Dr. Milan Jelić - Bitka za bolju budućnost (1. dio)

Hrvatski narod ne vrši svoje "držanstvo". Zašto, kako i kada, o tome, ukratko, dvije-tri riječi. Devedesete, čitav hrvatski narod je izašao na glasanje i oduševljeno i jednoglasno izglasao hrvatsku suverenost. 2009., samo je 44% suverenog naroda glasalo i osposobilo, neizravno, sadašnju političku elitu da vlada zemljom. Većina se je iz subjekta jednostavno pretvorila u objekt, u objekt izrabljivanja i sužanjstva. Kako su mali moćnici u Hrvatskoj i oni veliki u međunarodnoj zajednici uspjeli odvratiti narod od izbora, zamrznuti njegovo svojstvo donašanja suverenih odluka, ostaje za sada neobjašnjena tajna ali bolna i okrutna stvarnost.

Pročitali smo negdje da bi, prema jednoj studiji dr. Ljubičića, dobre vijesti o Hrvatskoj i Hrvatima stizale do naroda samo u 14% slučajeva, a loše vijesti i ogovaranja i netočnosti u 97% slučajeva. Dakle razglasna sredstva, "mediji", su ti koji, među ostalim čimbenicima, odvraćaju narod od glasanja, od vršenja svoje "državnosti", od suverenog odlučivanja. Drugi čimbenik bi bio nezaposlenost, a treći onaj koji govori o dezastroznoj ekonomskoj krizi uvoznog karaktera i pratećeg precijenjenog tečaja kune. O tome, u drugim nastavcima.

Neizlazak na izbore

Vratimo se na neizlaženje na izbore. Očito je da velika većina Hrvata nije željela da njihov vojni vrh bude umirovljen, da njihovi generali budu izručeni stranom političkom sudu, niti da žive u siromaštvu ni u bijedi, ali to je hrvatski puk, svojim neizlaženjem na izbore, indirektno odlučio. I sada, kad je vrag odnio šalu, sada to treba ispraviti. I može se dogoditi da narod i dalje, neizravnim putem donese takve slične odluke; da i dalje ne izađe na izbore i ne glasa, pa kamo ćemo tako doći? Protivnički će glasači svi izaći na izbore i glasati za svoje kandidate, unatoč našim analizama, našim umnim nagovorima i našem razumnom upozorenju, koji, ali, ne dolaze do naroda. Kad 25% radnog naroda, zajedno sa svojim bližnjima, nema od čega živjeti, onda im ni ne pada na pamet ni izbori ni glasanje, jer su im često puta i samo izlaženje na izbore problematični. Ako se tome još nadoda neinformiranost, dezinformiranost i klevete i nevjerica onda se može sve očekivati. A oni Hrvati kojima pogoduje sadašnje stanje uvoznog trenda i sadašnji model regionalnog pristupa političkim pitanjima, poći će, možda ne tako veselo, ali da, odlučno, na izbore i glasati za svoje kandidate.

Domoljubne stranke

Ako domoljubne stranke budu igrale na kartu one manjine koja uvijek izlazi na izbore, onda će dobiti najviše 10% glasova, kao do sada. Najlogičniji izbor bi bio onaj da se djeluje na one koji na zadnjim izborima nisu izašli na birališta; to je onaj suvereni dio Hrvata koji jedini može i mora promijeniti sadašnje stanje i još je uvijek na vrijeme da to učini. Ovo nužno postavlja pitanje tko ce povesti kampanju za osvješćenje birača, njih potaknuti da izađu na izbore i da pozitivno glasaju?

Jedno je sigurno: sadašnji razglasni mediji to neće učiniti; naprotiv, učinit će sve što je u njihovoj moći da narod ne izađe na glasanje. Čelnici sadašnjih parlamentarnih stranaka računaju s time i nadaju se da će biti ponovno izabrani jer će njihovi birači svi izaći na birališta i njih birati bez obzira na to što te stranke nudile ili su do sada izvršavale. Ne preostaje drugo nego da se domoljubne političke stranke i pokreti dogovore da udruženim zajedničkim snagama krenu u osvajanje glasača koji do sada nisu izlazili na izbore.

Možda će netko pomisliti da mi opsesivno donosimo komentare na ovu temu, pa moramo priznati da i nas dosta umara ovo neprestano ponavljanje jedne te iste ideje i na ovako reiterativan nacin, ali držimo da je to tako vitalno važno da ne možemo odoljeti ideji da bi to zanemarili ili napustili i kod toga očekujemo izdašnu podršku i razumijevanje i posljedićno djelovanje svih moralnih snaga naše Domovine i njenog Izbjeglištva. Očekujemo da će domoljubni dio suverenog puka krenuti dobrim stazama i spasiti Hrvatsku od njene propasti i gubitka njene krvavo stečene suverenosti, koju vidimo u velikoj opasnosti.

