Crvena deklaracija (1/3)

(O progonu hrvatskih branitelja)

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman imao je uvijek i jedino povijesni zadatak da se izboriti za nacionalnu, kulturnu i ekonomski samostalnu Hrvatsku, i tako učvrsti nacionalni identitet hrvatskog naroda, te da hrvatski narod oslobodi velikosrpske i jugo-komunističke stigmatizacije da su Hrvati genocidan narod. To je Tuđman postigao s hrvatskim narodom, a predvodnica i realizatori toga bili su hrvatski branitelji tijekom Domovinskog rata.

U svojoj dugogodišnjoj borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda, za nacionalni identitet i ekonomsku samostalnost, Tuđman je proganjan, šikaniran i zatvaran, samo zato što je istinu o neravnopravnosti Hrvata dokazivao povijesnim činjenicama.

Kako je Franjo Tuđman, imao bogato životno iskustvo i znao je da domaći antihrvatski petokolonaši, svih mogućih boja, nisu željeli samostalnu Hrvatsku, pa tako i danas, svojom antihrvatskom, jugo-komunističkom propagandom, rade na njenom rasturanju i obezvređivanju svih nacionalnih vrijednosti, pa tako pomažu onima u Haagu, da progonom hrvatskih generala i branitelja, obezvrijede sve vrijednosti samostalne Hrvatske ostvarene u Domovinskom ratu. Ni međunarodni moćnici nisu željeli samostalnu Hrvatsku, pa tako, putem suda u Haagu i domaćih izdajnika, sinova i unučadi jugo-komunista, rade zajednički na rasturanju samostalne Hrvatske.

Kako je osnovan međunarodni sud za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, predsjednik Franjo Tuđman, nezadovoljan njegovu sporošću, da procesuira agresora za učinjene zločine na području Hrvatske, pa u tom pravcu, putem Hrvatskog državnog sabora, na sjednici koja je održana 05. ožujka 1999. godine, donosi Rezoluciju, koju upućuje Haaškom sudu, u kojoj se kaže: „Hrvatski državni sabor utvrđuje da su iznevjerena očekivanja Republike Hrvatske da će tužiteljstvo i Međunarodni kazneni sud u Haagu, vodeći se jedino načelima pravde brzo i bez odugovlačenja provesti istrage, optužiti i suditi i kazniti djela ratnih i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom i drugima nesrpskim pučanstvom za vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i tijekom oružanih pobuna u Hrvatskoj".

Ovom Rezolucijom, predsjednik Tuđman, skreće pozornost Haaškom sudu o tomu što je Republika Hrvatska očekivala od tog suda. Ujedno je pokazao kako se štite hrvatski nacionalni interesi, kako se štite hrvatski branitelji i generali proizašli iz Domovinskog rata, kao i sve ono ostvareno u Domovinskom ratu, za što se Hrvatska borila stoljećima i 1995. godine, izborila u oslobodilačkoj operaciji „Oluja". Dakle, predsjedniku Franji Tuđmanu i tadašnjoj Vladi RH, ni na kraj pameti nije bilo da surađuje sa sudom i Tužilaštvom u Haagu na način da prihvaća optuživanje hrvatskih branitelja, pa tako nije pomišljao ni da izručuje Haagu hrvatske generale i branitelje.

Nažalost, posljedice srbočetničke agresije i petogodišnja ratna blokada cjelokupne hrvatske privrede dovela je do raspada privrednog sistema i siromaštva građana. To su razlozi zbog kojih je jugo-komunistička koalicija 2000. godine ponovo došla na vlast.

