Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
'Mauzerovo' transvrednovanje
Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća na globalnu scenu nastupila je kulturna revolucija koja se proširila sa američkih sveučilišta. Nosio ju je naraštaj stasao kao posljedica babybooma nakon Drugog svjetskog rata, naraštaj koji je produkt ljubavi prema životu njihovih roditelja koji su predstavljali zlatnu američku generaciju koju je bolno ratno iskustvo i neimaština velike ekonomske krize iz tridesetih godina prošlog stoljeća naučila da su djeca, altruizam, ljubav prema bogu i domovini vrijednosti za koje je vrijedilo umirati, ali i da za njih još više vrijedi živjeti.
Nažalost ta kulturna revolucija dovela je do onoga o čemu je Nietzsche govorio kao o transvrednovanju odnosno o preobrazbi starih vrlina u grijehe i obrnuto. Ono što se nekada smatralo sramotom poput pobačaja, ljubavi čije ime se ne izgovara, razvoda braka ili samoubojstva postalo je moderno, postalo je stvar izbora i simbolom emancipacije. Ljubav čije se ime ne izgovara danas ne začepljuje. Kulturna revolucija iz 1960-tih nažalost je postala dominantnim moralnim ozračjem zapadnih društava.
Vodeća mjesta na stateškim mjestima za vođenje Kulturkampfa zauzeli su lijevo libelarni zagovornici moralnog relativizma. Ta strateška mjesta predstavljaju mediji, filmska i kazališna industrija putem koje su oblikovali novi moralni i kulturni poredak čija je izravna posljedica među ostalim enorman pad nataliteta koji predstavlja najveću opasnost za judeokršćansku civilizaciju od velike kuge u srednjem vijeku.
U duhu tog Kulturkampfa nastala je i kazališna predstava 'Mauzer' kojoj je cilj relativizirati lik i djelo istinskog junaka Domovinskog rata koji je homogenizirao naciju, čovjeka koji je uz Bana Josipa Jelačića jedini svjetski vojskovođa koji nije izgubio niti jednu jedinu bitku u kojoj je sudjelovao - naravno, radi se o generalu Anti Gotovini.
Mauzer je predstava o konstrukciji i dekonstrukciji biografija revolucionara i njihovoj sudbini pri čemu ostaje nejasno na kakvoj tj čijoj se to biografiji generala Ante Gotovine predstava temelji.
Nejasno je radi li se tu možda o krivokletničkoj biografiji u pod perom Ivana Đikića, Borisa Pavelića i Davora Krile pod imenom 'Gotovina stvarnost i mit' koja je već postala predmetom tužbe generalovih odvjetnika zbog kleveta izrečenih u istome nedjelu.
Kako će autori predstave svojoj publici objasniti da je njihova ideja društveno angažiranog kazališta s ciljem buđenja svijesti ljudi o svijetu u kojemu žive zasnovana na lažnoj slici i interpretaciji čovjeka čije su ime svjesno okaljali.
Ukoliko se dotični kreatori moralnog ozračja odnosno kulture već žele baviti dokumentarnim kazalištem tada bi bilo pošteno da rad započnu sa nekakvim znanjem o materiji koju obrađuju umjesto da u centar zbivanja stavljaju tko zna kakvu i čiju biografiju čovjeka o kojem zapravo tako malo znaju i žele znati.
Srećom odvjetnički tim generala Gotovine iskusan je u vođenju građanskih parnica i tužbi sa sličnim instrumentima i glasnicima kulturne revolucije i promjene poput nizozemske TV postaje NCRV koja je tijekom jedne emisije prikazivala jezive kadrove izmučenih hrvata i bošnjaka zatočenih u zloglasnom srpskom koncentracionom logoru Trnopolje, sugerirajuci da su to Srbi u logorima pod kontrolom generala Gotovine.
Stavljanje ove predstave u kontekst društveno angažiranog kazališta a da se pritom realizacija iste temelji na osobnim stavovima i impresijama stigmatizira uradak kao natipičniji primjer privatno angažiranog kazališta bez ikakve umjetničke niti istraživačke vrijednosti.
Nažalost dok se naša konzervativna elita borila u ratu za slobodu svoje zemlje i goli život svoje obitelji, mala je četa poslušala talijanskog markista Antonia Gramscija čiji je spiritus movens bio 'zauzeti kulturu' te je lagano napredovala na zaboravljenoj fronti - kulturnom ratu.
Kontrolirati kulturu ne znači samo ne znači samo diktirati odgovore već i pitanja što zapravo znači kreirati spoznaju značenja događaja.
U slučaju konkretne predstave najbolji lijek je ignorancija, manjak medijske prašine, publiciteta i crvenog tepiha za protagoniste iste najbolniji je udarac. Što se tiče revolucije ne treba previše brinuti, ona je kratkog vijeka budući da civilizacija koju ona stvara ne može opstati. Za razliku od one koja je pojela svoju djecu ova djeluje poput heroina: izaziva dobro raspoloženje, no ako se predoziraš - ubija.
Dipl. pol. Roko Milković
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
onda bi bilo dobro znati koji je lijek
toj bolesti koja je kobna ako se na vrijeme
ne da "na ljutu ranu, ljuta trava"
lijek je jednostavan, treba osnažiti temeljnu ideju da je ovo hrvatska nacionalna država,
što znači da hrvatska država ima za cilj
štiti čast, dostojanstvo, sigurnost i napredak hrvatskog naroda
(napredak nije u dekadenciji,
država se mora brinuti više o moralu
nego o gospodarstvu,
jer bez ćudoređa nema niti zdravog gospodarstva niti zdrave države)
'umjetnici' koji si uzimaju umjetničku slobodu kao izgovor za blaćenje časnih generala koji su presudno važni za slobodu države i naroda,
trebali bi biti osuđeni i na kraju izgnani
iz hrvatske države koju preziru
da bi se to dogodilo, Hrvati moraju biti svjesni liberalne klopke u kojoj se RH
nažalost trenutno nalazi,
dok god Hrvati misle da je liberalizam neko dobro,
to će nam se događati
Citat:U duhu tog Kulturkampfa snimani su i "hrvatski" filmovi koji prikazuju službeni stav Hrvatske o Domovinskom ratu u zadnjih 11 godina. Primjerice:
»Fine mrtve djevojke« autor Dalibor Matanić, pobjednik filmskog festivala u Puli 2002.g.:
prezire patnje, herojstva i mrtve u obranbenom Domovinskom ratu.
»Oluja nad Krajinom « (2002) – producent Nenad Puhovski (brat Žarka, predsjednik HHO), vlasnik kuće Faktum: grubo krivotvori događaje iz obranbenog Domovinskog rata i izjednačava žrtvu i agresora.
Kad Urednik Dokumentarno-po vijesnog programa HTV-a, prekjučer pokopan Miroslav Mikuljan , nije pristao na prikazivanje filma »Oluja nad Krajinom« , licemjerni SDP-ovi boljševici na HRT-u odmah su ga smjenili (film je poslije emitiran u “Latinici”). U tom ratobornom i brutalnom činu sudjelovao je i Predsjednik Vijeća HRT-a akademik Vlatko Silobrčić (također član HHO-a).
Isti je akademik Silobrčić danas (22. veljače), zajedno s gomilom sudjelovao u prosvjedu na Markovom trgu u Zagrebu, a za koji će onaj "Patuljak" na TV Nova reći da je bio spontan!
