Hrvatski ribari u mrežama Beograda i Rima

Priopćenje Koordinacije udruga profesionalnih ribara objavljeno na portalu HKV-a ponukalo me da podsjetim na događaje od prije 90 godina kada je na štetu hrvatskih ribara bila sklopljena zloglasna "Brionska konvencija" između Države SHS i Italije. Držim da je korisno i poučno suvremenike podsjećati na kobne greške i propuste pređa, pogotovo u trenucima dok se u Hrvatskoj pripremaju novi ugovori o ribarstvu.

Dva mjeseca poslije Rapalskog ugovora – sklopljena na očiglednu vojnu, ekonomsku i političku korist Italije – održana je u Splitu 8.siječnja 1921. izvanredna skupština Ribarske Zadruge. Neposredan povod bio je novi predstojeći trgovački ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Predsjedavajući F. Ivanišević u uvodnoj je riječi napomenuo da su talijanski ribari (Ćozoti) nedavno tražili od svoje vlade neka im ugovorom zajamči ista prava koja su imali pod bivšom Austro-Ugarskom Monarhijom. Zatim je naglasio:

„Pri sklapanju ovakvih ugovora svaka država nastoji da iscrpi drugu, te nada sebi nova izvozna područja za ekspanzivnost svoje trgovine i poboljšanje svoje privrede. Mi smo na Primorju prvi na udarcu. Italija je zemlja prenapučena, traži ekspanziju na našim obalama. Jadran će ostati i nadalje raskrižnica naših i njihovih interesa. U političkom i ekonomskom pogledu ne smijemo dopustiti da postanemo žrtvom njihove nezasitljivosti. Kao što težak čuva lapat svoje zemlje iz koje crpi izvora svoga gospodarstva, tako i ribar mora da čuva svaku uvalu i obalu svoga mora, koje mu daje svojom ribom sredstva za življenje. Danas smo u svojoj slobodnoj državi, za svaki čin, kao što je ovaj trgovačkog ugovora, odgovorni smo sami sebi, svojoj uviđavnosti i svojoj savjesti. Država mora da brani svoje državljane, osobito ribara, koji proživljavaju čemerne dane, a dočekuju najnevoljniju starost. Čovjek vrijedi – a tako i narod – onoliko, koliko znade braniti svoje pravo, svoju¸ čast i svoj interes. U predstojećem ugovoru, radi se o našem velikom interesu (...)

Poslije općeg odobravanja skupština je jednoglasno prihvatila dnevni red:

1) Očuvanje ribarskih interesa pri sklapanju trgovačkog ugovora s Italijom.

2) Sudjelovanje ribara pri izradbi novog ribarskoga zakona u Jugoslaviji.

O prvoj točki iscrpno je izvijestio N. Buratović. Govoreći o prednostima ribarstva, reče: „Nema obrta koji bi nam dao tako lijep dobitak, kao što je ovaj. More je njiva, koju nit oremo, nit kopamo, a ipak nam plodi..." Za naš Jadran reče da je jedno od najbogatijih mora „sa svojih 320 vrsti ribe, od kojih je za hranu bolje vrste 40, a lošije 60", ali da je to „vrelo privrede skroz primitivno i posve zapušteno" jer da pokojnoj Austriji nije bilo u interesu da naš narod podiže materijalno i znanstveno. Zato, da naša nova država mora da „podigne, da uskrsne iz tmina naša ribarstvo"!

Ona mora poslati na pregovore ljude koji svestrano poznaju naše more, naše ribe, naše prilike, i koji će odvažno zagovarati interese naših ribara", a ne kao nekoć Austrija koja je na pregovore s Talijanima poslala čovjeka koji je nakon dolaska u Trst pitao „da li na moru postoje znakovi gdje svršava jedna morska milja"! Zato predlaže prisutnog iskusnog ribarskog stručnjaka Petra Lorinija, što su svi prisutni uz povike „Živio Lorini!" jednoglasno prihvatili. Buratović je nastavio:

„Mi vrlo dobro znamo, da je Italiji bio jedan između glavnih ciljeva, dovinuti se naše obale, da može crpsti silni prihod od korisnih organizama, koji u našem moru žive. Nije joj dosta, što je ona time nama oduzela treći dio našeg ribolova, već otrag dana sastaju se udruženi ribari U Mletcima i traže da im država isposluje slobodu ribolova u našem moru. Po statistici 1912. Italija je iz Jadrana, gdje može po međunarodnom pravu slobodno loviti, dobila 8,300.000 lira ribe, a poviše ovoga iz Dalmacije 1,700.000 lira. Ukupno dakle 10 milijuna, dok je iz svih drugih mora što je okružuju, dobila 15 milijuna lira. Ona je u Mletcima imala 1746 ribarskih lađa, u Bariju 1398, a u Anconi 1335. Ovaj je broj ogroman, te nadmašuje broj svih naših ribarskih lađa. Nama je poznato da je naše zimsko ribanje bilo izloženo na milost i nemilost Ćozota, sa njihovim bragocima. Nije bilo samo ono izloženo, već i obalno ribarstvo. Nisu smjeli loviti unutar jedne morske milje, a ipak su izrabljivali prigodu, te strugali svojim koćama, ne samo uz obalu, već i na poštama naših bijednih ribara, koji nisu imali štitnika u nikome, pa ni u samoj vladi. Nama je poznato da je Italija kriva što je propao lov našeg koralja. Talijanski su ribari stali prvi upotrebljavali mlić u našem moru. Pa kad se mi na sve ovo obazremo, radi ponosa svoga i naših pređa, možemo li dopustiti, da nam tuđin ispred usta otimlje naše bogatstvo? "

Kao dobar znalac talijanske taktike reče:

„Predviđam, da će oni vješti pregovaranju, isticati našim delegatima, da je naše ribarstvo nazadno i da ne može podmirivati potrebe svoga naroda, pak da je radi toga, potrebno dozvoliti ribanje njihovim ribarima. Naši bi im delegati imali otvoreno kazati, nek ih ne boli glava za naše interese, a da je naša mlada država kadra, podignuti ribarstvo do dostojne visine (...) Mnoge su se države znale i zaratiti, samo da očuvaju svoje ribarstvo, a pošto mi nemamo nikakvih obaveza pri sklapanju ovog ugovora, stalan sam, da će naši delegati štititi interese naših ribara, te da neće talijanskim ribarima dozvoliti ribanje na našem moru .."

Na kraju se založio neka se zaštite prava i onih ribara koji su zlosretnim Rapalskim ugovorom izgubili svoje stoljetne pošte, te predložio da se ministarstvu u Beograd uputi rezolucija.

Raspravljajući o drugoj točki dnevnog reda – Sudjelovanje ribara pri izradbi novog ribarskog zakona u Jugoslaviji – sudionici Skupštine opet su se osvrnuli na predstojeće trgovačke pregovore s Kraljevinom Italijom. Lorini je naglasio da se „mora povrh svega paziti na varku koja stoji u takozvanom reciprocitetu", jer da je taj nesretni reciprocitet prevario i dalmatinske predstavnike na pregovorima u Gorici 1884, i dodao da „na stotine ribarskih; talijanskih brodova pripuštenih u naše teritorijalno more, ne spada niti jedna naša ribarska lađa, koja je išla u njihovo ..."

Predstavnik splitskih ribara Bandalović govorio je o teškom i žalosnom stanju dalmatinskih ribara čija djeca doslovno umiru od gladi i rekao da bi bio zločin i njihova propast opet dozvolili ribolov Ćozotima. Na kraju je pročitano izvješće učitelja Pavla Radića koji zbog bolesti nije mogao prisustvovati skupštini. U iscrpnom izvještaju oštro se napada i sama pomisao da se Talijanima dozvoli ribanje u našem teritorijalnom moru i naglašava da se „podignuće ribarstva nema shvatiti kao staleško pitanje, već kao pitanje javno koje interesira sve državljane, kao podignuće prehrambene produktivnosti zemlje..." On također predlaže u četrnaest točaka što bi trebalo poduzeti za „racionalni razvitak ribarstva".