Taj izbor antihrvatske koalicije 2000. godine, koja je krenula u rušenju svega što su branitelji stvorili u Domovinskom ratu, trebao bi povijesni poučak za Hrvate, da shvate kako komunistički vuk može puno toga obećavat i mijenjati dlaku, ali će uvijek kad mu se pruži prilika pojesti svoju žrtvu. Zato nemojte ponovo nasjedati na udbaško-komunističku propagandu, da je ova samostana Hrvatska siromašna samo zato što su neki krali, ili se obogatili prilikom privatizacije i pretvorbe. Sigurno da je to zločin prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Međutim, stvarni razlozi siromaštva se prikrivaju i jugo-komunističko udbaška propaganda o njima svjesno ne govori. Tako, od njih nikad ne čete čuti da je srbočetničkom agresijom na Hrvatsku učinjena direktna materijalna šteta oko 40 milijardi američkih dolara. Uz to je Hrvatskoj nanijeta kolateralna – posljedična šteta, koja premašuje 200 milijardi američkih dolara, jer sve što danas osjećamo kroz siromaštvo, upropaštena poduzeća i nezaposlenost građana, to je kolateralna šteta prouzrokovana petogodišnjom velikosrpskom agresijom, odnosno ratnom blokadom hrvatske privrede.

Tokom srbočetničke agresije hrvatska privreda je uništena, kako direktnim ratnim djelovanjem, tako i petogodišnjom ratnom blokadom. Naime, u toku tih pet godina nestala su prijeratna tržišta, a tu je bila prisutna i tiha međunarodna blokada Hrvatske, zbog koje je bilo otežano bilo kakva ozbiljnija tržišna komunikacija na području cijele Europe. A naša poduzeća i nisu mogla konkurirat poduzećima zapadnih razvijenih zemalja i ostalim zemljama koje nisu ratovale. Znamo da propadaju poduzeće u stabilnim državama, a kako ne bi u Hrvatskoj poslije tolikog vremena zatvorenih tržišta i ratnog razaranja. Osim toga, zbog promjene društvenog sistema i prelaska na tržišno poslovanje, Hrvatska je bila prisiljena provesti pretvorbu i privatizaciju, što su jednim dijelom koristili ratni profiteri i za sebe našli interes. Svi ti razlozi doveli su do raspada normalnog privrednog poslovanja, do propasti poduzeća i otpuštanja radnika. Dakle, Hrvatska je oslobođena od srbočetničkog agresora, ali ratom opustošena i osiromašena. To su bili glavni razlozi, da osiromašeni građani Hrvatske, 2000. godine, daju svoj glas anacionalnim, antihrvatskim strankama, jugo-komunističkog usmjerenja, za koje je znano da nisu željele samostalnu Hrvatsku, od samog njenog stvaranja. To govore povijesne činjenice.

Tako, 3. siječnja 2000. godine, na vlast dolazi SDP, sa svojim koalicijskim partnerima HNS, IDS, HSLS, ideološki istomišljenici. Kako ova koalicija nije željela samostalnu Hrvatsku od njenog osnutka, pa su tako krenuli u njeno rasturanje i obezvređivanje svih vrijednosti ostvareni u Domovinskom ratu, kao i stvaraoce samostalne Hrvatske i to su otvoreno nazvali „detuđmanizacijom". Sve su to radili svjesno, organizirano i ubrzano. Tako, već 14. travnja 2000. godine, Račanov, Hrvatski državni sabor, donosi izdajničku Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom, gdje se u točki 3. navodi: „Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine".

Uz sve to, Račan uspostavlja suradnju s Engleskom obavještajnim službom, pa Britancima ustupa sve potrebne podatke i svoj stručni tim na čelu s Rankom Ostojićem, šefom hrvatske policije, kako bi progon generala Gotovine bio što uspješniji. U vezi te suradnje s engleskim obavještajcima, 5. veljače 2003. godine, održava sastanak s engleskim veleposlanikom Jarooldom, njegovim pravnim i političkim savjetnikom i predstavnikom Britanske obavještajne službe Lenghleyem i g. Boydonom.

Tu treba naglasiti da je Engleska politika, za vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku, bila na strani agresora i najveći je protivnik samostalne Hrvatske. Ta mržnja prema hrvatskom narodu datira još od 1945. godine, kada su Englezi, na Bleiburgu, oko petsto tisuća hrvatskih vojnika i civila, koji su se predali Englezima, iste izručili Titovim koljačima.

Englezi su protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju prije Srbije i otuda svi dotadašnji problemi u našim pregovorima s EU. To je izjavila Doris Pack, njemačka zastupnica u Europskom parlamentu.