Linču na pokojnog Mikuljana pridružio se i Žarko Puhovski, i naravno, Goldstein, jer je Mikuljan tvrdio da je Jasenovac funkcionirao i nakon 1945-e (iako je to točno i dokazano).
Ali
»Amarcord 1991-2001« dokumentarac (arhivski materijal »Yutela«, snimke nekoliko ratnih snimatelja i objavljene vijesti na HRT-u; snimljene su poznate osobe, ali DORH ne mari) , autor Pavle Vranicani - svi mediji koji su pisali o filmu etiketiraju Vranicanija: ustaša, ekstremni nacionalist, crno političko podzemlje (to nas podsjeća i na Josipovićevu predsjedničku kampanju), agent SIS-a i sl.
»Amarcord 1991-2001« je prikazan u sklopu XI. dana hrvatskog filma u »Kinoteci«, no prvi red, u kojem je trebao sjediti ministar kulture (Vujić) s ostalimi trečesječanjski m "kulturnim i političkim uglednicima", ostao je prazan.
Iz tog razdoblje valja spomenuti Berlinski filmski festival »Balkan black box festival« (2000.g.):
»Jugoslavija, rat koji se mogao izbjeći« (»Yugoslavia, the Avoidable War«) film američko-njemač ke koprodukcije po kontroverznoj knjizi bivše dopisnice London Observera, Nore Beloff. Autor George Bogdanich.
Glavnu krivnju za rat snose hrvatski neonacisti i ustaše (Franjo Tuđman ljubi hrvatsku zastavu) i muslimanski ekstremisti bliski Al Qaedai, dok su Srbi žrtve. Film ne spominje ni Vukovar ni Dubrovnik, a
New York Times piše:
- Autori su odradili impresivan posao povezujući komadiće povijesti i otkrivajući pozadinu rata koja je do sada bila djelomično prikrivena prikazivanjem Srba kao agresora. Hrvati, podsjeća nas film, usko su surađivali s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata u ubojstvima 750 tisuća Srba, Židova i Roma na njihovom teritoriju, navodi Stephen Holden u svom osvrtu na film.
Treba nešto reči i o filmašu Brešanu, sinu književnika Brešana o kojem je franjevac Nikola Mate Roščić napisao zanimljiv i poučan esej. .
sad me zanima dal je snimljen barem jedan
domoljubni film o ratu od 1995-2000.
koliko znam, niti jedan
bilo je nešto trulo onda i prije 2000-te,
a to je ono što naglašavam - liberalizam,
kad se tolerira zlo, jasno da će zlo uništiti dobro
pišu i predaju hrvatsku povijest
i da su za to plaćeni od hrvatske države???
molim Boga, ako se bude ponovno stvarala hrvatska država,
da se ne ponove kobne grješke koje su napravili oni koji su stvarali hrvatsku državu 90-tih
nije znak moći i jakosti dozvoliti neprijatelju (u ime slobode umjetničkog izražavanja ili slobode mišljenja) da u vrijeme mira uništava iznutra državu,
već to je znak ili ludila ili izdaje
-“Žena bez tijela” - glavna junakinja Desa u ratu doživljava tragediju u građanskom ratu te bježi u Srbiju…;
- “Svjedoci” - prati hrvatski ratni zločin, u ratu u kojem su srbijanski ratni zločini dominirali;
-“Kako je počeo rat na mom otoku” – komedija o Domovinskom ratu;
-“Maršal” (iza kojeg su ostala groblja i groblja), nije osuda Tita nego urnebesna komedija;
-Treći Brešanov film o Domovinskom ratu financira srpski ministar kulture.
Ovakvih kreativnih filmaša ima još, no za steći kakav-takav dojam dovoljno je i ovo.
Za kraj:
Od 2000 – 2011. nitko nam nije rekao ni riječ o povratku otetoga hrvatskog filmskog blaga iz Jugoslavenske kinoteke u Beogradu.
«Literarni sotonizam» nije nepoznat pojam u povijesti književnosti. Govori se uglavnom o tri vrste takvog sotonizma: 1) prevratničko-bu ntovni sotonizam, sazdan na otpadu od vjere i pobuni protiv Crkve, dakle, s ateističkim obilježjima (Carducci, Marx, Lord Byron, i mnogi drugi) 2) požudno-orgijas tički sotonizam, koji obuhvaća sve oblike moralne perverzije, raspojasanog sladostrašća, često prerastao u ezoteriju, crne mise, korištenje raznih oblika drogâ (roodočelnik bi moga biti na pr.: Marquis de Sade); 3) anarhističko-es tetski sotonizam razočaranih ateističkih filozofa i estetičara koji u kaljuži apsurda i kuli besmisla vide samo užas i ponor svih vrjednota. Dakako, usporedo s ovim sotonizmom, u 19. i 20. stoljeću razvio se «tvorni sotonizam» organiziran u sotonističkim crkvama, društvima, učenjima i sljedbama (usp.: S. RINK/H. LÖSCH, Okkultismus, München 1996. str. 42; Karl FRICK, Die Satanisten, Graz 1985, str. 140 sl.). Brešanov sotonizam u romanu Astaroth ne bi zapravo spadao u ni jednu od ove tri vrste. To je sotoniziranje hrvatske povijesti i političke stvarnosti, uz neizostavno sotoniziranje hrvatskog katolištva, ali na prilično banalan i jeftin način. Prikaz romana to potvrđuje.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Ovaj treći roman Ive Brešana, kao uostalom i svaki roman nekog pisca, može se odčitavati na različite načine. Pristup može biti s polazišta literarne kritike, jezikoslovlja, kompozicije, sadržajne tematike, misaonih urječenja i poruka, estetski, filozofski, pa i teološki. Nezaobilazan je i autobiografski aspekt. Svaki pisac u svojim djelima ostavlja upečatljiv trag samoga sebe, svojih misli i uvjerenja, svojih opredjeljenja i svojih poruka. Čitanje ovog Brešanovog djela omogućuje, štoviše, prisiljava na nekoliko pristupa. Bilježim ovdje tek neke crtice (marginalija), svjestan da nisu cjelovite i dorađene, ali su neposredne i osobne.
Sam naslov djela progovara dostatnom rječitošću. Fenička božica Aštarta ovdje se pojavljuje u muškom izdanju kao Astaroth. «A ime mi je Astaroth – Fenička božica Astartha, ali kad prilike zahtijevaju može biti i muško, već prema tome s kime ima posla» (str. 25). Imena mogu biti brojna: Astaroth, Belzebub, Dumuz, Belfegor, Demon, Vrag, Sotona, Nečastivi, Antikrist, ali i Kali i Lilith (Adamova žena prije Eve, dakle demonska Anti-Eva, opaka i zla žena Adamova). Uz Astarotha postoji i djeluje «cijela vojska mojih službenika. Iz svih struktura. I umjetnika, i znanstvenika, i svećenika, i političara, i radnika, i seljaka, da ne nabrajam dalje. Vi biste se začudili kad bih vam rekao s kim sam sve do sada sklopio ugovor» (str. 24). «Za neke sam Sotona, a za neke Bog, ovisno o tome što nalaze u meni. Ljudi me vide tako dvojako, jer žive u zabludi da su dobro i zlo dvije različite stvari, pa čak i suprotne stvari. A zapravo su jedna te ista, samo s različitim posljedicama u različito vrijeme» (str. 24).