Desetak dana poslije splitske skupštine, u Rimu je osnovan „Konzorcij talijanskih ribarskih zadruga" s ciljem, pored ostalog, „da talijanskom ribarstvu pomogne da se ono na što šire zone protegne..." U Trstu je 21. siječnja 1921. održana skupština „Društva za lov i gojenje morskih riba" koja vladi daje do znanja: da se kod budućih trgovačkih pregovora između Jugoslavije i Italije brane talijanski ribarski interesi; da je talijanskom ribarstvu nužno da dobije na istočnoj obali Jadrana „punti d'appoggio e zone di pesca" (uporišta i ribolovne zone); da se talijanskim faktorima skrene pažnja na „široko polje ribarskog rada, koje je ostalo neiskorišteno uzduž čitave dalmatinske obale; da se preporuči svakomu onome tko može da poradi kako bi talijanski kapital bio u stanju da uzme učešća u ribarskom iskorištavanju čitavog Jadrana ..."

O svemu što se je slijedećih osam mjeseci događalo oko trgovačkih pregovora između kraljevina Italije i SHS, mogla bi se napisati uzbudljiva i poučna političko-diplomatsko-privredna (možda i kriminalistička) studija. Uzaludna su bila sva upozorenja staleških i političkih organizacija iz Dalmacije i Hrvatskog primorja. Uzaludni zahtjevi dr. Trumbića i dr. Žerjava da se s trgovačkim pregovorima ne počinje dok Talijani ne evakuiraju okupirana područja. Uzaludna mišljenja stručnjaka.

I sami naslovi novinskih članaka dovoljno govore kako je reagirala javnost: Ne podižimo talijanske privredne minarete – Zar opet talijansko jezero? – Nepripravnost za trgovačke pregovore s Italijom – Neodlučnost naše vlade...

Splitski nezavisni privredni tjednik Jadranski Merkur pisao je 30. travnja 1921:

„Naši delegati nisu dobili od vlade nikakve instrukcije, tj. oni nemaju pojma, o čemu će pregovarati. A kako će znati, kad je prvobitna delegacija, koja se bila donekle spremila za pregovore, bila izmijenjena, i u zadnji čas imenovana nova (...) Činilo nam se nevjerojatno, da se u nas takova što može dogoditi: da naša vlada pozove strane delegate na trgovačke pregovore, na kojima se ima odlučiti o našim najvitalnijim gospodarskim interesima, zatim određuje vlastite delegate, a da ovi nemaju spreme ni pojma o čemu će pregovarati {. ..) Tako se ne ide u pregovore s Talijanima, za koje znademo da su veoma lukav narod, da nas žele čim vise izrabiti i učiniti vazalima u gospodarskom pogledu (...) S takovim spremnim i prevejanim narodom stupiti u trgovačke pregovore bez spreme, znači doživjeti poraz mnogo teži od Rapalla!"

Dok su Pašićevi radikali tako manipulirali i narodne predstavnike i javnost, talijanski kapital vršio je ubrzanu i svestranu privrednu eskalaciju: «Assicurazioni Generali» u Zagrebu, kupovina tvornice suhomesnatih proizvoda u Šidu, osnivanje sumnjivog mješovitog dioničarskog društva u Rimu, ugljenokopi »Monte Promina», zahtjev za izgradnju željezničke pruge - Knin, zahtjev za parobrodarske pruge između Kotora i Rijeke, Albanije i Dalmacije, te brzu prugu Rijeka - dalmatinska obala - Kotor, najveće povlastice u pograničnom prometu itd. itd.

Ograničit ću se samo na uzbudljivi tok pregovora o pitanju ribolova u našem teritorijalnom moru. (O tome je iscrpno pisao hrvatski povjesničar ribarstva Josip Basioli u studiji „Ribari Italije na našem moru" Pomorski zbornik, 1973, knj. 11) Strahujući od otvorenog revolta priobalnog stanovništva, beogradska kraljevska vlada poslije prvog prekida pregovora poziva na konzultacije Lorinija i Ivaniševića. Međutim, oni su kategorički tražili da se apeninskim ribarima uopće zabrani ribolov uz našu obalu, a za granicu teritorijalnog mora predlagali pet milja. Slično je stanovište zastupao i predstavnik Hrvatskog primorja Ivan Skomerža koji je pisao Loriniju „da naša novonastala država mora na moru i u ribarstvu zauzeti sasvim drugo gledište nego što je zauzimala bivša monarhija", te da se „talijanskoj hegemoniji i infiltraciji među naš obalni živalj treba oduprijeti."