Dakle, Račan svjesno uspostavlja suradnju s Englezima, znajući povijesne činjenice odnosa Engleza prema Hrvatima. Time je Račan potvrdio svoju svjesnu antihrvatsku rabotu u progonu hrvatskih generala, hrvatskih branitelja i hrvatskog vojnog i političkog vrha. Iza takve suradnje s Britancima, i tajnog svjedočenja Stjepana Mesića, 10. veljače 2004. godine, Carla del Ponte, mijenja i dopunjuje optužnicu protiv generala Gotovine s novom točkom optužbe „zajedničkog zločinačkog pothvata", čime spočitava Hrvatskoj da cilj vojnih akcija nije bila obrana Hrvatske, nego istjerivanje Srba iz Hrvatske.

Toj antihrvatskoj raboti uključio se i sin Titovog partizana „antifašiste" Stipe Mesić, koji je te iste godine izabran za predsjednika RH. Stipe Mesić, toliko je mrzio pokojnog Franju Tuđmana, da to uopće nije skrivao. Mesić je jedini visoko pozicioniran državni dužnosnik koji je odbio biti u počasnoj straži kod odra pokojnog predsjednika Tuđmana, pa tako nije bio ni na pokopu. Čim je zasjeo na predsjedničku fotelju, Mesić se počeo javno ismijavati s dokumentima, iz predsjedničkog ureda, koji nose oznaku „državna tajna", takozvanim Tuđmanovim transkriptima. Tada je te dokumente ustupio britanskoj producentskoj kući Newswatch iz Londona, na uvid i snimanje. Zatim je omogućio i dopustio da 666 transkripata nezakonito dobije Tužilaštvo Haaškog suda u Haagu. Na to je Carla drl Ponte izjavila da su dobili hrpe papira, čak i one koje nisu tražili.

Tu treba dodati da je Stipe Mesić, prethodno, kao civil i zaštićeni svjedok, svjedočio u korist optužnice u Haagu protiv generala Blaškića. Iz toga se vidi kakva je bila namjera Mesića kada je, kao predsjednik RH, neovlašteno izručio tajne dokumente Haškom sudu.

Mesić je izabrao za svog savjetnika za vanjsku politiku Budimira Lončara Budu, bivšeg ministra vanjskih poslova u SFRJ, koji se u Vijeću sigurnosti UN, izborio da se Hrvatskoj 1991. godine, uvede embargo na uvoz oružja, kako se Hrvatska ne bi mogla braniti. Inače, Budo Lončar, 1945. i tih godina, bio je šef Udbe u Zadru i iza sebe je ostavio tragove zločina tog vremena. To govori o miljeu s kojim se Stipe Mesić družio i radio u rušenju svega onog što je Franjo Tuđman stvorio s hrvatskim braniteljima.

U rujnu 2000. godine, Stipe Mesić, smjenjuje sedam aktivnih hrvatskih generala proizašlih iz Domovinskog rata.

Stipe Mesić, kao sin partizana, odan partiji i Titu, još 1967. godine, bio je saborski zastupnik. Tada je u Saboru tražio da se krivično progone potpisnici Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku.

Inače, Stipe Mesić, 1990. godine bio je u ime Hrvatske član Predsjedništva SFRJ. Tada je surađivao sa šefom jugoslavenskog KOS-a, generalom JNA Aleksandrom Vasiljevićem. U svezi te suradnje general Vasiljević kaže da je s Mesićem održao oko 20 sastanaka i preko Mesića su znali sve što se u Zagrebu događa i što HDZ radi. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske, dao je suglasnost da se u okviru tajne akcije „Štit", pohapsi hrvatsko rukovodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom, a tražio je da se od hapšenja izuzmu njegovi prijatelji i politički istomišljenici, general Martin Špegelj i Josip Boljkovac. Ta akcija „Štit", u zadnji čas je obustavljena zbog nedovoljnog broja glasova članova Predsjedništva SFRJ, a kasnije je sve krenulo drugim putem.