U iskazima o pravoj naravi Astarotha autor pojašnjava u spomenutom intervjuu: «Bog i Sotona, zajedno sa svim onim što uz njih ide, obične su bajke za malu djecu» (str. 54-55). «Ili je to što nazivamo Bogom oduvijek bila samo iluzija, prema kojoj su upravljene ljudske čežnje, a stvarnost je zapravo sotonska?» (str. 64). Možda autobiografski, ili pak iz jednostavne potrebe razjašnjenja magične sotonske moći Astarotha, koji u svoj plan uključuje mnoge aktere, što kroz cijelu povijest izvršavaju njegova naređenja, postoji i odgovor na pitanje: «Tko vas je to zavrbovao? – Demon… Demon po imenu Astaroth… Vrag… Sotona… Nečastivi… Predao sam mu dušu i sad me drži u šaci… A kažu da ima još i bezbroj imena… Belzebub, Dumuz, Belfegor… Po potrebi može biti i žensko i tada se zove Lilith… To je bila žena Adama, prvog čovjeka, prije Eve… On ima tisuću lica… Vlada svim narodima i svim strukturama… I među vama ima njegovih» (str. 262).
Brešanova demonologija ponegdje poprima prave luciferijanske prizvuke do poklonstvene mistike i vjeroispovijest i vlastite satanistima: «Raslo je udivljenje prema Astarothu. Bog mu se, u odnosu na njega, sada ukazivao kao patuljak; slabašan disident-ilegal ac, koji tu i tamo zna Astarothu ponekad malo pokvariti račune oživljavajući u ljudima osjećaje ili moral, ali bez većih posljedica» (str. 306). Konačno: «Klanjam ti se, oče i gospodaru Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugog Boga osim tebe!» (str. 318). I u istom stilu: «Govorio je Astaroth, gospodar sudbine i svekolikog svemira» (str. 327) – asocijacija na Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra.
Moto romana uzet je iz Strindbergova Pakla (Inferno, 1897): «Pakao? Ali ja sam odgojen u najdubljem preziru prema paklu; naučio sam ga smatrati samo maštom, kao i ostale predrasude koje sam odbacio. A ipak ne mogu poreći činjenicu, samo s razlikom – i to je novo u tumačenju takozvanih vječnih kazni – da mi već jesmo u paklu» (str. 5). Johan August STRINDBERG (1849-1912) jedan je od velikih literarnih stvaralaca ne samo Švedske, nego i cijele Europe u 19. st. Prošao je mnoge faze stvaranja i osobnih uvjerenja. Početna mu je faza bila u znaku naturalizma (Crvena soba, 1879), pa satirički odnos prema društvenim pojavama (Gospođica Julija i Hemsöborna – Stanovnici otoka Hemsa – 1887). (Možda je i ovo Strindbergovo djelo o otočanima Hemsa inspiriralo Brešana mlađeg da i on slično naslovi jedan svoj uradak, naime, Kako je počeo rat na mome otoku i svoga Maršala). Poznato je da je na svojim putovanjima, i boravcima diljem Europe, Strindberg u Švicarskoj susreo ruske revolucionare, a u Njemačkoj upoznao filozofiju F. Nietzschea, pa 1890. i sam napisao roman o nadčovjeku I havsbandet (Ideologija vjerskog, etičkog i političkog anarhizma, nakalemljena na boljševičku divljaku, još nije prestala postojati, štoviše, jasno je primjetna u mnogim inačicama!). Potom je pod utjecajem učenja i prakse vizionarskog misticizma i ezoterizma Emmanuela Swedenborga (1688-1722), koje se prakticira u ritualima švedske masonerije, zapao u nutarnju krizu i proživio problem patnje i zadovoljštine za grijehe (Dostojevski, Zločin i kazna!), te u tom razdoblju (1897.) napisao svoj Inferno i Till Damaskus – Put Damaska. Možda je Strindberg literarni uzor ili nadahnuće Brešanu, ali po svoj prilici samo po naslovima i površnoj sličnosti. Jer kod Brešana ćemo uzalud tražiti neki uzvišeni poetski lik kao što je Strindbergova Eleonora, s opjevanim uzdignućem patnje i zadovoljštine, s mnogo pozitivnih religijskih osjećaja, čak bliskih katolicizmu. Brešanova filozofija daleko je i od Strindbergova romana Dödsdansen (Mrtvački ples) iz 1901. godine.
Naslov Astaroth Brešan je ipak najvjerojatnije posudio od jednog drugog pisca. Naime, Brešanova romansirana demonologija sadržana i prerečena u ovom romanu neodoljivo podsjeća na talijanskog pisca i nobelovca (1906), poznatog antiklerikalca i masona Giosuè Carduccija (1835-1907). Taj strastveni talijanski nacionalist, u karbonarskom i iluminističkom duhu Garibaldija i Mazzinija, koji nije krio svoju političku strast, napisao je Himnu Sotoni – (Inno a Satana), a u svoje Barbarske ode uvrstio je i Litanije Astarotha - izokrenute katoličke «Litanije Bl. Dj. Marije», hvaleći i zazivajući Lucifera – Svjetlonošu! Ne bi, dakle, trebalo biti dvojbe, da je nadahnuće došlo s te strane, pa je Brešanov «Astaroth» plagijat ili posudba naslova od talijanskog pisca s kojim našijenac nesporno dijeli misaonu potku i osnovu ateističkog i antiklerikalnog opredjeljenja. Ta srodnost se očituje kod Brešana odmah na početku radnje ovog romana, dakle još u vlaku prije Knina, kad siromašnom Martinu Borasu iz Dubrave pokraj Šibenika, u gospodina prerušeni Astaroth na spomen «Divice Marije» otresito odvraća: «Ne spominji mi je, molim te… Nisam od te sorte. Uostalom, ona i ne postoji» (str. 11). Astarta niječe i isključuje Bogorodicu! Pa i sve što će Brešan ispisati o Isusu, kao da ima oslonac i nadahnuće (plagijat) u stavu Carduccija prema Sinu Božjem. A to je talijanski ateist zapisao u autografu od 23. prosinca 1905., dakle, dvije godine prije svoje smrti: «Svaki put kad sam bio privučen da pišem protiv Krista, bilo je to iz mržnje prema svećenicima… Ne priznajem božanstvo Kristovo. I sigurno su neki izričaji bili prekomjerni; a ja, iako ne poštujem božanstvo Kristovo, klanjam se velikom Ljudskom Patniku». Kad vidimo i nanižemo Brešanove citate koji govore o Isusu, lako ćemo se uvjeriti da je nadahnuće i protimba posuđena.
Brešanu je u pisanju ovog romana ipak najbliži i najsrodniji bio Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera. Tek da ne rabi već istrošeni naslov i copyright svoga ideološkog srodnika, Brešan se odlučio za naslov Astaroth. No, i to je ime već davno literarno zauzeto, pa je ovo djelo trebalo zapravo nasloviti Hrvatski Astaroth. Ono je drama, a ovo roman.
Nekoć sam doživio uprizorenje Hrvatskog Fausta na pozornici Bečkog Burgtheatera, upravo u jeku Domovinskog rata u Hrvatskoj, pod blagonaklonim pokroviteljstvo m veoma kontroverznog direktora Clausa Peymanna, a ne bez znanja i mecenatstva dr. Heinza Fischera, predsjednika austrijskog Parlamenta i počasnog predsjednika «Austrijsko-jug oslavenskog društva», uz kolegijalnu i idejno-političk u pomoć dr. Rudolfa Scholtena, ondašnjeg austrijskog ministra kulture, te valjda uz stručni savjet književnika Mile Dora (=Milutin Doroslavac, pseud. Alex Lutin, Aleksander Dormann), a sve u stilu ideologema dvorskog književnika (Lieblinga!), srbofila i kroatofoba Petera Handkea, te jamačno zahvalnu prisutnost Simona Wiesenthala. To je, zaista, bilo moderno dramsko uprizorenje antihrvatstva!
