Penzije penzićima

U Večernjakovu Obzoru, najutjecajnijem tjedniku, kako se sami određuju, 9. travnja je u svojoj stalnoj kolumni «Ekonomija ekonomistima» vrlo poštovani gospodin Borislav Škegro, (u daljnjem tekstu – Škegro) objavio zanimljiv tekst pod naslovom:'Vrijedi li i u nas poučak Rona Browna?', te podnaslovom: «Kad su Clintonu predložili smanjenje broja automobila u administraciji, ministar trgovine je pitao: ''A što će biti s vozačima''. To je socijalna osjetljivost». Naravno da se radi o uredničkoj opremi teksta, a da je konstatacija o socijalnoj osjetljivosti iz pera naslovničara, jer ju u tekstu nije moguće naći, osim opisno. Po mišljenju Škegre tom je prigodom Clinton želio dodatno istaknuti socijalnu osjetljivost pokojnog američkog ministra trgovine Rona Browna.

Da ukratko pokušamo prepričati Škegrinu priču. Po ulasku Clintona u Bijelu kuću, u očekivanom poletu i zanosu, uz niz prijedloga novom predsjedniku, predloženo je i smanjenje broja službenih automobila u različitim vladinim agencijama, uz obrazloženje kako je potpuno nepotrebno da se baš svi vozikaju i kako je odgovarajućom racionalizacijom moguće ostvariti znatne uštede i to ne samo u novčanom iznosu, već još i više s moralnog aspekta, pokazivanjem odgovornog odnosa prema trošenju sredstava poreznih obveznika. Clinton je razmišljao o prihvaćanju prijedloga, ali je njegov ministar izrazio mišljenje da u razmatranju pitanja prije svega vidi vozače tih automobila, među kojima devet od desetorice potječe iz harlemskih crnačkih obitelji, ne baš imućnih, s puno djece i suprugama koje ne rade. I onda se pitam, citira Škegro Browna, što ćemo mi zapravo napraviti prihvaćanjem prijedloga – ostaviti siromašne obitelji bez dohotka.

Ovo pišemo zbog sličnosti s našom sadašnjicom, a dobar broj bi spomenuo, točnije, ponovio razne organske rasprave o nabavkama novih/skupih automobila za razne državne institucije, i mogućim uštedama, sa sigurnim poentiranjem na rašomonski poznatom BMW-u bivšeg premijera. Pa i mogućeg sveprisutnog logičkog izvrtanja da se nova skupa vozila kupuju zbog vozača - socijalnih slučajeva, a ne zbog prestižnih želja premijera i drugih korisnika iz državne administracije - od Markova trga do općina.

Namjera nam je drugačija, ali vezana uz istu konstataciju – Škegrinu ili urednikovu. Ponovimo: «To je socijalna osjetljivost». Stoga bi se tekst, koji čitate, mogao nazvati i kolumna, u stvari kolumničica, potaknuta po kolumnistu Škegri, ali moto bi joj bio: «Penzije penzićima», s istim zajedničkim nazivnikom – socijalna osjetljivost.

Naime, povremeno se u posljednje vrijeme, kada se govori o mirovinskim pitanjima, a posebno od strane predstavnika za ta pitanja iz mjerodavnih institucija, fondova i sl, spominje mirovinska solidarnost, što treba vrlo pozorno pročitati, a stručnjaci bi trebali to raščlaniti na stručnoj razini. A pogotovu umirovljeničke udruge – od brojnih stranaka na dalje. Nije vjerojatno, ali toliko se toga nevjerojatnog svakodnevno događa i postaje stvarnost, da se može odčitati da je u igri pragmatičan politički pristup i ukomponiran mogući budući stav za rješavanje umirovljeničkog pitanja.

A to bi moglo biti, na temelju navedenih špekulativnih razmišljanja, da se za cijeli umirovljenički korpus na birokratsko/politički način, što nije strano pragmatičnom političarskom mentalitetu, u proračunu odredi iznos, i da se onda umirovljeničkom establišmentu prepusti «glodanje» te kosti, bez obzira na nekoliko poznatih kategorija umirovljenika i različitih izvora sredstava za mirovine, a moguće je da postoje još neke, jer sve odluke vlada nisu javno poznate. Pritom se pokušava zamagliti doprinos iz radnog odnosa u mirovinske fondove u posljednjih 70 godina, čijim su izdvajanjem iz radničkih plaća nastala sva bogatstva i u bivšoj i u sadašnjoj državi, na prodaji i «krčmljenju» kojih su zaradili mnogi.

A oni bi se, obogaćeni i bogati, temeljem svojih i bog/ te/ pitaj/ čijih špekulacija, «izvukli» iz snošenja tereta, u stvari sudjelovanja određenim svotama i doprinosima iz svojeg bogatstva za umirovljenike, na temelju čijih su se radnih napora, «spretnom tranzicijom», obogatili. Koliko je sve navedeno u skladu sa socijalnom osjetljivosti, neka čitatelj odgovori sam sebi. Ali na njoj insistiramo, a to je u skladu i s onim što kaže u svojoj kolumni Škegro, koji se ne zalaže za nabavke skupih, prestižnih i prekobrojnih, automobila, već navođenjem priče o socijalnoj osjetljivosti bivšeg američkog ministra trgovine želi naglasiti i taj aspekt, u današnjoj ne samo gospodarskoj stvarnosti, ali i, vjerojatno i važnost nedavnog hrvatsko-američkog gospodarskog skupa u Dubrovniku.

Ali od njega se, kao savjetnika aktualne premijerke, očekuje socijalna osjetljivost ne samo u citiranju pokojnog američkog ministra Rona Browna, glede vozača i automobila, već i u gorućim pitanjima, poput «vrućeg krumpira», kao što je pitanje mirovina, koje će sigurno doći «na tapet», poslije izbora, jer to traži velika novčarska «batina»« – Međunarodni monetarni fond. Ili taj fajl, ako uopće postoji, predati nekom budućem premijerskom savjetniku, kojih ne manjka, a njihove savjete, na kojima se vjerojatno temelje odluke mjerodavnih, osjećamo svakodnevno, iz dana u dan.

Antun Drndelić