Bosna i Hercegovina u rasulu

Bosanskohercegovačka ''država'' izgrađena je na pješčanom fundamentu, i pitanje je vremena kada će se urušiti, jer je u rapidnom procesu rasula. Naime, nalazi se u stanju potpunog uništenja sustava, ustrojstva, organizacije, zajednice; u stanju kaosa, potpunog nereda, političkog i ljudskog nemorala, nacionalne mržnje i vjerske nepodnošljivosti. Nakon ove ustanovljene dijagnoze suvišna bi bila svaka žrtva da se održi ovako stanje još u dogledno vrijeme, jer tragične posljedice mogle bi biti utrostručene.

Ova bosanskohercegovačka (država) utopija ima jednu veliku prednost - geopolitički položaj koji, u određenom vremenu, može imati presudnu ulogu u odrednicama stvaranja novog svjetskog poretka u Europi.

Naime, u Europi nema značajnijeg geopolitičkog prostora od bosanskohercegovačkog. BiH čini još značajnijom njen etnički tripartitni sastav, trojne (i trajne) različite svjetske konfesije, kultura, povijesna i nacionalna tradicija, smjesa kakva se ne može ni u loncu stopiti:

Islam je u BiH radikaliziran kao u mnogim islamskim državama s uvođenjem islamskog fundamentalizma u obliku eksplozivnog bošnjaštva, dovoljna je samo jedna iskra kršćanske neopreznosti da se počne rat;

Velikosrpska ortodoksija nije nikada bila tolerantna ni spram islamu ni rimokatoličanstvu, dapače, srpsko pravoslavlje je uvijek bilo u službi šovinističkog Beograda – od Dušana do Tadića;

Rimokatoličanstvo, naime, ne pokazuje nikakve oblike agresije, jer nema teritorijalne pretenzije, nego samo duhovno očitovanje, zbog toga je na udaru od drugih vjerskih zajednica, posebice od antikrista: ateista, agnostika, masona, komunista i homoseksualaca - s kojima obiluje bh. satrapija.

Bošnjaštvo s natruhama turcizma

S dolaskom Turaka u Bosnu i Hercegovinu stvoreni su preduvjeti etničkog prestrojavanja pučanstva (od pretežnog hrvatskog u osmanlije), kao i vjerske preinake – nasilno islamiziranje. Naime, ljudi koji su se poturčili, uvjerljivije su se dodvorili Alahu, kojeg su prihvatili od Turaka, a bili su i lojalniji janjičari u turskoj vojsci. BiH se davno oslobodila od Otomanskog carstva, ali ostale su velike natruhe turcizma.

Sve promjene koje su od tog doba uslijedile - priključivanju ili parceliranju BiH, nisu ostavile tragične posljedice i kaotično stanje kao što je učinjeno s Daytonskim sporazumom. Bivša jugoslavenska republika podijeljena je na dvije teritorijalne polovice (49:51), od kojih je jedna strogo uokvirena ZA bosanskohercegovačke Srbe, na očišćenom prostoru od muslimana i Hrvata, a druga polovica određena je ZA muslimane (Bošnjake) i Hrvate bez definiranih političkih i teritorijalnih odrednica, čime je dano pravo brojnijima nad manjebrojnima.

Muslimanski politički i vjerski predstavnici nisu se drastično protivili takvoj gruntovnici (!), nego su ubrzali proces oblikovanja nacionalne posebnosti – utemeljeno je Bošnjaštvo kao nacionalno značenje; uveden je ''bošnjački'' jezik i osnažena turska kultura i muhamedanstvo.

Za ovakav veliki pothvat u nacionalnom i vjerskom oblikovanju potrebno je imati i učvršćenu teritorijalnu granicu. S obzirom da je nemoguć prodor u srpski bh prostor bez ulaska u rat, onda je ostala jedna mogućnost: ekspanzija na hrvatski prostor. Područja koje je Armija BiH očistila od hrvatskog žitelja prisvojena su i nastanjena s dobrovoljcima iz arapskih zemalja i s muhadžerima iz Republike Srpske.