Brešanov roman, naprotiv, lako bi se mogao pretvoriti u scenarij za dobar akcioni film: radnja bi se opet mogla odigravati na nekom od «Kornatskih otoka» (dakako uz dozvolu direktora Kornata i mišljenje nadležnih za duhovnu, etičku, vjersku i hrvatsku ekologiju – borba protiv zagađivanja okoliša!), a režiju, ako ne bi preuzeo Brešanov rodni i kućni snimatelj, moglo bi se barem u koprodukciji uposliti slavnog Stevena Spielberga, pa da se «vascijelom svijetu», koji je ionako pod vlašću Astarotha, pokaže i dokaže da sve nedaće i zloće, da svi gmazovi zla izlaze iz «ustaške i klerikalne Hrvatske»!
Ključni i ishodišni čin romana i svih nanizanih zločina i zala predočen je «đavolskim pečatom» ili potpisom krvlju jadnog Martina Borasa iz Dubrave. I u tom se Brešan očituje kao pisac koji rabi već davno poznate literarne alatke ili metafore. Jer, «Ugovori s đavlom» poznata su literarna i moralistička metafora još od V. stoljeća, posebno u okviru kršćanskih skazanja i poučnih legendi (Le pacte avec le diable dans la littèrature médiévale). Možda je Brešan bio barem donekle nadahnut onim što je Pedro Calderon de la Barca, (1600-1681), svećenik, pisac, dramaturg, upotrijebio u djelu El mágico prodigioso, gdje ugovor s đavlom sklapa mladi Ciprijan, s nakanom da zadobije ljubav lijepe Justine. Ili je možda naglavce okrenuo Calderonovu najpoznatiju dramu La vida es sueño, pa umjesto poljskog kneževića Sigismonda stvorio dijabolički lik nesretnog Martina Borasa.
Satanizam kojemu je posvećen ovaj roman uklapa se tako u svjetsku satanističku literaturu, posebno onu koja je u Francuskoj dominirala u 19. stoljeću. Valjalo bi pročitati djelo Il Diavolo u kojem Giovanni Papini opisuje korijene i dosege francuskog literarnog satanizma, ali ne samo literarnog, nego i tvornog. Tu je kao rodočelnik Charles Baudelaire (1821-1867) koji je dvadeset godina prije Carduccija napisao Litanije sotoni, u svom romanu Fleurs du Mal (Cvjetovi zla) iz 1857. godine. Anticrkvenost i antiklerikaliza m sa svim mogućim perverzijama dosegli su svoj vrhunac, kao i tvorni satanizam u krugu «hašišijanaca» ili «assasinijanaca ». Dosta je spomenuti imena pisaca kao što su Stendhal, De Balsac, De Sade, Victor Hugo, E. A. Poe, Ducasse i mnogi drugi. Zato se može reći: «Blasfemija na račun rimokatoličke mise i njenih obreda je bitna karakteristika satanizma» (Karl R. H. FRICK, Die Satanisten, Graz 1985., str.150). Brešan se, po svemu sudeći, svojim Astarothom, poželio pridružiti ne samo tom literarnom satanističkom žanru, nego i sličnoj tvorbi. Jer od svetoga, u ovom romanu, ništa više nije ostalo sveto: ni osobe, ni mjesta, ni predmeti, ni događaji, ni učenje. Pa, ako je male uratke dozvoljeno uspoređivati s velikima, moglo bi se reći da je Brešan pokušao imitirati i preslikati i Danteov Pakao, napose njegov deveti krug – KOCIT i u njega smjestiti svu hrvatsku paklenu baruštinu, na samo dno svih zala, na sramotno zadnje mjesto, u sveopću kaljužu.
Iako je Astaroth glavni akter ovog romana, ipak je tu glavno lice Martin Boras iz Dubrave kraj Šibenika, koji prolazi kroz sve te povijesne faze, zahvaljujući reinkarnaciji. On se samo preseljava i prerušava :«Nisam bio samo jedan… nego više njih… U prvom životu bio sam Martin Boras… potom Antun Maglica… pa Predrag Santini… i sad na kraju otac Florijan…» (261). «Transmisija duše, ili ako hoćete, reinkarnacija» (26) služi piscu da sve događaje i aktere stavi pod istu kapu, da ih strpa u istu kaljužu, da sve satanizira. Ali to djeluje i ogavno, gnjusno, a ujedno je bezočno zlorabljenje «vjere u reinkarnaciju» kako to uče i zastupaju neke istočnjačke religije. Sva ta gadljiva pretvaranja u «krtice», «nomade», «replikante» i «multiplikante» , sve te vukodlačke utvare i pojave koje se uvlače i presvlače u ljigava obličja iz «skladišta tjelesnih ambalaža», ili se pretvaraju u odrvenjele spodobe, koje će se poput drvenog kipa prenijeti u Sabornicu ili Predsjedničke dvore, toliko je banalno, da se treba diviti «pjesničkoj slobodi» pisca koji ima smjelosti izmisliti i ponuditi takav i tolik «udar na zdravu pamet». Ako je do te mjere zlorabljena paradigma reinkarnacije, jedino obrazloženje može biti u tome da pisac želi naglasiti «istost» u radnji. A ta «istost», po ovom romanu može biti samo «hrvatska genetska zlost» koja, iako mutira, kroz razne neprilike tijekom 50 godina, ipak podjednako djeluje u Šibeniku, Kninu, Zagrebu, Čapljini, Münchenu, Vukovaru, Ahmićima, u svim vojnim i policijskim akcijama, u svim političkim sustavima i njihovim akterima. Svladavši barijeru vremena i prostora, reinkarnirana spodoba Martina Borasa, pojavit će se kao učinkovito i ubilačko pokorno ropsko oružje u svesvjetskim planovima Astarotha: u Križarskim ratovima («Udri, u ime raspetoga Božjeg sina!»), kod giljotine Francuske revolucije (1789), kod izdaje Kliške tvrđave Osmanlijskoj opsadnoj vojsci (1537), kod opsade Siska u 16. stoljeću, kod osvetničkog džihada u stravičnom atentatu u velikoj robnoj kući «Šalom» u Jeruzalemu, u postrojbama popa Đujića, u promjenama i rušenju Jugoslavije, u Bljesku i Oluji, u naredbi da se pokolju svi bolesnici vukovarske bolnice, da se usmrti svaki insan u Ahmićima, i na tolikim drugim mjestima, prilikama, ulogama. Dakle, ne samo naših pola stoljeća, nego cijela povijest i sva zbivanja u rukama su Zloga, a prerušeni Martin Boras iz Dubrave kraj Šibenika izvršni je akter svih tih nemilih događaja. Posvemašnje Zlo i totalna Anarhija!
