Otvoreno pismo Hrvatskom Saboru, Vladi Republike Hrvatske, Predsjedniku Republike Hrvatske, Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Državnom odvjetništvu Republike hrvatske, svim veleposlanstvima u Republici Hrvatskoj, vrhovništvu klera naših crkava i vjerskih zajednica i sveopćoj javnosti Republike Hrvatske

Komunističko-boljševistički antifašizam nastao u ratnim godinama II. svjetskog rata na ovim prostorima ne prestaje ni ovih godina 21. stoljeća. Svojim totalitarističkim duhom gazi po slobodi, dostojsnstvu, ljudskim pravima (prema deklaraciji UN-a iz 1948.) pojednica, obitelji, nacije, slobodi vjeroispovjedanja i stvaralaštvu, osobito u javnim medijima ili nastupima na javnim mjestima slobodnim umjetnicima, poput pjevača (pulska arena zabranjuje nastup pjevaču Thompsonu) i sl.i pored donešenih europskih rezolucija o osudi totalitarnog komunističkog sistema iz prošlog stoljeća i smjernica svim državama za isto.

Trgovi i ulice, te razne institucije nose imena najvećih zločinaca prošlog stoljeća, koji su pogubili, zatrli, zatvarali progonili masovno i pojedinačno osobito Hrvate (većinom katolike) i svećenstvo. Također veliča se i znakovlje tog sustava, poput zvjezde petokrake i to od samog vrha Republike Hrvatske, tj. njezinog sadašnjeg predsjednika, u mjestu gdje neki proslavljuju u njegovoj nazočnosti ustanak protiv nevinog i nemoćnog stanovništva djelova Like i Bosne; slave nabijanje na ražanj svećenika i njegovo pečenje pred rođenom majkom. Slave u mjestu Srbu, u zadnje vrijeme, svakog 27. srpnja, pod maskom antifašističkog ustanka.

Upravo taj komunistički antifašizam je najmanje deset puta više žrtava progutao od svih «izama» zajedno u svih 14 stoljeća Hrvata na prostoru Lijepe Naše. Kad su komunisti preuzimali vlast u tijeku II. svjetskog rata i konačno osnovali državu takozvanu FNRJ, a poslije SFRJ, upravo se dogodio, događao i događa mnogi 'anti' nas građana, osobito Hrvata i Hrvatica, na ovim prostorima. A sve bi moglo stati u dvije riječi: antidemokratska država, a drugi radije kažu boljševička država.

Što se ostvarilo od ideala slobode, bratstva i jednakosti u antifašističkoj borbi u II. svjetskom ratu pod vodstvom komunističke partije? I, da li su mnogi pali tj. izgubili svoje živote u toj takozvanoj antifašističkoj borbi za neku novu slobodnu Državu Hrvatsku ili iz „prevelike ljubavi" za nepoznatu državu Jugoslaviju tj. diktatiuru komunističke partije u toj državi?

Tko je sve mogao sudjelovati u vlastima, tj. da li su to mogli biti i oni koji nisu bili članovi partije? Kakva je to sloboda okupljanja u udruge i političke stranke ako ih nije smjelo ili moglo biti? Kakvo je to jednakost, kad je bila majorizacija srpske nacije u svim strukturama vlasti u SFRJ-otu a posebno u vojsci i policiji?

Antinacionalnost u socijalističkoj državi se pokazala osobito za Hrvatskog proljeća 1971. Sve je bilo anti-hrvatstva od strane ondašnjih federalnih, republičkih i lokalnih vlasti. Istarsko (hrvatsko) svećenstvo se izborilo za pripajanje Istre ondašnjoj FNRJ, na čelu s mons. Božom Milanovićem u diplomatskoj borbi na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, a ne Titovi partizani ili sam Tito, a ovaj potonji je dao/otkinuo djelove istočne Hrvatske, kao i Boku kotorsku vođama samo"njemu jednakih" u njegovoj komunističkoj partiji, i to bez rata ili predratnih uvjeta kao što je bilo za Pavelića i Musolinija, ili slično u Rusiji kad je Lenjin prihvatio mir u Brest –Litovu 03.03.1917. s Njemačkom, tj. pristao na samostalnost nekih baltičkih država radi dobivanja na vremenu, odnosno širenju boljševičko revolucionarne vlasti diljem Rusije i formiranjem boljševičke vojske.

