava ovu i ovakvu vlast, red je da branitelji uzmu stvar u svoje ruke i spase Hrvatsku kao i devedesetih.članovi obitelji.

Kad smo stigli na vrh Tvrđave, na mjesto gdje je nakon operacije Oluja prvi hrvatski predsjednik podignuo hrvatski stijeg zajedno s osloboditeljima Knina, srca su nam se ispunila sjetom i zadovoljstvom, velika nam je čast bila biti na mjestu tako svetom i tako važnom hrvatskom narodu.

No nešto mi je osobno osim toga jako zapelo za oko. Promatrajući dolje u daljini, na stadionu se odvija službeni dio protokola, službenih vlasti, onih vlasti koje licemjerno danas ovdje sjede, a heroje koji su im to omogućili svakodnevno proganjaju, zatvaraju i sude. Vidjeh malobrojnu publiku na tribinama tog stadiona, čuh nošene vjetrom riječi premijerke, riječi lažne obmanjujuće, čuh ih ali ne razumjeh jer ih je vjetar isprekidao i lomio u zraku. Ionako mi nije bilo važno, već dugo vremena nisam vjerovao niti vjerujem u njihove riječi niti djela, vjerujem samo u to da su nas izdali, prodali i ukinuli hrvatska obilježja. Malobrojna publika znači da smo u pravu: narod više ne vjeruje niti podržava ovu i ovakvu vlast, red je da branitelji uzmu stvar u svoje ruke i spase Hrvatsku kao i devedesetih.

Misa

Hodajući prema Crkvi Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u kojoj se trebala započeti misa pretresali smo u hodu doživljaje iz rata. Na parkiralištu pred ulazom kamarila bijesnih skupih, crnih BMW-a, Mercedesa i WV Touarega. pokraj kojih stoje momci iz osiguranja, nezainteresirano nas promatrajući. Valjda opijeni suncem, usporeni vrućinom i samim protokolom, a po meni i vjerojatnim mislima sličnim našima „Koga ja i kakvu ja to bagru čuvam“, nisu niti zamijetili da naša grupa u nepoćudnim majicama, s transparentima i slikama (za koje su vladajući samo dan ranije našim prijateljima pripadnicima specijalne policije rekli da im nije mjesto tu i da pod njima neće govoriti, na što su ih naši suborci specijalci ispratili rekavši da njima slika Markača vrijedi više od svih njih) ulazi u unutrašnjost crkve.

Crkva dupkom puna, naravno u prvim redovima vladajuća kamarila s pripadajućim vojno-policijskim pripadnicima koji bi vjerojatno najradije pobjegli iz vlastite kože nego da sjede s tim licemjerima u koje kao i mi više ne vjeruju, no, služba je služba. U prvom redu Josipović, predsjednik (na moju žalost), Šeks, Kosorica i čitava bulumenta ministara, doministara i ostalih vjetropira kojima je vlast slast. Srećom nesnosna je žega unutraHrvatski narod Ali narod jest, hrvatski narod, naš napaćeni narod je u crkvi potiho i klimanjem glave u znak odobravanja potvrdio da smo učinili dobro, vidjelo se u njihovim pogledima, i mladih i starih, vidio se onaj sjaj, poznati hrvatski inat, dišpet; narod je sretan što su generali tu s njima, makar i slikom pa Čobanković od silnog preznojavanja ne okreće glavu, i nisu nas još uočili. Ali narod jest, hrvatski narod, naš napaćeni narod je u crkvi potiho i klimanjem glave u znak odobravanja potvrdio da smo učinili dobro, vidjelo se u njihovim pogledima, i mladih i starih, vidio se onaj sjaj, poznati hrvatski inat, dišpet; narod je sretan što su generali tu s njima, makar i slikom.

Molitva je bila veličanstvena, vojni biskup je u jednom trenutku pozdravivši sve branitelje, pozdravio i generale u Haagu, nesvjesno pokazavši prstom prema nama, kamere su zabilježile i mi smo svoj posao obavili za sada, doveli smo generale na misu u grad koji su oslobodili. Uz pomoć hrvatskog naroda i božju pomoć dovest ćemo ih kući. Glave prvog reda su se okrenule spram nas, zjenice su se raširile u nevjerici - hehehe, neka im, neka vide da nas ima, nas koji još imamo hrabrosti, želje i volje stati u interesu svega hrvatskog protiv njih i njihove politike i svega antihrvatskog što nam rade.

Kamere su poslale sliku u javnost, kamere su prenijele poruku, neka vide da nas ima. Nervozno meškoljenje u prvim redovima pomalo me je i zabavljalo, posebice kad su dim tamjana, i kapljice svete vode padale po nevjernicima u prvom redu. Potajno sam se ponadao da će to istjerati vraga iz njih nevjernika i agnostika, bit će da sam to čak i na glas rekao, jer me general Sačić potiho upozorio da ne dobacujem komentare - u pravu je, svaki je komentar suvišan, slika govori sve. Misija je obavljena, dokazali smo da im nije mjesto tamo, da im nije mjesto među narodom, da im nije mjesto da nas vode u politici. Neki će to shvatiti prije, kao mi, neki kasnije.

Hrvatska obilježja 'svih vijekova i sviju vrimena' u Čavoglavama

Sada nakon mise idemo u Čavoglave družiti se s našim suborcima i prijateljima kod Marka Perkovića Thompsona. U mjesto koje će vrvjeti hrvatskim obilježjima svih vijekova i sviju vrimena. A kojem to Hrvatu mogu smetati hrvatska tradicijska obilježja, pitam Vas? Vjerojatno onim koji nisu u srcu i duši Hrvati, nego samo na papiru.

Čestitam Vam u svoje osobno ime, u ime generala Sačića i „Akcije za Bolju Hrvatsku“, 16. obljetnicu pobjede nad vanjskim neprijateljem i srbo-četničkim agresorom, s nadom da ćete zajedno s nama krenuti u boj protiv svih antihrvatskih snaga, kako u Domovini, tako i van nje.

Mario Maks Slaviček