Takva književna tvorba zahtjeva neku podlogu filozofije, kulture, politike, jer i ovo je «roman s ključem», nosi neku poruku. Očito ovo djelo nije «l´art pour l´art», ne bi se moglo svrstati niti u «belles-lettres », naprotiv, po svim knjiškim sastojnicama spadalo bi u kategoriju «art brut»! Možda je to autobiografska imaginacija i projekcija u kojoj satanizam i snaga mržnje, ne samo na Boga i Crkvu, nego čak najprije i navlastito na Hrvatsku, postaje osobni «ključ» za odgonetavanje zamršene povijesne zbilje. Ili je to pak poruka da velike teme i dileme povijesne kobi i stravičnih događaja, nismo kadri razriješiti ni filozofski, ni teološki, ni politički, pa lišeni svakog metapovijesnog i metafizičkog uporišta, sav kovitlac konfliktnosti i konfuznosti ovozemaljskih zbivanja treba sunovratiti u kaljužu mržnje, dijabolizma, mraka i užasa. A sve je to po ovom romanu nedvojbeno opečaćeno najsmrdljivijim antihrvatstvom i antikršćanstvom . Prizivanje i poigravanje naslovima klasične svjetske literature, služi tek kao dimna zavjesa i Potemkinov paravan za providni svjetonazorni anarhizam i boljševizam, literarni satanizam.
«Ali Bog kome se molite nije to, nego opsjena, koju vam šalje Sotona. On ne spaja, nego razdvaja, jer otkud toliko različitih vjera, od kojih svaka uči da je njezin Bog onaj pravi? Samo Sotona može pokazivati tolika lica. Zato onog pravog ne tražite u ovim kipovima, ikonama i monstrancama, nego u sebi!» (str. 254-255). «Jedino me Sotona može na ovaj način prisiljavati da činim samo zlo i bježim od svega što je dobro i plemenito. - Opet vi s tim zabludama o Bogu i Sotoni, dobru i zlu! Morate se što prije osloboditi toga. Dobro i zlo nisu ništa, rekao sam vam već. Goli privid na površini svijeta» (str. 53). «Pa vi biste barem trebali znati da je istina krajne relativna, a k tome i posve nevažna stvar… Pravda! Istina! Kakve nepotrebne riječi, koje ništa ne znače!» (str. 169). «Deset zapovijedi? Pa to su jalove zabrane nad onim što čovječanstvo neprekidno sa zadovoljstvom čini od svoga postanka. A sedam smrtnih grijeha? Po čemu bi čovjek uopće postojao, kad bi se oni ukinuli? (str. 233). Udbaški istražitelj u Čapljini govori gvardijanu povišenim tonom: «I ti i ja dobro znamo da Boga nema i da ti on služi samo kao pokriće za druge stvari» (str. 246). A Boras, reinkarniran u oca Florijana Barišića, u zatvoru razmišlja: «Između religije i politike zapravo nema nikakve razlike; one su isto. A Boga, onog kojeg ti tražiš, nema ni u jednoj od njih» (str. 252).
Filozofski anarhizam i relativizam sadržan je u riječima «Načelo napuštanja svih načela. Ništa ti više ne smije biti ni vrijedno ni nevrijedno, ni dobro ni zlo. Ni u što ne smiješ vjerovati, ili točnije, moraš vjerovati u sve, ali bez vjere» (str. 303). Unedogled ponavljati: «Dobro nije dobro, zlo nije zlo, dobro nije dobro, zlo nije zlo…» (str. 304). Jednostavno je bio «s one strane dobra i zla» (str. 305). «Sve može biti i istina i fikcija, ovisno o tome koliko pridonosi tijeku nužnosti ili ga koči» (str. 348). Rušilački program etičkih vrednota, moralna anarhija, podudara se s riječima iz naslova djela F. Nietzschea, «s one strane dobra i zla» (str. 305). Da ta slika etičkog anarhizma i perverzije bude potpuna, stoji napisano i ovo: «A ljubav… plemenitost… sve ono što čovjeka čini čovjekom… To je sve puka fikcija i ništa drugo. Stvarna je samo pragma, a s njezine točke motrišta nema ni plemenitih djela ni zločina, ni ljubavi ni mržnje, nego samo onog što jest ili nije u funkciji cilja» (str. 54).
Urušio se materijalističk i četverosvod od marskizmna, lenjinizma, staljinizma i titoizma, sa svojim bojovnim teološkim ateizmom, revolucionarnom etikom, klasnom borbom i lažnim jakobinskim «trojstvom» slobode, bratstva i jedinstva. «Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponuditi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje! Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih sve više u vlasti pakla» (str. 318). Mnogim poklonicima i slijepim nogolizima ostala je samo stravična praznina koja zjapi i proizvodi filozofski i politički «horror vacui», koji sada treba zatomiti i pustiti da ga zauzme vješti Astaroth. Ta ionako je sve on i prije vodio i u svima bio, jer i Staljin je bio samo «glavni igrač u Astarothovoj igri» (str. 187). To je sastavni dio ne malog broja autobiografija, filozofija egzistencijalno g povijesnog apsurda. Pa neka bude Sotona!
Možda je ovaj Brešanov roman sazdan na načelima i nadahnuću literarnog akcionizma i nadrealizma, jer kako inače shvatiti demoniziranje i nijekanje svega kršćanskoga i gadljivo iživljavanje nad povjesnicom Hrvatske, koja kao da je sva svedena na «takozvanu». Negdje između redaka, gdje se obično krije i traži poruka pisca, kao da se nazire zaprisegnuta mržnja i osporavanje svega što bi se moglo nazvati bogoljubno i domoljubno. Tu je možda i geneza ovog bijega u satanizam, hrvatski povijesni «faustizam», u načelo hrvatskih ljevičarskih Katona i «multikulti intelektualaca kojima je antihrvatstvo glavno zanimanje»: Ceterum censeo Croatiam esse delendam! Ili se pak u pokušaju interpretacije moramo prikloniti načelu što ga Hamlet kaže Horaciju: «Ima mnogo stvari na nebu i na zemlji, o kojima vaša mudrost i ne sanja» (str. 7).
Boras je znao «da je Kristovo načelo ˝Ljubite neprijatelje svoje˝ temelj kršćanskog učenja… Oduvijek je u tome vidio samo frazu koja je imala svoju funkciju jedino u obrednim čitanjima Evanđelja, ali u dušama vjernika nikada i ni na koji način nije nalazila odraza, jer je bila posve protivna ljudskoj prirodi. U životu nijednom nije sreo čovjeka, ma kako dubokih kršćanskih načela, koji bi prema neprijatelju osjećao ljubav. A ako ju je svojim ponašanjem i pokazivao, to je bila čista hipokrizija» (str. 267-268).
Pri kraju ovog romana, kad je multiplikant i provjereni Astarothov poslušni rob Martin Boras «leteći probio vremensku barijeru i dospio u drugu vremensku zonu», zateče se u Jeruzalemu, pred gotovo dvije tisuće godina, uz cestu kojom je «nešto prolazilo». «Putom koji su osiguravali rimski vojnici išla je povorka… Na njezinu čelu, posrćući i jedva se držeći na nogama, išao je čovjek u poderanoj krvavoj halji, s vijencem od trnja na glavi, a za njim se vukao drugi, sav savijen pod teretom golema drvenog križa koji je nosio na leđima. Pratili su ih rimski legionari, neprekidno gurajući sulicama onog prvog da bi išao brže. Borasu nije trebalo dugo da shvati čemu zapravo prisustvuje: čovjek na čelu povorke ne može biti nitko drugi nego Onaj, o kome sada ne samo ne smije misliti, nego i čije ime ne može spominjati bez gospodareva dopuštenja… Ali onda se sjeti da mu je gospodar jednom rekao kako je sav nauk, koji je ovaj nesretnik propovijedao, kasnije njemu poslužio kao oruđe u vođenju povijesti. I doista, tolika su velika povijesna zbivanja, i to ona najkrvavija, u kojima se prepoznaje Astarothova ruka, bila pokrenuta mislima iz toga nauka, da je to lako moguće. Kerber mu je pak dao naslutiti da bi On mogao biti čak i sam gospodar glavom. Nije posve nevjerojatno da je Astaroth inscenirao svoju muku i smaknuće, samo zato da bi pomoću toga ovladao sudbinom; to bi bilo sasvim u njegovu stilu» (str. 400).
