Europska unija; tamo i natrag

Problem nije u tom kako ući u Europsku uniju nego kako čitav iz nje izaći. Takve misli, ako već ne u praksi, teoretski prolaze kroz glave političara u Grčkoj, Španjolskoj, Irskoj i Portugalu. Nakon početka burnih događaja izazvanih svjetskom financijskom krizom, izgleda da Europska unija sada više voli Hrvatsku nego što Hrvatska voli Europsku uniju. Ravno prije godinu dana, kada su započeli ulični neredi u bankrotiranoj Grčkoj, kojoj predstoji rasprodaja same sebe, čelnik Europske komisije, José Miguel Barosso, u malo zapaženom razgovoru s europskim sindikalnim čelnicima, nije isključio mogućnost „građanskog rata" i „diktatura" – tim više što navedene zemlje, uključujući i njegov rodni Portugal, imaju bogatu tradiciju vojnih udara.[1]

I to bez obzira na činjenicu da su u zadnjih dvadeset godina upravo navedene zemlje dobivale najviše novaca iz fondova Europske unije. A od razvikanog „keltskog tigra", koji je do nedavno hvaljen do nebesa, ostao je samo pokisli irski seter. Da Europska unija treba danas više Hrvatsku nego Hrvatska Europsku uniju ukazuje je i nedavni paternalistički govor njenih čelnika upućen hrvatskim medijima povodom hrvatskog članstva 2013. godine.

Svaki hrvatski dinamičan poslodavac i svaki mlađi Hrvat sa završenim fakultetom, može se veseliti ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Nema većeg poniženja nego čekati u dugačkim kolonama drugog razreda europskih zračnih luka za europsku propusnicu, ili se mrcvariti godinama za radnu ili studentsku dozvolu u europskim metropolama. Nakon 2004.godine, milijun mladih Poljaka razmigoljio se diljem Europske unije, jer svjetla budućnost nove poljske političke klase, nikako da se ostvari. Problem dakle nije u ideji Europske unije; problem leži u tome što njeni vlastiti arhitekti ne znaju kojim putem da Europu pokrenu. A do hrvatskog srpnja 2013. još je jako daleko.

Sladoledi u Euroslaviji

Danas, u svjetlu dugogodišnjih pregovora sa Europskom unijom postavlja se pitanje: Koja je uopće bila svrha stvaranja države Hrvatske i žrtava Domovinskog rata? Proglašenje samostalne i suverene države? Izgleda da cilj stvaranja Hrvatske, barem slušajući hrvatsku političku klasu, nije nikakva samostalna Hrvatska, nego njeno ultimativno uključivanje u Europsku uniju. Premda Hrvatska nije još službeno dio Europske unije, ona je njen psihološki i ideološki dio već punih dvadeset godina. Od raspada Jugoslavije 1991., sve su hrvatske vlade bile izložene stalnim briselskim pritiscima, ukazima i ultimatumima. Nikako nisu europski čelnici htjeli 1991. godine prihvatiti činjenicu da se raspada njihova miljenica Jugoslavija. Dvadeset i trećeg kolovoza, 1991., u svom govoru pred Europskim parlamentom, bivši predsjednik Europske komisije, Jacques Delors, je rekao: „Ne možemo ujediniti države zapadne Europe i u isto vrijeme ohrabriti odlazak sovjetskih republika".[2] Mora da je to bila dobra muzika za uši Slobodana Miloševića.