''U BiH nije riješeno nacionalno pitanje. Povijest i iskustvo nas upozoravaju da su se na istom prostoru u prošlom stoljeću raspale tri države koje nisu bile u stanju to pitanje riješiti. Problem nacionalnih odnosa i interesa u BiH nije riješen ni zadnjim ratom, pa se ciljevi koji nisu ostvareni u ratu pokušavaju ostvariti političkim sredstvima. Ratnu propagandu zamijenila je politička propaganda, a političke elite postavljaju maksimalističke i nerealne zahtjeve. Dijalog se smatra slabošću, a prijetnja ratom i jezik mržnje sve više obuzimaju javni prostor.'', kaže Ivo Lučić u VL.

Ponovni ''dolazak'' Turaka u BiH

Značajna pobjeda AKP-a u Tirskoj i poruka premijera Erdoanova, da njegov izbor nije samo ''pobjeda Istambula nego i Sarajeva''! Poslije Ataturka čelnici AKP-a smatraju se najodgovornijima za kreiranje novog života političke turske države i aspiracije za stanoviti utjecaj u političkom i gospodarskom pogledu u zemljama bivšeg otomanskog imperija, posebice u Bosni i Hercegovini, Albaniji i Kosovu.

Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih polova, tvorac nove turske strategije, koju je obradio u svojoj knjizi: ''Strategijska dubina'' – međunarodni položaj Turske. Duvatoglu je u Sarajevu rekao:

''U vrijeme Osmanske države balkanski region je bio centar svjetske politike XVI vijeka. To je zlatno doba Balkana... Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan''

Europska zajednica nije odlučna, bez obzira na toliku naglašenost o potrebi ulaska Zapadnog Balkana u EU, jer s ulaskom regionalnih država bivše Jugoslavije Europa bi mogla biti balkanizirana. Europski čelnici (posebice Englezi i Francuzi) također ne žele ni Tursku imati u EU, pa su pripravni pomoći Turskoj u stvaranju neku vrste ''zajednice naroda'' na Balkanu, slično engleskom commmonwealthu.

Europski parlament usvojio je 12. svibnja 2011. Rezoluciju kojom je definiran pravni uvjet za nominaciju Sarajeva u dobivanju titule europske prijestolnice kulture za 2014. godinu, o čemu piše Dnevni avaz, kako bi to bila ''šansa za napredak i razvoj BiH''. Europa bi s ovakvom odlukom poslala poruku islamskom svijetu o značaju Sarajeva u kulturnom pogledu, kojeg je premijer Turske izjednačio sa Istambulom, a mnogi Europljani u Sarajevu vide balkanski Teheran.

Tijekom hladnog rata Turska se pokazala vrijednim saveznikom SAD. Američke su vojne baze u Turskoj bile obrambeni zid Zapadne Europe. Nakon raspada Sovjetskog saveza Turska je izgubila primarnu ulogu. Ali, još uvijek, zbog neriješenog izraelsko-palestinskog problema, Turska ima određenu težinu na Bliskom Istoku.

Narušeno je američko-tursko prijateljstvo, jer u Turskoj radikalizirane određene skupine smatraju Ameriku neprijateljem islama. U novoj turskoj strategiji preinačena je i odluka Ataturka, koji naime nije poništio Otomansko carstvo, ''već ga je samo rasteretio institucionalnog balasta.''

Dakle, ni Sjedinjenim Američkim Državama ne će biti u interesu da zaustaviti prodiranje turskog utjecaja na politiku u ''balkanskoj regiji'', da se očituju kako oni tobože nisu u ratu s Islamom nego s islamskim teroristima.

Zaključna misao

Bošnjački političari okuraženi turskom potporom i euro-američkom indolentnošću daju sulude izjave: Bakir Izetbegovoć, bošnjački član Predsjedništva BiH, izjavio je da bi stvaranje ''trećeg entiteta dovelo do novih sukoba''; Zlatko Lagumdžija rekao je: ''Ako do kraja marta (ožujka) ne bude formirana vlast u Federaciji BiH i na državnoj razini, ulice Tripolija bit će Disneyland u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi ovdje.'' Još nije formirana vlast ni na jednoj razini u BiH, mada je Lagumdžija postavio ''hrvatskog predstavnika'' u Predsjedništvo i uveo dvije ''ustaške stranke'' u koalicijsku platformu za formiranje vlasti. Dakle, uskoro se mogu očekivati ratni sukobi u BiH.