Astaroth preuzima na sebe i lik svetosti! «Nema ničeg ni u prošlosti ni u budućnosti, ni na Zemlji ni u Univerzumu što bi izmicalo njegovoj kontroli i što bi bila neka mogućnost bivanja izvan njegova dosega. Ukratko, Astaroth bi, pored ovoga kakvim se ukazuje, mogao biti i ono što ljudi obično misle pod Bogom. Je li doista tako, to može utvrditi samo na jedan način: ako Njemu, ovome koga vode na smaknuće, sada pogleda u oči, tu će naći jedini znak, po kome se gospodar može prepoznati, ma u kom se obliku javljao…» Trebalo je u očima otkriti «tri šestice» kao znak Velike Zvijeri, znak prepoznavanja Astarotha i njegovih poslušnika. «Dugo je tako Boras tražio priliku, dok nisu došli do samog podnožja Golgote… Tu se odjednom On zaustavi… Tog trenutka odjednom podigne glavu, zaokruži pogledom po masi, a onda ga zaustavi, kako se Borasu učinilo, baš na njemu. Prvo što je zapazio bilo je da to nisu Astarothove oči… Iz pogleda Mu se jasno razabirala patnja, ali je Boras zapazio i nešto što nikada u sličnoj prilici nije vidio ni kod jednog živa čovjeka… Njega kao da se uopće nije ticala vlastita sudbina… Patio je zbog drugih, ne zbog sebe, zbog toga što su svi takvi kakvi su… U očima Mu nije bilo ničeg što bi to nagoviještalo, ni osude, ni bijesa, ni mržnje, pa čak ni prijekora» (str. 402). Probuđena Borasova sjećanja i uspomene na taj lik čine da je, usprkos svemu «u njemu je doista zaostao neki komadić duše» (str. 403). Poboja se toga, ali ga Kerber tješi da Astaroth «zna da se tvoj susret s onom nezgodnom kreaturom nije dogodio tvojom krivicom. Bila je to greška u našem proračunu» (str. 406).
I konačno Boras zaključuje: «Mora da tajna Astarothove moći ne leži toliko u njemu samom, koliko u ljudima. Oni nose u sebi nešto od njegove osobnosti, i to je ono što njemu omogućuje nadzor nad njihovim dušama i neograničeno vladanje njima. Dovoljno se osloboditi u sebi svega što zaziva njegovu moć, svih zlih misli, želja i strasti, oglušiti se o ono što ti on preko svojih relejnih postaja i posrednika šalje u svijest, postati nedužan poput djeteta, i on više ne može naći u tebi svoje polje rada. Ali kako je onda imao moć nad Njim, razapetim? Pa da! Ne bi je imao, da mu On sam nije to dopustio. Nešto slično je, čini se, On i rekao Ponciju Pilatu» (str. 407).
Roman vrvi od tih kazivanja i uvjeravanja da je Sotona u Crkvi, u svećenicima, u obredima, u samostanu. Nije moguće sve to navesti, ali je sažeto u riječima: «Sotona u ulozi promicatelja vjere! Antikrist u službi svetosti!» (str. 238). «I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodijevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto sotonsko» (str. 240). Kao oblik kazne i ruganja Astaroth naređuje i govori reinkarniranom Borasu: «Služit ćeš odsada Bogu!». Po davno utvrđenoj i poznatoj paradigmi, treba spojiti Crkvu i politiku, jer iz tog kalemljenja proizlazi «klerofašizam», a u hrvatskoj verziji «kleroustaštvo» . Brešan slijedi tu već olinjalu krilaticu i dovodi je do dijaboličkog vrhunca. To se ogleda nadasve u dva slučaja: dvije samostanske crkve i predstavnici dvije redovničke zajednice, hrvatski isusovci i hercegovački franjevci. Prvi je slučaj smješten i opisan u Zagrebu, a događa se još tijekom vladavine NDH. «Jezuitska crkva u Palmotićevoj ulici…» (str. 107). Tu Boras ulazi i sluša propovijed. «Mladi svećenik sa svetačkim izrazom lica i nekim bespolnim, ni muškim i ženskim glasom, upravo je dovršavao propovijed. Boras sa zaprepaštenjem ustanovi da se to što govori u osnovi ne razlikuje od onoga što je slušao od svojih glavešina, samo što je ovdje sve nekako bilo garnirano biblijskim parabolama. Svećenik je upravo veličao poglavnika pridajući mu mesijanska obilježja i uspoređujući ga s Mojsijem… Pa i ovdje zapravo vlada njegov duh (Astarothov! – nap. moja). Ta nije, valjda, Sotona prognao Boga čak i iz crkve?» (str. 108). Boras se na toj misi i u toj crkvi i pričestio – svetogrdno… Blasfemija dostojna najstravičnijih opisa «crnih misa» u kojima se događa sakrilegij pričesti! Pritom i potom, na kraju, rob Astarotha razmišlja: «Ili je Bog doista mrtav, zaključi na kraju, ili je on mrtav za Boga… Preostala mu je još jedino nada da možda ovo nije kuća Božja, kako se obično misli, i da bi Boga trebalo potražiti negdje drugo» (str. 109).
Drugi slučaj posvećen je hercegovačkim franjevcima. Među njima se odigrava treća Borasova reinkarnacija, a time i nova funkcija, kojoj autor posvećuje poglavlja LICE SOTONE i ZNAKOVI (str. 230-272). Vrijeme je nakon Drugog svjetskog rata. Radnja se zbiva u nekom franjevačkom samostanu: «To može biti samo Ravna, koja je smještena 20 kilometara zapadno od Čapljine, na samoj granici Dalmacije i Hercegovine» (str. 244). Boras je ovaj put reinkarniran u oca Florijana Barišića! U samostanu, među fratrima već ima «Astarothovih robova». To su samo prerušeni ustaše, udbaši, povezani sa najekstremnijom ustaškom emigracijom, širitelji političkih letaka antidržavnog sadržaja: «Ne, ne, nije to nikakav fra Bono! On je možda sada uzeo to ime, ali prije se zvao Bzik i Radas. Samo, ni to nisu prava imena, jer on nije uopće čovjek, nego dolazi ravno… - htio je reći «iz pakla», ali mu umjesto toga i protiv njegove volje ispadne: - iz milicije!» (str. 251). «To što si sada u crkvi, ništa ne mijenja na stvari… Astaroth je i ovdje jednako meštar karnevala» (str. 251). «Između religije i politike zapravo nema nikakve razlike; one su isto. A Boga, onog kojeg ti tražiš, nema ni u jednoj od njih» (str. 252).
Čitajući sve te perverzne stranice, odmah se osjeti da je misaona i leksička potka i osnova tih nebuloznih vukodlačkih kazivanja naslonjena na perfidne komunističke optužbe i lažna tumačenja o događajima na Širokom Brijegu, širokobriješkim mučenicima, pri samom kraju Drugog svjetskog rata. Ali to je još uvijek upotrebljiva pređa za splitanje crnih priča hrvatskog literarnog sotonizma, koji ponekad nađe odjeka i u aktualnim političkim, medijskim, literarnim obračunima protiv «ognjištara».