A tko se ne sjeća EU - „sladoledara" koju su hodočastili u ratom zahvaćena hrvatska područja, uz svoje prodike o poštivanju „prekida vatre" – koja nikako da stane? Europska unija neizravno je najviše odgovorna za rat u bivšoj Jugoslaviji. Nametanjem embarga Hrvatskoj, odbijanjem jasnog označavanja agresora i žrtve agresije, Unija je pokazala amaterski stav u formuliranju zajedničke vanjske politike. A upravo je vanjska politika srž po kojoj se prepoznaje svaka politička jedinka, bilo da se jedinka zove država, carstvo, ili unija. Ugovor iz Maastrichta koji se poklapa sa početkom agresije na Hrvatsku, samo je dodatno balkanizirao čelnike Europske unije, budući da svaki od njih, iz vlastitih povijesnih razloga, ima drugačiji stav prema hrvatskom, odnosno srpskom pitanju. A zašto bi Unija i njeni eurokrati donosili političke odluke, ako im vlastiti prijedlog Ustava (Čl. 1.41-7) i dalje daje alibi da se sakriju pod skute Amerikanaca i NATO-a? Istoimeni članak prijedloga Europskog Ustava nadalje kaže da je „NATO za države članice temelj njihove kolektivne obrane". U praksi to znači da Europska unija, za svaki nedostatak svoje političke volje, uvijek ima izgovor u dobroj volji Amerike. Hrvatska je trebala čekati četiri godine da bi njenu dramu riješila Amerika – a ne Europa. Niti dan danas Europska unija nema zacrtanu viziju vanjske politike – te stoga niti jasnu viziju europske budućnosti.

Utopija na vlasti

Usporedba Europske unije sa bivšim sovjetskim Politbiroom ima na pretek, uključujući i komentare poznatih pisaca i političara - i lijevih i desnih. Ruski književnik i bivši antikomunistički disident, Vladimir Bukovski, vidi u Europskoj uniji represivni mehanizam, gori od Sovjetskog Saveza.[3] Francuski ljevičari također su bili glasni u odbacivanju Europskog Ustava tijekom referenduma u Francuskoj, 2005. godine. Bivši francuski premijer i više puta ministar, Edouard Balladur, nedavno je rekao da je „Europa od 27 članica osuđena na neuspjeh".[4] A najdalje je otišao bivši profesor i bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger koji ironično i retorički pita: „A koga da telefonski zovem u Europi?".[5] Ovo nije niti vic niti šala, budući da se Europska unija sastoji od velikog broja tijela, bilo da je to Europska komisija, Vijeće Europe, ili Europski parlament, od kojih svatko čeka jedan na drugog da donese političku odluku. Paralele bi se mogle povući sa jugoslavenskim SIV-om i republičkim sekretarijatima bivše Jugoslavije, od kojih je svaki prebacivao odgovornost na drugo tijelo jugoslavenske federacije. Bivši doušnici Udbe u današnjoj Hrvatskoj imaju pravno pokriće, jer svoj bivši denuncijantski rad u korist republičke Udbe, lagano mogu prebaciti na direktive savezne Udbe. Uostalom prave uzroke raspada Jugoslavije treba tražiti u njenoj institucionalnoj paralizi izazvanom sukobima između republičkih i saveznih birokrata.

Svaka apstraktna država bez legitimiteta ne može imati dugotrajni legalitet. A pitanje legitimiteta, ili pučki rečeno vjerodostojnosti, leži u ustavu svake zemlje. Europska unija nema normalan ustav, iz jednostavnog razloga što ne postoji europski narod. Postoje europski narodi i to svaki sa svojim vlastitim ustavom. Stoga se i prijedlog ustava Europske unije, čiji je glavni pokretač bio bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing, morao već nekoliko godina kasnije, t.j. 2007., mijenjati u tzv. Lisabonski ugovor – t.j. novi eufemizam za staru stvar. Giscard je toliko bio pošten pa nije lagao, nego je izjavio da je „Lisabonski ugovor, koji je isključivo napisan na temelju prijedloga o Ustavu (koji je umro 2005.), potpuno isti alat. Jedino se raspored u kutiji za alat izmijenio."[6]

