Sinovi Oluje

Današnja Hrvatska više nego ikad izložena je opasnom i prikrivenom ratu djela srbijanske politike. S vidljivim primjesama tajnog djelovanja, na načelima akcija tihe opcije. Gdje se nazire karakter operativne doktrine smišljene propagande i plasiranih dezinformacija. U svrhu pozicioniranja vanjske politike Srbije i degradacije hrvatskih branitelja - sinova Oluje.

Prve predradnje provlače se kroz medije i aktiviranjem nimalo bezazlenih tjeralica, kreirajući psihološke operacije tajnog rata. Kao osnovna ciljana meta uplitanja u društveno mnijenje Hrvatske. Indirektno potencirajući unutarnje probleme i sukobe te manipuliranje djelom vlasti od stvorene političke agenturne mreže.

Držeći iskru sukoba i žarišta opservirajući iz sjene, gradeći akcije poremećaja k cilju nove treće opcije tzv. third option. Iako je naizgled nepotrebno a možda i beskorisno objašnjavati srbijanske stavove prema agresiji na Hrvatsku. Osim isprike i razumijevanja predsjednika Tadića kao nosioca neke nove Srbije, izjave o hrvatskoj Oluji i sinovima Oluje i dalje su na ideološkim temeljima proturječja. Želeći uništiti i iskoristiti plodove sinova Oluje, a veličanstvenu pobjedu označiti zločinačkom hipotekom.

Srbija se geostrateški stabilizirala ali se politika nasljeđa Velike Srbije nije pozicionirala. Stoga, za očekivati je daljnje prikriveno djelovanje i stvaranje klime trenutka..Odnosno kreiranje pravog trenutka sveobuhvatnog ozračja za plasiranje kamena sumnje. Računajući na sljepoću djela hrvatske vlasti i aktiviranjem političkih spavača iz sjene. Nudeći preko njih svoju verziju povoda i nastanka agresije na Hrvatsku i Vukovar.

Plasiranjem srpske svijesti identiteta i pripadnosti, filtrirajući među Srbe u Hrvatskoj nasrtljivi sirovi nacionalizam. Posebice na povijesnom primjeru Srba u Vukovaru i okolnim srpskim selima namećući im ideologiju bitke za srpstvo. Iako je njihova istinska realnost na temeljima Titove Jugoslavije. A nikako slika četničkog folklora koji ih je gotovo odveo u pogibelj s gubitkom pripadnosti i traganjem za istinskom državom.

Onaj manji dio mračne Srbije ne želi homogenizaciju Hrvatske, te svoje aspiracije plasira na pogranična područja pritajenog žarišta hrvatskog Podunavlja. S primarnom zonom interesa na srpsku manjinu s providnom izlikom očuvanja kulturnog identiteta Srba. Opasnost narušavanja teritorijalne cjelovitosti Hrvatske nije upitna, ali podgrijavanje revolucionarnog ozračja iznimno je opasno.

Sa slučajem Purda računali su na neminovne braniteljske prosvjede, kao scenarij destabilizacije države. Danas smo nijemi svjedoci rascijepa braniteljskih udruga, koji bez argumentiranog razloga idu u nepoželjnom smjeru. S ciljem da sinovi Oluje dignu ruku na svoj narod. Spomenuti slučaj Purda prikazao je kontrolu upliva i kontrolu događaja provođenja akcija poremećaja stanja države. Podrivanje beznađa i izdaje dizanje je užarenih tenzija, Srbije kao nametnutog evropskog kočničara ulasku Hrvatske u EU. A možebitnog sukreatora neke nove zajednice.

Pogreška koju je Hrvatska učinila uz podvaljenu podršku Zapada, pod okriljem je lukave doktrine srbijanske politike. Da je prestala biti žrtva velikosrpske agresije već nametnutog suočenog koncepta građanskog rata bivše države. Srbija je svjesna da je budućnost Europe osnova miroljubivih i riješenih odnosa buduće zemlje članice sa susjedima.

Kao i da pri završenju pristupnih pregovora nezavršeno poglavlje pravosuđa i izbjeglih Srba, udaljuje Hrvatsku od definiranog cilja. Prikrivenost političke igre djela srbijanske politike na pravdanju agresije na Hrvatsku, koristi bivšu državu i njene ionako mrtve zakone. Izvorište pronalaze u rušenju pravnog poretka raspadnute SFRJ, direktno optužujući sinove Oluje i političke kreatore ratnih 90-ih. Držeći se pravne dosljednosti djela hrvatskog političko - pravnog establišmenta, što je na tragu mučnog čina izdaje i povijesnog falsifikata.

Istovremeno iz nejasnih razloga službeni Zagreb ne reagira na poljuljani ponos branitelja. Ne želeći uputiti protestnu notu ili uputiti demarš Srbiji. Kao minimum političke uljudnosti i potvđenja Hrvatske kao ozbiljne i snažne države za obranu od nacionalnog interesa. Ona to ne može zbog nejasne slike Domovinskog rata ili možebitnog kakvog prešutnog dogovora, nama zasad nepoznatog. Država koja ne želi postrojiti ratne brigade, konačno definirati početak rata i osuditi agresora te odrediti kako je završio rat i tko je uistinu pobjednik u nametnutome, ali nikako građanskom ratu, ne će imati ni odgovora braniteljima zbog čega smo se borili.

I za koga su sinovi Oluje položili svoje živote. A što možemo očekivati od djela srbijanske politike - negiranje prikrivenog djelovanja 'plausible deniability' kao neizravog aktera na hrvatskoj uzavreloj društvenoj i političkoj sceni.

Renato Seifert