U tom totalnom sotoniziranju na jednom je mjestu riječ i o «časnoj sestri ljepuškasta lica». Sotonina roba spopada «silna želja da skoči na tu časnu», koja je kao samaritanka pratila i dvorila bolesnog starca. A kad ona odgovara na pitanje zašto čini milosrdna djela: «Zavjetovala sam se Blaženoj Djevici da će mi to biti poziv», prerušeni Astarothov rob uzvraća: «Glupost – procijedi kroz zube s prijezirom»… «Pa da! Ona kaže da to radi ne računajući ni na kakvu korist, iz čiste kršćanske ljubavi. Kakva besmislica! I te kako ona u tome ima interesa. Ako ništa, vjeruje da će joj to osigurati mjesto gore na nebu» (str. 35-37).
Posvemašnji satanizam nije zaobišao nijedan segment života, nijedan relevantni povijesni događaj, vremenski i prostorno. Koncept zamisli i poruke proveden je radikalno do kraja. I da ne bi bilo sumnje što se s nama i sada zbiva istaknuta je uloga Astarotha u suvremenoj hrvatskoj politici. «Ova treća reinkarnacija potvrdila mu je slutnju koju već odavna ima: Astaroth je zapravo demon politike… I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodijevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto sotonsko» (str. 240). «Svijet je, ovakav kakav jest, pakao. A povijest vječni oganj, u kome se ljudi peku, probadani kukama u obliku svih mogućih ideoloških simbola» (str. 155). Astaroth je aktivan i u hrvatskoj politici: «Astaroth je očito nakanio u glavama saborskih delegata stvoriti zbrku, tako da posumnjaju u sva načela, za koja su se dosad zalagali, i ona u interesu Hrvatske i ona protiv nje» (str. 305-306).
Neizostavno je satanističko tumačenje presudnih događaja novije povijesti: «Povijesni usud išao je svome cilju: Najprije raskol u jugoslavenskom partijskom vrhu, pa slobodni izbori i na kraju dolazak Hrvatske demokratske zajednice na vlast. Kad je o tome pročitao u novinama, Boras je znao da je Astarothova razgradnja jednog sustava dovršena i da sad ima započeti gradnja novog» (str. 338-339). To je ispravljanje onoga što je netko napisano u knjizi «Kako smo rušili Jugoslaviju»! Možda izravna osuda, ili otkrivanje skrivene tajne! Veliko veselje u nekoj zgradi: «Ljudi su pili, grlili se i pjevali domoljubne pjesme. Uglavnom, sve se orilo od veselja. Ubrzo sazna i razlog: u Hrvatskoj je Sabor izglasao odcjepljenje od Jugoslavije i proglasio samostalnost, a njemačka diplomacija već radi na tome da svijet prizna novu državu». I prerušeni Astarothov rob, Martin Boras, veselio se i pjevao: «Međutim, … nije mogao ove ljude i njihove sitne radosti vidjeti drukčije nego kao nešto inferiorno. Čemu se zapravo oni vesele?» (str. 339). Samo što još nije nadodano: «Ubrzo će završiti sve to vaše ognjištarsko hrvatovanje i opet će doći naša voljena zajednička država, pa makar se umjesto Titove Jugoslavije zvala Zapadna Balkanija!» (citat iz nenapisane i neobjavljene knjige «Tako je govorila Esma Frčko»).
I riječ na kraju. Brešanov roman «Astaroth» po svim svojim komponentama spada u kategoriju totalnog literarnog sotonizma. Neviđenom drskom smjelošću u književnoj slobodi stvaranja i izmišljanja naracije, sve je podloženo provedbi temeljne zamisli autora da kroz prizmu radikalnog satanizma prikaže povijesno, političko i vjersko stanje hrvatstva i kršćanstva. Svaki čitatelj nužno će se zateći pred dilemom: je li ovo autorova prosudba, ili pak njegova poruka, ili možda autobiografsko kazivanje razočaranog čovjeka, koji zatečen i zatočen u kulu od posvemašnjeg bezizlazja, nakon svih ideoloških, vjerskih i nacionalnih urušavanja i brodoloma sve i svakoga «pridaje k vrag u» i od toga stvara svoje osobno pribježište u fatamorganu izokrenute stvarnosti. U tom pravcu daju se razumjeti riječi: «Pakao nije nikakvo mjesto boravka, ni izvan, a pogotovo ne ispod ovoga svijeta. On je tu u vama i oko vas, samo što ga ne prepoznajete. I ne idete vi u njega, nego on u vas u vidu vašega novog odnosa prema stvarima» (str. 22-23). A autobiografski bi se mogla pročitati i sentenca: «Mora ugušiti sebe u sebi, potisnuti sve ono dobro i plemenito, što je nekada bilo dijelom njegove osobe, ako ne želi podnositi paklenske muke. Zaista, drugo nije mogao ni očekivati kad je s vragom pravio pogodbu» (str. 50).
Pa ipak, na zadnjoj stranici romana, čini se da unatoč svemu nemogućem i odurnom, što je ispisano na više od 400 stranica ove dijabolične priče, stoji još nešto autobiografsko. Naime, u koridoru «omega», gdje vlada potpuna crnina, Martin Boras iz Dubrave kod Šibenika, nakon svih peripetija u ropskoj pokornosti Astarothu i izvršavanju njegovih planova u rasponu gotovo dvije tisuće godina, nalazeći se već u raspadanju, vidi: «Odjednom negdje u tom mraku ugleda svjetlo; bilo je toliko sitno, kao zvijezda koja je slučajno provirila kroz tanku pukotinu. Tamo sigurno nešto ima, pomisli, i krene prema jednoj točki koja mu je nešto obećavala» (str. 408). Te završne riječi ove knjige podsjećaju na onu iskru koja se ponekad zaiskri u nama, i odvela bi nas do zvijezda, da nije Božje administracije… kako je to napisao Petar Šegedin u Getsemanskim vrtovima.
Ivo Brešan, autor ovog romana, ipak najbolje tumači samoga sebe. Iz njegova novogodišnjeg interviewa za Novi list (31. prosinca 2001., str. 4-5) možemo, možda, najbolje razumjeti osobne nakane i uvjerenja koja stoje u pozadini i ovog romana. Njegovo posvemašnje razočaranje i beznađe očituje se u riječima: «Rješenja zapravo nema… Ni jedna moja komedija nije takva da bi pružala nadu. U svima njima na kraju se ostvari nešto gorkoga… Dobro ne može pobijediti…» Na pitanje vjeruje li u Boga, on odgovara: «Nisam ni vjernik, ni ateist, već agnostik, vrlo blizak Kantovom agnosticizmu, jer držim da o tim stvarima mi naprosto ne možemo razmišljati, niti o tome možemo imati kakvu spoznaju…» Međutim, vjerski agnosticizam prerasta u kategorički imperativ nijekanja i sotoniziranja institucionalne Crkve (dakako, Katoličke): «Ali, ono u što sam posve siguran (isticanje moje), Bog ako jest, sasvim sigurno nije onaj o kojemu Crkva govori, niti je onaj kojemu se vjernici mole i prema kojemu se odnose kao prema nekom zemaljskom vlastodršcu. I Crkva je dio političkog svijeta, a Bog kojega Crkva pokazuje svijetu još je jedno od bezbrojnih lica Sotone.» Potom autor izriče svoje udivljenje pred Isusom i njegovim propovijedanjem zakona ljubavi (Carducci se divio Isusu Patniku!): «Jedino što u svemu tome cijenim, to je Isusova riječ. Ono što Isus govori u evanđelju. Mislim da je to mudrost, možda i najveća ikada izgovorena…» Za Brešana politika trajno ostaje sotonsko djelo, jer «početkom 90-ih gotovo da ste i sami pali u šake Sotone» - primjećuje razgovornik Novog lista Zoran Krželj. Stoga pisac tumači: «Ono što pokreće povijesna gibanja u ˝Astarothu˝ sam simbolički našao u Sotoni. ˝Astaroth˝ govori i o politici kao o sotonskom djelu, odnosno o proizvodu zla.» I tako ne postoji samo Brešanov «Nečastivi na filozofskom fakultetu», nego Nečastivi vlada svekolikom poviješću, politikom i Crkvom. A autorovo udivljenje za Isusa završava valjda u «Viđenje Isusa Krista u V.P. 2507».