Laik na novi Lisabonski ugovor, koji je pun jezičnih akrobacija, gleda sa strahopoštovanjem, premda je riječ o pojmovnom i jezičnom priručniku koji agitpropovskim rječnikom daje primjedbe i nadopune na stavke prijašnjeg Ustava. Jer ako prvobitni Ustav nije mogao proći niti kod Francuza, niti kod Nizozemaca, niti kod Danaca, onda treba natjerati sumnjičave europske glasače da glasuju za pričuvnu lisabonsku verziju. A ako neka europska država ni tada ne prihvati pričuvnu verziju, kao što je to bila Irska u 2008. g. — tada Irci moraju glasati sve dok ne prihvate Lisabonski ugovor. Ovakav diktatorski i kriptokomunistički tik ima u svom ponašanju i dobar dio hrvatskih sabornika. Jer ako postoji i najmanji strah da hrvatski poslovični negativci, t.j. „ desničari", „tuđmanisti", „primitivci", „ognjištari", „ustaške kape", „nacionalisti" itd., itd., na sljedećem referendumu kažu „NE!" , tada je potrebno stornirati referendum i zamijeniti ga kuloarima „reprezentativne demokracije", što je samo lijepi naziv za parlamentarne intrige različitih interesnih skupina.

Nije to ništa novo. U Europskoj uniji, Njemačka, za razliku od drugih država članica, nema zakonsko pravo na referendum – što samo govori koliko je stvarno Njemačka suverena država. Jedino pravo i obvezu koju Njemačka ima je da njeni porezni obveznici vječito plaćaju greške i trošarine ostalih zemalja članica, kao i da šakom i kapom plaćaju najveću tranšu eurobudžeta. Nijemci moraju uplatit 22 milijarde eura za spašavanje nelikvidnih zemalja članica. Doduše na vlastite zamolbe i s obzirom na vlastitu gospodarsku situaciju ovaj puta mogu protegnuti rok uplata, ali oni moraju platiti - jer nema drugih članica koje mogu gasiti rastući financijski požar u Europi.[7] Bez njemačkog novca nema Europske unije. Odnosno Unija funkcionira dokle god ima njemačkog novca.

A tko bira članove moćne Europske komisije? Nitko. Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije, koja se sastoji od od europskih „povjerenika" (u službenom francuskom jeziku koristi se riječ „komesar" - riječ koja bolje oslikava birokratsko ponašanje „povjerenika"), čija politička pozicija u hijerarhiji Europske unije odgovara ulogama ministara 27 zemalja iz kojih oni dolaze. Njih ne bira ničija država članica nego ih imenuje Vijeće Europske unije. Predsjednika Komisije, čija funkcija odgovara ulozi premijera, također ne bira ničija država. A niti novog predsjednika Vijeća Europe, Hermana Van Rompuya, nisu izabrali glasaći niti jedne države članice Europe.

Teologija tržišta; nova globalna superklasa

No mora se priznati da je Europska unija dobra platforma za kritiku Europske unije! Njeni najveći kritičari mogu pred očima cijele Europe otvoreno napadati njenu birokraciju, njene diktatorske impulse i njenu rasipničku politiku. Engleski zastupnik u Europskom parlamentu Nigel Farage, čak je izvrijeđao fizički izgled Van Rompuya, nazvavši ga „mlakonjom i trećerazrednim bankarskim činovnikom", te ga pred zastupnicima Parlamenta pitao: „A tko ste vi? Nikad o Vama nisam čuo. Tko je za vas glasao?" Farage teško optužuje Uniju, a osobno Van Rompuya za malverzacije i manjak profesionalnih referenca. Farage se odbio ispričati i Belgiji, Rompuyu i Uniji, te je rekao da „imam pravo napasti čovjeka koji predstavlja 500 milijuna ljudi, a koji je plaćen više od američkog predsjednika,a kojeg mi nismo izabrali.[8]

Najveći nesporazum leži u nedovoljnoj definiciji Europske unije. Je li Unija političko tijelo, ekonomsko tijelo, ili kulturno tijelo? Glavno mjesto spoticanja je stavka Ustava (Čl. I-3, 2) o kojoj je riječ o „slobodnom tržištu u kojem je konkurencija slobodna i neometana ". Ove riječi izazvale su pravu paniku prije par godina kod francuskih socijalista, ali i europskih nacionalista, jer po toj jezičnoj formulaciji (koja drugačije zvuči na engleskom jeziku), Europska unija brani najgori oblik kapitalizma.

