Autentični komunistički zločini

U svim državama u kojima je došao na vlast, komunizam je počinio teške zločine masovnih razmjera. Budući da je riječ o totalitarizmu i diktaturi u samoj ideji nasilje je u prirodi samog komunizma. U nekim državama preklopila se činjenica komunističkog preuzimanja vlasti s Drugim svjetskim ratom. Rat je tu poslužio samo kao izgovor i kao dobra vanjska okolnost da se nasilje "upakira" u međunarodno prihvatljive okvire.

Komunizam je u drugim slučajevima, došavši na vlast revolucijom (bez Drugog svjetskog rata kao vanjskog povoda), počinio najkrvavije zločine u povijesti. Komunistički zločini u svojoj naravi nisu reaktivni, afektivni, osvetnički. Oni su planirani, promišljeni i autentični. Oni imaju klasni i ideološki potpis. Drugi svjetski rat je bio samo pogodan vanjski trenutak da se komunistička revolucija na prostoru bivše Jugoslavije temeljitije provede.

Nacizam i fašizam pokrenuli su vlastiti totalitarni zločinački projekt koji je, ne samo ratno pobijeđen, nego i međunarodno osuđen. Dosljedna osuda tih zločina, uključujući i ustaške zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata, nije umanjena ili relativizirana činjenicom postojanja komunističkih (i nekih drugih) zločina (na hrvatskom tlu). S druge strane osuda komunizma kao totalitarizma deklarativno je zatražena na međunarodnoj razini, ali se u praksi javljaju ne samo otpori, nego i pokušaji zastrašivanja svih onih koji traže njezinu dosljednu provedbu.

Hrvatska je po tom pitanju u najtežem položaju u Europi. U Hrvatskoj danas opet postoji javna i medijska simpatija prema komunizmu kao sustavu te prema nekim njegovim simbolima i "brandovima". Tako "kape" s crvenom zvijezdom postaju "lijepe", a Tito ostaje nedodirljiva svetinja u državi nad čijim je narodom (kao svojim) izvršio najveći zločin u povijesti. Bivši hrvatski predsjednik je prosvjednike protiv javnog čašćenja "maršala Tita" svojedobno nazvao "spodobama". Ni mediji, ni hrvatska "javnost" (ali ni razni međunarodni poklisari u Hrvatskoj), nisu nijednom spomena vrijednom gestom reagirali na takve prijetnje onima koji traže javno odbacivanje komunističkih simbola.

Tito je prevažna i pozitivna osoba u međunarodnoj zajednici, pa ga se ne smije dirati? Zapadna javnost mu toliko honorira suprotstavljanje Staljinu, da mu oprašta sve što je učinio narodima države kojoj je bio na čelu? Ali Staljin je u takvoj argumentaciji veći od Tita. On se kao jedan od najsnažnijih saveznika suprotstavio Hitleru. Staljinove realne antifašističke zasluge su za cijeli svijet nemjerljivo veće od Titovih antifašistički i antistaljinističkih zasluga zajedno. Bez Staljina (ruskog naroda, naravno) pobjeda nad nacizmom bila bi upitna na svjetskoj, a ne tek nekoj regionalnoj razini.

Pada li međutim ikome na pamet da ruski narod i dan danas drži u Staljinovoj šaci argumentom da suvremene Rusije ne bi bilo bez Staljina i njegova antifašizma? Antifšizam kao negacijski pojam u samom sebi je dvoznačan. U njemu se nalazi zapadni antifašizam kao antitotalitarizam, ali i komunistički "antifašizam" kao čisti totalitarni rivalizam. To se jasno vidi iz činjenice da su na samom kraju Drugoga svjetskog rata dotadašnji antifašistički saveznici slomom nacističke Njemačke bili na pragu međusobnog svjetskog sukoba iz kojeg su izašli tek padom komunizma devedesetih godina.

Titoizam je tada još uvijek bio najrevniji saveznik staljinizmu. I najrevnije je "počistio" klasne i ideološke moguće protivnike pod velom završetka Drugoga svjetskog rata. Da, bilo je tu i ponešto osvete (kao i nakon svakog rata), ali je rukopis zla nosio komunistički revolucionarni potpis "omiljenog vođe" i svih njegovih poslušnika do zadnjeg komesara u nekoj lokalnoj zabiti. Taj "antifašizam" imao je isključivo konkuretsku "poetiku": pobijediti fašizam, nacizam (ustaše, četnike...), ne zbog uvođenja pravednog društva, nego zbog totalitarnog ovladavanja društvom u ime neke druge ideologije. Tako je komunizam kao "antifašizam" zapravo samo "zamijenski fašizam".

Svi koji i danas u hrvatskoj javnosti brane i uljepšavaju komunizam pod maskom takvog "antifašizma", još nemaju veze s humanizmom, antitotalitarizmom (koji uključuje jednak otklon od svih totalitarizama zajedno) i demokratskim pluralizmom. Danas možemo čuti da takvi "antifašisti" hrvatske naraštaje rođene nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata nazivaju "gubitnicima", jer traže društvo koje neće biti utemeljeno ni na jednom totalitarizmu (ni fašističko-nacističkom, ali ni komunističko "antifašističkom"). A naš će naraštaj zaista biti gubitnički (bez navodnika), ako nam je za sigurnost međunarodnog priznanja prava na suverenost i državnost potreban komunistički "antifašizam" kao temelj. Hrvatski narod ima pravo na sebe sama kao temelj i drugi mu "statički" osigurači nisu potrebni, niti o njima može ovisiti sutrašnja ("antifašistička" ili "haška") "revizija" hrvatske državnosti.

Plaše nas i povijesnim revizionizmom kao "babarogom" i to oni koji su diplome i doktorate dobili u vrijeme komunističke "revizije pameti" u odnosu na cijeli demokratski svijet. Hrvatska se nalazila u društvu koji se nazivao čak i "znanstvenim socijalizmom". A znanost bez otvorenosti na stalnu reviziju nije znanost, nego dogma. A među svim znanostima najpodložnija je revizijama upravo povijest, jer se sa svakim novim dokumentom baca novo svjetlo na prethodno povijesno znanje. Povijest bez otvorenosti prema stalnoj znanstvenoj (ne političkoj) reviziji, bila bi čisti dogmatski začahureni falsifikat. A neki bi u Hrvatskoj htjeli da se povijest ne smije razvijati (dakle revidirati) bez njihova odobrenja. Zato su i zauzeli katedre suvremene povijesti kao i nekadašnji revolucionari barikade te viču "no passaran".

Ali proći će. Znanost, pa i ona povijesna, mora proći dalje, sa svakom novom "jamom" i svakim novim dokumentom koji se pronađe. "Antifašistički antirevizionisti" bi htjeli da se tisuće jama i dokumenata "individualiziraju" i da ne utječu na promjenu povijesnog gledišta na one koji su ih "posijali". Ali onu poznatu izreku da povijest pišu pobjednici, a ne gubitnici, moramo revidirati suvremenom korekcijom prema kojoj povijest ne pišu "sijači", nego "žeteoci" (osim ako se ne ponašate kao "najamni radnici", što je aktualni hrvatski slučaj). Iako bi je trebali pisati znanstvenici.

Ivica Relković, predsjednik Obiteljske stranke i utemeljitelj Hrvatskog rasta (Hrasta)

Napomena: Potpisnik je autor više akcija otkrivanja partizansko-komunističkih zločina i masovnih grobnica na području grada Zagreba, uključujući i pronalazak nedavno ekshumirane masovne grobnice na Gornjoj Kustošiji.