Kolikogod tematika Brešanovih djela uključivala filozofska, religijska i društvena pitanja i izazove, ipak, konačno, valja vjerovati onom iskazu što ga autor daje o svom stvaranju: «Pisac stvara iz sebe… Svi likovi, sve situacije, izmišljene su… Ne izvlačim ni ideje, ni priče, iz života. Izvlačim ih iz sebe, a život mi služi da to oblikujem, da to što oblikujem ima izgled života.» Dakle, roman o kojem je ovdje bila riječ, nosi najprije autentični autobiografski pečat, to jest, autorovo subjektivno viđenje i proživljavanje stvari i događaja, njegov osobni svjetonazor i vlastita filozofija života. Kamo sreće da je sve to ostalo pohranjeno u intimnom «Dnevniku» samog autora. No, on se osmjelio ponuditi svoju osobnu viziju života i povijesti, svoja politička, religiozna i sva druga razočaranja i sumnje, svoja iznevjerena očekivanja, svoje osobno viđenje hrvatskog «devetog kruga pakla - Kocita», cjelokupnoj javnosti. Time je, svjesno ili nesvjesno, dopustio da i mi, potrošači pisane riječi, na svoj način shvaćamo, raščlanjujemo, prosuđujemo, zaključujemo i mislimo o predloženom tekstu. U tom smislu valja razumjeti pitanje i odgovor u spomenutom interviewu: «Crkva nije posebno reagirala na roman?» - «Nisam čuo za takve reakcije.»
Valja priznati činjenicu da crkveni ljudi nerado govore i pišu o osobnim uvjerenjima, mišljenjima i razočaranjima, o privatnim filozofijama života pojedinaca. Pritom nije u pitanju samo poštivanje privatnosti i intimnosti, nego, mnogo češće i više, strah od istupa u javnosti, bojazan od kritike i osporavanja, što čini da se crkveni forumi i dužnosnici često i neopravdano sakrivaju u neshvatljivom «bunkeru šutnje», pa govorimo i o «crkvenoj šutljivoj većini». Ali, kad nešto postane javna riječ, drugo izdanje u nakladništvu Matice Hrvatske, nagrađeni uradak, to više nije osobni stav i mišljenje, to je, pa na bilo koji način, ipak, uradak u službi i sljedbi neke ideologije, neke politike (makar i sotonističke!). I da crkvena šutnja ne bi bila do kraja za osudu, neka bude objavljena ova svojevrsna recenzija, ovaj osvrt i esej o hrvatskom literarnom satanizmu, koji nije samo to, ali… i ovo nije bez smjelosti u «sotonističkim prilikama i okruženju» koje nas je strovalilo u neprovidne magle i izmaglice u kojima su «sve bukare prazne». Antikristologij a i antiekleziologi ja imaju svoje literarno oprimjerenje u Astarothu Ive Brešana. Ne bi trebalo biti problema i osporavanja s prijedlogom da se za ovo djelo nađe primjereno mjesto u «Apedemaku» - Antimuzeju, zbirci koju je hrvatskom narodu ostavio Vladimir Ivanov Luc Dodig Dodajev Jon Trokut, a koja je već od 1981. registrirana kao «spomenik kulture» (usp.: Slobodna Dalmacija – Magazin, 18. siječnja 2003., str. 18-19).
I na kraju: Brešan se možda, po uzoru na genijalnog De Rougemonta, odlučio svojim djelom dodati «hrvatski prilog» odnosno «epizodu» njegovu djelu «Udjelu Đavla» u povijesti? Ili je pak htio raskrinkati djela tame i njihova Tvorca? Međutim, onaj tko to kani činiti brešanovski, mora poslušati, ili bar poznavati lucidan De Rougemontov savjet: «Ako želite osujetiti prvu i, u isto vrijeme, drugu Đavlovu podvalu; ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, onda ću vam odati tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite!» (usp.: Denis de Rougemont, Udio Đavla, Feral Tribune, Split 1995, str. 96).
(N.B. Ovaj ogled je objavljen u mojoj knjizi Kristol ogija kamena, Zagreb, 2003. str. 71-100, te u časopisu Obnovljeni život, br. 3/2003, str. 383-397).
Ostale njegove filmove nisam gledao niti ih kanim ikada gledati, baš kao ni bilo koji Brešanov budući film.
Pozdrav vaš zmijicamala
Ako ovaj portal postaje mjesto za " chatanje " ,onda gubi svrhu.
A to je izgleda nekima i cilj. Molim, stoga, admina da pojedine " chatere " privremeno stavi na led,jer ostali isto imaju pravo nešto napisati.
O raznim brešanima,tomić ima,dežulovićim a,jergovićima i ostaloim lezilebovićima i prostacima koji žive na hrvatskoj grbači pljujući po njoj,imam posebno mišljenje.No,to je već poznato.
Ipak bih Vam proporučio ,objavite Vaše zanimljive tekstove u Hrvatskom listu,tiskat će ga/ih zasigurno,pa će biti trajnije sačuvani,a svi ostali na ovom portalu dobit će malo prostora.
Vjerujte mi ,ništa zlonamjerno nisam mislio.
A tko Vam je rekao, da ste to što ste na kraju svog zadnjeg teksta napisali,ja ne znam.
To ,za sigurno,nisam bio ja.
P.S.
U hrvatsko jezičnom standardu ne postoji,
"..ako Vas to smeta ".
Ali to je ipak druga tema.
Sada sam vidio da se može kupiti i Vaša knjiga,samo ne znam, gdje u Osijeku.
Citat:"Koncizno" (sažeto) je također druga tema.
Sve ovo što se događa s našim generalima u Haagu ima itekako veze s esejem o Astarothu -
sotoniziranim i reinkarnacijom prerušenim Hrvatima za đavolska nedjela kroz povijest i izvan granica Hrvatske.
Je li im ideju (uvjerljivost, opravdanje) za tu izjavu možda dao "hrvatski" Astorath:
Citat:
Astorath:
Citat:
Na Google sam našao da Silobrčić radi u Imunološkom zavodu, i da je Zavod prognao zviždača dr. Sladoljeva zbog otkrivanja informacija o nekakvom poslovnom ugovoru s farmaceutskom tvrtkom Novartis.
Gdje se može kupiti knjiga Kristologija kamena s esejom o Astorathu?