A možda je i tako. Sama riječ „tržište" spominje se 88 puta u prijedlogu Ustava dočim riječ „konkurencija", 28 puta - iz čega se može zaključiti da je glavni cilj Unije slijepa vjera u stalni gospodarski rast, a nimalo kulturna snaga Europljana ili politička suverenost Europe. To je i glavni razlog zašto Ustav nije prošao 2005. g. u prvoj rundi, jer brojni građani Europe, a naročito Francuzi, odbacuju globalni kapitalizam. Po Europskoj uniji dakle, sve druge političke alternative, a pogotovo ideja samostalne nacije, a kamoli nacionalizma, ne dolaze u obzir. Po tržišnoj logici mora se prihvatiti bešćutnu eksploataciju i vjeru u sveto tržište kao završni povijesni čin.

Potrebno je u interesu hrvatske javnosti znati kako su vođeni desetgodišnji pregovori s Europskom unijom i tko su pojedinci kojih su ih vodili? Koje su reference oni imali? – i to ne samo jezične, meta-jezične i para-jezične, nego kulturne, povijesne i strukovne? Što su hrvatski pregovarači dali, a što su dobili od Europske unije? Odnosno, u kojoj mjeri su protekli pregovori sa Europskom unijom bili dijalog, a u kojoj mjeri su pregovori bili „euro-monolog" uz završnu bukvicu o nekom "monitoringu"? Hrvatska javnost je dužna to znati jer o tome ovisi ne samo budućnost Hrvatske u Uniji, nego i sudbina svih građana u Hrvatskoj. Europeisti i eurokrati vrlo dobro znaju, premda u javnosti ne žele kazati, da nacionalizam, i to od začetka europske Unije t.j. od famoznih Rimskih ugovora iz 1957.g., pa sve do danas, predstavlja najveću opasnosti za Europsku uniju.

Po filozofiji europeista i eurokrata, nacionalizam je kobna opasnost koja se mora sputati pod svaku cijenu, čak ako je potrebno uvođenje i masovne političko-policijske represije. Imajući to u vidu jasno je zašto Njemačka u velikom izdanju, kao i Hrvatska u malom, igraju u Europi ulogu pučkoškolskih „negativaca", koji obvezno pohađaju satove iz liberalne metodologije i antifašističke pedagogije. Upada to u oči pogotovo glede migracione „multikulti" politike koju Europska unija nije do dan danas definirala. U Europskoj uniji živi preko 25 milijuna građana neeuropskog podrijetla. Stoga je moguća balkanizacija Europske unije, rasni neredi i provala nacionalizma, nešto od čega europeisti izuzetno strahuju. To pokazuju i nedavne svađe između Italije s Francuskom glede prihvaćanja sjevernoafričkih izbjeglica i ponovnog uvođenja graničnih kontrola poznate pod zvučnim toponimom "Schengen".

Jer svatko želi poslati „one druge", a to su prvenstveno izbjeglice iz sjeverne Afrike i prednje Azije, na tuđi teren, a ne ih držati u vlastitom dvorištu. Najljepše je pričati o toleranciji i višeetničkom suživotu kad „oni drugi" obitavaju u tuđim kućama. Vrlo brzo, na mig Europske unije, Hrvatska će prihvatiti tisuće izbjeglice iz cijelog svijeta. Možda bih se njih moglo smjestiti u nova naselja i kampove u liberalnoj Istri ili na podnožju Medvednice, i to u dvorišta hrvatske političke-medijske klase, koja se voli hvaliti svojom multikulti tolerancijom. Tada će vlastitim primjerom moći pokazati i ostalim Hrvatima sve čari multietničkog suživota. Ako u tome nisu uspjeli bratstvom i jedinstvom u Titovoj Jugoslaviji, možda bolje uspiju u egzotičnoj Uniji.