Hrvati u BiHu današnjim okolnostima mogu biti tek nacionalna manjina kao Kurdi u TurskojBošnjački su političari odlučno odbijali svaki pokušaj utjecaja Srbije i Hrvatske u BiH (Srbija i Hrvatska svojevoljno su se ogradili od utjecaja na bosanskohercegovačku unutarnju politiku), dočim su svesrdno prihvatili utjecaj Turske (koja se ne bi trebala miješati kao ni Srbija i Hrvatska) u svim segmentima politike i gospodarstva. Što će u konačnici ponovo rezultirati reaktiviranje političkog utjecaja Srbije i Hrvatske u BiH.

Turci će - ''da se vlasi ne dosjete'', ući u bosanskohercegovačku politiku kroz formiranje turske političke stranke (navodno je među bošnjacima najbrojnija turska manjina), kao što su Srbi učinili u Hrvatskoj, da održe svoju prisutnost i stanoviti utjecaj na Federaciju BiH, za koju neki smatraju da bi trebala biti ''bošnjačka država''.

Bošnjački su intelektualci u Sarajevu utemeljili ''Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti'', čime su učinili ''važan integritet bošnjačkog naroda'', izjavio je predsjednik Ferid Muhić. Reis Cerić kaže da s tim činom ''hoćemo da imamo sve što imaju svi narodi na Balkanu i Europi.'' Očito je da bošnjačka politika, koja je vođena s mržnjom, s lijevog i desnog krila, vodi bošnjački narod u utopiju – ''samostalne bošnjačke države na prostoru današnje federalne polovice BiH'', pa i pod cijenu rata.

Od početka devedesetih, kada je počeo rat protiv srpske agresije, muslimanski su političari i časnici Armije BiH osuđivali politiku Srbije i Hrvatske jer su imale nakanu podijeliti BiH. Međutim, bošnjački političari očito žele podijeliti BiH: Republika Srpska ostala bi država za sebe, ili u sastavu Srbije; Federacija BiH trebala bi biti ''bošnjačka država ili turski vilajet.''

Bosanskohercegovački Hrvati, u ovakvim okolnostima, mogli bi tek biti nacionalna manjina s kojima bi se postupalo kao što to Turska čini sa Alevima, Armencima, Kurdima, Grcima, Bošnjacima i ostalim nacionalnim i vjerskim manjinama.

Povijest je pokazala, da ni najmanje političke i teritorijalne promjene na Balkanu ne mogu proći bez rata. U budućem ratu, ako se ne ohlade usijane glave, BiH će biti poprište kao što su danas Irak, Afganistan i Libija – s velikim brojem žrtvama u kojima nitko ne će biti pošteđen. Međunarodna zajednica, koja je glavni krivac za ovakvo napeto stanje, opet će se ''junački'' povući kao što su to učinili UN nizozemski vojnici u Srebrenici. Nevin narod će ponovo stradati, kao da im nije bilo dosta dosadašnjih ubijanja i progona.

Bosanskohercegovačka država, ovakva kakava jest, neka doživi rasulo, ali neka se na tim ruševinama stvori jedna slobodna i slobodarski uređena moderna država u kojoj će vladati razum umjesto mržnje; gdje će se svi njeni građani osjećati kao svoji na svome i sa svojim susjedima (komšijama) graditi bolju budućnost sebi i novim naraštajima bez natruha vanjskih čimbenika, koji imaju svoje ( i samo svoje) strateške interese. Za narode u BiH nije rješenje ulazak u EU, Zapadni Balkan, Turski vilajet, jer takva ujedinjenja ne će izbrisati međusobne mržnje, dapače, nepodnošljivost će biti još nesnošljivija.

Trajno rješenje bosanskohercegovačkog problema je jednostavno: Budući da u BiH stoljećima žive tri različite nacionalne i vjerske skupine, odnosno konstitutivni narodi, koji bi trebali imati svoje nacionalne zajednice, bilo da se zvale ''pokrajine, kantoni ili republike'', koje bi bile u sastavu Federalne države Bosne i Hercegovine. Sve ostalo je promašaj i poticanje mržnje. Iracundiam qui vincit, hostem superat maximum ! (Tko savlada mržnju, pobjeđuje najvećeg neprijatelja!)

Rudi Tomić