Pregovori su prekinuti da bi se nastavili 3. lipnja, ali su i tada ribarski stručnjaci Lorini i Skomerža ponovno odlučno odbili talijanske zahtjeve. Vodila se dugotrajna i uporna borba. „Jugoslavenska ribarska zadruga" iz Splita uputila je 22. lipnja Ministarstvu trgovine u Beograd hitan brzojav u kojemu uz ostalo odlučno zahtijeva „da se pri sklapanju ovih dana trgovačkog ugovora s Italijom nimalo ne odstupi od vodenih granica odmjerenih nedavno po našim delegatima na konferenciji u Beogradu na zaštitu domaćih ribara ..."

Kada su 12. srpnja završili pregovori oko trgovačkog sporazuma, još uvijek je ostalo neriješeno pitanje razgraničenja ribolova. Tada kraljevska vlada, uvidjevši da korenike poput Lorinija i Skomerže neće uspjeti privoljeti da izigraju prava domaćih ribara i interese jugoslavenskog primorja, po brzom postupku i bez obrazloženja udaljava Skomeržu. Nekoliko dana poslije, 17. srpnja, u Beogradu u hotelskoj sobi iznenada umire (pod čudnim okolnostima!) stari Lorini.

Prekinuti pregovori nastavili su se u najvećoj tajnosti 11. kolovoza na Brijunima. Našu su novu delegaciju sačinjavali: Milan Lazarević šef kabineta ministra trgovine i industrije; Ivo Krstelj, narodni poslanik; Budislav Stipanović, nautički inspektor; Ivan Paštrović i Maksim Sardelić, ribarski inspektori. Talijanska vlada smjestila ih je veoma udobno i stavila im na raspolaganje jahtu "Zara" (!) s kojom su obilaziti sporna područja. Beogradski visoki kapital na čelu s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem (njemu se pripisuje izreka ,,Mani vodu koju konji ne mogu da piju!"), a po instrukcijama regenta Aleksandra, naprosto je prisilio članove jugoslavenske delegacije da prihvate sve zahtjeve talijanske strane. Poslije mjesec dana „slatkog života" potpisana je takozvana „Brionska konvencija o ribolovu na Jadranu".

Kada su 15. rujna jahtom "Zara" obje delegacije stigle u Split, dr. Krstelj je dopisniku Novog doba samo opisao grafički izgled konvencije (tekstovi dvojezični, ukrašeni talijanskom i jugoslavenskom zastavom), ali je uskratio svaku drugu informaciju. Talijanska vlada ratificirala je konvenciju poslije mjesec dana! Kraljevska vlada u Beogradu ratificirat će je tek poslije pune dvije godine (13. prosinca 1923.) Ugovor je bio toliko nepovoljan po nas da se čak ni beogradska klika nije usuđivala predočiti ga javnosti.

Neposredno poslije potpisivanja konvencije talijanski je tisak pisao „da su stara prava talijanskih ribara između Rijeke i Lastova bila sasvim očuvana, dapače da su postignute nove koristi u usporedbi s konvencijom sklopljenom 1884. u Gorici između Austrije i Italije".

Doista, Brionskom konvencijom dozvoljavalo se neograničenom broju talijanskih koćara ribolov u Riječkom zaljevu, Kvarneriću, Virskom moru, dijelu Zadarskog kanala, te između Lastova i Korčule...

Neki od članova delegacije poslije su izjavili „da su dobro znali da konvencija ide na našu štetu, ali da su po nečijem nalogu morali prignuti šiju ..." Napomenimo na kraju da se ni danas točno ne zna kojim je protuuslugama vlada Kraljevine Italije uspjela potkupiti Pašićevu kliku i regenta Aleksandra. Možda se odgovor krije u ispravama koje se još uvijek nalaze pod «debelom prašinom» u talijanskom Državnom arhivu.

Frano Baras
(opširnije u F. Baras Jadranom i ocenima, Matica Hrvatska Zagreb, 2008)