Ideja o katastrofi Europe

Biti ili ne biti u Europskoj uniji nije pitanje sad. Glavno pitanje jest – želi li Hrvatska ući u Uniju dvonožno ili četveronožno, servilno ili uspravno, sprijeda ili odostraga. Jedno je značila ideja jugoslavenstva u glavi Josipa Strossmayera ili Frane Supila, a drugo je bila ideja jugoslavenstva u glavi kralja Aleksandra Karađorđevića i generala Draže Mihajlovića. Sličnu sudbinu jugoslavenstva može doživjeti Europska unija. To nije ništa novoga u povijesti. Ideja o Europi kao domu svih Europljana stara je kao i sami Europljani. Karlo Veliki u IX. stoljeću imao je zamisao o zajedničkoj kršćanskoj Europi kao bedemu protiv azijskih uljeza. Slično je mislio Karlo V u XVI. stoljeću u svojstvu cara Svetog Rimskog Carstva. Princ Eugen Savojski, u XVII. bio je Europljanin francusko- talijansko- njemačkog podrijetla, s vrlim poznavanjem jezika i naroda na Balkanu. Shvaćao je probleme ne samo srednje i južne Europe nego i cijele Europe, i to puno bolje nego moderni briselski namjesnici. Uz malo sreće mogao je izbaciti Turke iz Bosne i pretvoriti Sarajevo nakon 1697.g u barokni srednjeeuropski grad. Da je tako bilo izbjegle bi se u narednim stoljećima serijske patnje i silne međusobne mržnje svih naroda jugoistočne Europe. No Eugen je morao stalno premještati trupe iz Slavonije na rijeku Rajnu, jer vrla katolička Francuska imala je dobrog saveznika u Osmanlijama i nije mogla smisliti jaku Njemačku ili Austrougarsku u srcu Europe.

I Lenjin i Trocki i Staljin imali su svoju viziju zajedničke Europe, o čemu govore brojne legalne i ilegalne sovjetske republike, od Rumunjske i Madžarske do Bavarske i Berlina, krajem 1919. godine. Do nedavno, postojala je mogućnost da glavni grad Unije, Bruxelles, bude pod znakom crvene zvijezde, a ne umotan u plavetnilo sa žutim zvjezdicama. I nacional-socijalisti i europski fašisti imali su svoju viziju zajedničke Europe. Pola milijuna europskih dragovoljca, iz trideset i dva europska naroda, od Španjolske do Ukrajine, od Finske do Albanije, služilo je od 1941. do 1945. u njemačkim postrojbama. [9] Prvog svibnja 1945. godine, oko 23 sati, na križanju Wilhelmstrasse i Prinz-Albrecht Strasse završava bitka za novi-stari europski poredak, nakon što su se predali francuski dragovoljaca, ostaci Waffen-SS divizije Charlemagne. Dan kasnije. 2. svibnja, 1945., pripit sovjetski vojnik ubija zarobljenog francuskog legionara Rogera Albert Bruneta. Na taj način i takva verzija ujedinjene Europe završava u Berlinu.

Prof. dr. Tomislav Sunić
Hrvatski list

Bilješke:

[1] Daily Mail (15. srpanj, 2010) "Nightmare vision for Europe as EU chief warns 'democracy could disappear' in Greece, Spain and Portugal"
[2] The Times, 24. rujan 1991.
[3] Vladimir Boukovsky, L'Union européenne, une nouvelle URSS? (2005)
[4] Edouard Balladur, Le Monde (25. rujna, 2010) "L'Europe à 27 est vouée à l'échec"
[5] The Guardian, (17. prosinac, 2004) "What is Europe?"
[6] Valéry Giscard d'Estaing, Le Monde (26. listopada, 2007) „La boîte à outils du traité de Lisbonne". Serge Halimi, Le Monde diplomatique, „Démocratie simplifiée, (ožujak, 2008).
[7] Die Zeit, (25. ožujak, 2011) „Deutschland darf Beitrag zur Euro-Rettung strecken"
[8] The Guardian (2. ožujak, 2010), „Nigel Farage fined for verbal attack on EU president"
[9] Franz W. Seidler: Avantgarde für Europa: Ausländische Freiwillige in Wehrmacht und Waffen-SS (2004).