Apatija

Možda će netko pomisliti "da nikad nije bilo da nekak' nije bilo"; pa možda je to točno ali držimo da hrvatski narod nije to zaslužio i nije to očekivao; bacili su ga u očaj, u, štono kažu, apatiju iz koje sam čovjek ne može izaći, pa mu treba pomoći. Apatija, to je psihološka bijeda ("pad zainteresiranosti za svijet oko sebe") iz koje vlastitim snagama nije moguće isplivati. Potrebno je takvom stvorenju pomoći, potrebno mu je pokazati jedinstveni put kojim treba krenuti i kojega on sam može izboriti, i ohrabriti ga da tako i odluči.

Već su i stranci primijetili da nemamo vođu koji bi utjelovio stremljenje hrvatskih masa jer su već i oni, stranci, gledajući iz svoje perspektive i korektno rezonirajući, došli do zaključka da je nakon genocida u proljeće četrdeset i pete Hrvatska jednostavno ostala bez mogućnosti da iznjedri jednog ili više vođa koji bi je poveli u bolju budućnost; zato oni kažu da je Hrvatska bila u tim danima "obezglavljena", i s time se i mi slažemo. Tako je dubok bio taj udarac u narodno biće da se još ni danas, nakon skoro sedamdeset godina, Hrvatska nije oporavila. Neprijatelji hrvatstva su na tim stratištima od Bleiburga do Smedereva mučili i ubijali narod indiskriminirano – samo su znali da ta masa svijeta, vojska, starci, žene i djeca pristaje uz hrvatsku suverenost i hrvatsku kulturu i hrvatski način života. Među tom masom bilo je pjesnika, mislioca, vjernika i bezvjernika svih socijalnih orijentacija, ljevičara, desničara i srednjih pozicija; imali su samo jednu zajednićku crtu koja ih je dovela na stratište: pristajali su uz hrvatsku suverenost. Nakon tih masovnih i indiskriminiranih ubojstava i progona, nad Hrvatskom se je nadvio mrak od nekoliko desetljeca. Grozote ubojstava i progoni preživjelih ostavili su svoje duboke ožiljke u duši naroda pa je i logično da danas još nemamo živucih vođa koji bi narod poveli u bolju budućnost.

Znamo da, kad narod nema svojeg vođu koji bi ga sa lakoćom orijentirao i vodio, mora ga nadomjestiti društvenim ustrojenjem koje bi vođu djelotvorno zamijenilo.

Hrvatski rast-Hrast i ABH

U prvom djelu ovog razmatranja spomenuli smo - s velikim zadovoljstvom - da je organiziran HRAST (Hrvatski Rast) za kojega držimo da bi mogao i morao djelotvorno se staviti na čelo pokreta za osvješčenje naroda da ovaj izide na izbore i da pozitivno glasa. Također možemo nadodati i stranku i pokret Akcije za bolju Hrvatsku kojem stoji na čelu general Sačić, i koji ima sličan cilj kao i HRAST u namjeri da bi okupio sve hrvatske snage da izbave Hrvatsku od nadolazeće propasti u koju je vode sadašnji vlastodržci, na vlasti i u opoziciji. Znamo za mnoge rodoljube u emigraciji koji bi pomagali taj pokret ali čekaju da ih netko iz Domovine povede i očekuju da će to biti političke strukture izričito upregnute u osvješćenje naroda da iziđe na izbore i pozitivno glasa.

Ako želimo nekome nešto reći moramo najprije provjeriti tko će nas slušati – kaže jedna narodna poslovica. U emigraciji – i u domovini – čitamo sijaset izvanrednih studija, razmatranja, obavještenja, dokazivanja i kritičkih osvrta o tome što nije dobro u hrvatskoj politici i što bi trebalo učiniti da se stanje promijeni i ispravi, ali tko to čita, do koga to dolazi? Samo mali broj ljudi to pročita i to, posljedično, ima na umu, nu, to do naroda koji odlučuje ne dolazi.

Očekujemo skori rasplet dogođaja i stavljanja u pogon pokreta za osvješćenje naroda, biračkog naroda. Spomenuli smo nekoliko institucija koje bi kod toga bile od velike koristi pa smo tako prozvali Katoličku Crkvu (i druge vjerske organizacije), pa Žene u Domovinskom Ratu pa Braniteljske Udruge te druga društvena i socijalna udruženja; Emigracija bi mogla mnogo doprinijeti kao što je to činila devedesetih godina, ali svi očekuju da se političke snage stave na čelo te kampanje i tako u molitvama i u radu zajednički izborimo za Hrvarsku onu vladu koja će je povesti u bolju budućnost.

Dr. Milan Jelić