Stipe Mesić i Josip Manolić, s grupom istomišljenika, 1994. godine, pripremili su parlamentarni udar, s ciljem da smijene Franju Tuđmana i Gojka Šuška. Tada su neki prevratnici uvidjeli da parlamentarni udar organiziraju udbaši, tad su odustali od tog plana, pa je plan propao, ali ne i daljnje antihrvatske aktivnosti ovih vođa.

Mesić je u lipnju 2009. godine, na Brijunima ugostio Diplomatski zbor i tada je optužio Vladu Hrvatske da dovoljno ne surađuje sa sudom u Haagu.

Inače Mesić je redovno odlazio, 27. srpnja, slaviti četnički ustanak u mjestu Srbu, što svaku godinu organiziraju domaći Srbi. Mesić redovno prisustvuje svim skupovima partizana „antifašista", ali zato ne dolazi na skupove branitelja. Tako saborski zastupnik Davor Huška, gradonačelnik Pakraca, kaže da oni svaku godinu obilježavaju sjećanje na 1. ožujak 1991. godine, dana kada su srbočetnici napali policijsku postaju, pa svaki put pozivaju i predsjednika države Stipu Mesića, koji se nikad nije odazvao njihovom pozivu. O Mesićevim antihrvatskim radnjama mogli bi dugo nabrajati, a Hrvati u dva mandata biraju za svog predsjednika jednog od najveći izdajica hrvatskog naroda.

Carla del Ponte u svojoj knjizi opisuje dobru suradnju sa predsjednikom Stipom Mesićem, pa kaže da joj je Mesić javlja što radi Račan.

Rezultati te antihrvatske jugo-komunističke bratije vidimo svakodnevno u progonu i zatvaranju hrvatskih branitelja. Zbog progona hrvatskih branitelja, Tihomir Purda se nalazi u ekstradicijskom zatvoru u BH, a na osnovi raspisane tjeralice od strane Srbije, kao agresora. Kako je većina hrvatskih generala proizašlih iz Domovinskog rata, procesuirana, a sad su krenuli u široku akciju progona ostalih hrvatskih branitelja, pa čak i onih koji su prošli zvjerstva torture u srpskim koncentracijskim logorima.

Zbog učestalih progona branitelja, tokom veljače 2011. godine, pobunili su se branitelji te organizirali niz protestnih skupova u većim gradovima Hrvatske. Dakle, opravdano se pobunila populacija građana Hrvatske, koja je stvorila ovu samostalnu Hrvatsku, a danas su na meti Haaški i srpskih tjeralica.

Po svojoj funkciji, jedan od najodgovorniji zaštitnika Hrvatske države, hrvatskih branitelja i svih ostalih nacionalnih interesa Hrvatske, trebao bi biti predsjednik Republike Hrvatske, a to je gospodin Ivo Josipović. Međutim, od dana njegovog izbora, do danas nismo mogli čuti da se stavio u zaštitu hrvatskih branitelja, umjesto toga on kaže neka sudovi rade svoj posao. Ali istovremeno hvali crvenu zvijezdu petokraku, simbol komunističkih zločina, te obećava borcima NOB-a da se njihove mirovine i ista prava trebaju izjednačiti s hrvatskim braniteljima.

Da bi se donio program aktivnosti Hrvatskih ratnih veterana i branitelja, u cilju otklanjanja razloga koji su doveli do prosvjeda branitelja, potrebo je utvrditi odnosno razjasniti razloge koji su doveli do toga i tko je tomu najviše pridonio. Očito da mnogim braniteljima, zbog nedostupnih informacija, nisu poznati pravi razlozi ovakvog stanja i odnosa prema braniteljima, pa su se neki poveli za provokatorima koji svojim demonstracijama žele rušenje sadašnju prohrvatsku vladu, s ciljem da vlast preuzmu oni koji su 2000. godine, donijeli Deklaraciju o progonu hrvatskih branitelja.

Dakle, prvo treba konstatirati da je jedan od najvećih problema u samostalnoj Hrvatskoj velika ideološko-politička razjedinjenost Hrvata, a razjedinjenost građana ne može uroditi nikakvim pozitivnim učincima.

Nastavlja se

Ivan Runje