Neugodno pitanje novinarke iz Srbije

U subotu sam u Vukovaru imala dogovoreni razgovor s novinarkom iz Srbije, znala je sve o skupu koji sam organizirala, a odnosio se na logore i silovane žene, o tome je željela pisati. Naši mediji o silovanim ženama nisu prenijeli ni jedan redak. Odgovorno prema istini i svom narodu započela sam razgovor s novinarkom zemlje koja je napala moju zemlju. To je i bila moja uvodna rečenica, moje stajalište, tko je tko u našem razgovoru. Nisam ja željela optuživati novinarku ni njenu zemlju, za to su zadužene državne institucije, ali nisam htjela razgovarati o žrtvama, razaranju, granatiranju, silovanju sa smiješkom. Žrtve traže poštovanje..

Novinarka nije amater, bavi se ljudskim pravima, zna puno toga što treba dati sliku demokratske Srbije, o logorima i silovanim ženama imaju malo saznanja a žele o tome znati!

Istinito i s ponosom iznijela sam novinarki, a ona, kaže, prvi puta sluša da su žene Hrvatske pokrenule niz mirovnih inicijativa i upozorenja na ratnu prijetnju puno prije nego je progovorilo oružje.

Govorila sam joj što su to žene proživljavale u logorima na teritoriju Srbije, a i na okupiranim prostorima Hrvatske. Pozorno je slušala o silovanju, o činjenici da je to ratni zločin, da su žene sve to proživjele, da nitko nije obeštetio njihovo stradanje.

Pitala sam je zašto to nju zanima, to optužuje njenu zemlju? Odgovorila mi je da nije jedina kojoj je stalo da se istina čuje.

Onda je novinarka pitala mene. »Ovo što ste mi ispričali je strašno, strašno je kroz što su prošle tolike žene. Recite mi,  zašto to nikada nisam čula od vaših političara, zašto vaš Predsjednik ili Premijerka ne govore o ovim žrtvama? Nije mi jasno zašto to prešućuju.»

Odgovorila sam, to je stvarno problem, zašto naši političari prešućuju žrtvu svoga naroda, zašto ne traže pravdu za svoj narod?

Bezbroj puta ovo pitanje postavila sam sama sebi, a kada ga je izgovorila novinarka iz Srbije bilo mi je neugodno. Morala bih istinito i loše reći o takvim političarima ali moj kućni odgoj ne dozvoljava mi loše govoriti o stvarima iz vlastite kuće pred stranom osobom.

Ponosna na sve što smo činili u upozoravanju na rat, ponosna na obranu, ponosna na sve koji su podnijeli veliku žrtvu, patnje, poniženja, i na njihovu moć praštanja, izostanak mržnje, mukotrpan oporavak domova i duša, bila sam posramljena pitanjem novinarke o onima koji su odgovorni politički voditi i štiti svoj narod i zemlju.

Molim ih javno da odgovore novinarki iz Srbije: Zašto šute o žrtvi svoga naroda?

Pitat ću iako će mi sutra mnogi reći «što si naivna»?

Znaju li koliko je žena silovano u srpskim koncentracijskim logorima, na okupiranim prostorima? Znaju li da te žene nisu dobile moralno i materijalno obeštećenje? Znaju li da su njima uskraćena sva ljudska prava, prešućivanjem izvršenog ratnog zločina nad njima?

Znaju li da nije moguć zaborav ovih zločina i onda kada se iskaže pravda?

Znaju li da su oni ti koji moraju izboriti pravdu za svoj narod?

Marija Slišković