Sve je poslije priključeno sovjetskoj Rusiji. Bez ispaljenog metka, izgubili smo velik dio teritorija Lijepe Naše. I to je anti-hrvatsko djelo komunista na čelu s drugom Titom tim modernim Molohom koji se nikada do kraja nije nagutao hrvatskih žrtava od preuzimanja čelništva KPJ iz 1937. do vampirskog rituala na Ovčari kraj Vukovara 1991. odnosno do kraja operacije Oluja 1995., kako je u jednom od svojih proročanstava slično izrekao ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac u Čazmi na kraju Euharijstijskog kongresa 1940. godine ovim riječima:

"Braćo! Neću duljiti, već ponavljam što sam rekao na početku. Pred vama je na oltaru život i smrt, Spasitelj Isus Krist. Život, ako ga priznate jedinim svojim gospodarom. Smrt, ako povjerujete dobro plaćenim agitatorima komunizma i praznim tikvama koje hoće da budu pametnije od svega svijeta. Ako odaberete njihovu ponudu, nas nećete moći kriviti. No u tom slučaju bit ćete slični bukvama u šumi koje uistinu ne trebaju svete Pričesti, ali su zato određene za siječu, da se bace u peć i nestanu zauvijek. I vi ćete pasti ako prihvatite ponudu komunističkih zlikovaca, prije ili kasnije žrtvom komunističkog Moloha, koji je već progutao milijunske žrtve, ali nikada nije sit. Bit ćete slični i telićima, kojima istina ne treba svete Pričesti, ali su zato određeni za klanje, a da ni sami ne znaju ni kada ni gdje. I vi ćete i djeca vaša pasti žrtvom crvenih gospodara, kad bi samo nekoliko dana postali gospodari naše drage Hrvatske".

(Glasnik postulature, Blaž. A. Stepinac, 08.05.2010.)

Ne prepoznaje li se ovdje Bleiburg i Križni put, kao i 1971. odnsosno 1991.? Tko je danas u Hrvatskoj za to da se i dalje klanjamo tom Molohu na najljepšem trgu naše metropole Zagrebu? Ah, kakvog li pitanja? A koliko je jedan predsjednički kandidat, navodno katolik, ujedno gradonačelnik grada Zagreba dobio glasova, koji i dalje klanja se tom Molohu na trgu. Taj isti ulazi u zagrebačku katedralu na blagdanske svečanosti, u kojoj počivaju kosti našeg mučenika i balaženika Alojzija Stepinca, suđenog i mučenog od Moloha koji se s tolikima klanja na trgu. A njegov protukandidat je također klanjalac istom Molohu, i njega smo imali prilike vidjeti u katedrali. Zar su Hrvati katolici, kojih je u postotku preko 85% u Hrvatskoj, stopostotni farizeji odnosno sluge dvojice gospodara: Boga i Mamone?

A ne može se biti u isto vrijeme sluga dvojici gospodara, ali farizeju to izgleda moguće. Njemci nemaju kip ni ime trga u Berlinu od svog zločinca Hitlera, niti bi sadašnje vlasti do- pustile da ga netko postavi ili imenuje, ali u Hrvatskoj, koja hoće u zajednicu s tom Njemačkom i ostalim eurospskim državama, ne čuje zahtjeve institucija, udruga, pojedinaca, da se skine naziv zločinca maršala Tita sa kazališnog trga u Zagrebu, dok su u Slunju skinuli postavu jednom borcu iz NDH.

Zagreb je Hrvatska metropola i grad veleposlanstava iz svijeta, te se ovo pismo i upućuje veleposlanstvima da obavjeste svoje matice države kako se ovdje ne postupa u skladu s donešenim rezolucijama. Dakle ne samo da se skine obilježja nego konačno procesuiraju živi suradnici Titova režima, a posebno ubojice i zlikovci raznih institucija i organizacija koje su vršile hapšenja, mučenja, ubistva, progone, zatvaranja nedužnih građana. Zagreb nije grad Milana Bandića ili njegova gradskog vijeća nego je grad metropola Lijepe Naše.

Koliko će biti još strpljenja, pasivizma ili šutnje da se skine oltar Molohu na najljepšem trgu u Zagrebu, ili ćemo jednog dana izići na ulice i trgove te poskidati bogove i njihove kumire? Ulaskom u drugo desetljeće ovog stoljeća uredimo svoju državu na način da se ne stidimo sami sebe i priječimo si na putu demokratskog svijeta i sloboda koje čine civilizaciju bogatom i sretnom ljudima koji sada žive i nadolazećima. U posjetu našeg pape Benedkgta XVI bit će prilike vidjeti i njegov dolazak na grob blaženog Stepinca, mučenika u doba komunističkog Moloha, i ako bi imao prilike donio bi ga na trg ispred kazališta u Zagrebu da vidi što piše na kantunima nekih kuća-zgrada ljepotica oko tog trga. E moj narode!

Prvi predsjednik Gradskog vijeća Grada Visa u slobodnoj Republici Hrvatskoj 1993.
Nikola Bašić