1995. godina - godina kada su države postale nove kolonije

Na plenarnom zajedanju u Kopenhagenu u travnju 1995. krojači 'novoga svjetskoga poretka' zaključili su da "ono što su nekada bile kolonije, danas su države klijenti". Da bi nacionalne države postale klijentima, usuglašeno je da se one moraju dovesti u stanje "sasvim uske kompetencije". To je značilo redukciju suvereniteta na mjeru "da postanu korisne transnacionalnom kapitalu", da bi se "stvorila klima za poslovnu aktivnost". Da bi se to provelo, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Agencija za međunarodni razvoj preuzeli su funkciju policajca, koji je zadužen da "primjenjuje represiju u ime transnacionalnoga kapitalizma".

Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se ona okonča, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je da se uvijek, kad bude nužno, može reći "propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji jest način upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti". To je razlogom zašto se i prije Daytona, pretežito posredstvom medija, krenulo s krajnje jednostranim prikazima događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti i proizvodnju pristanka da su svi podjednako krivi.

Prema Hrvatima, koji su u većoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da se generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji. Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan je uvjet ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.

Iako je znano, tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se "otme što više teritorija pa da onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude", a temelj za to bit će "teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda".

U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi, prihvatili su zamisao 'velike Srbije' pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država 'zločinačka'. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992., obraćajući se vojsci 'Krajine', ustvrdio da "oni sada rješavaju ono što su - partizani propustili riješiti u Drugom svjetskom ratu".

Ne samo da je to zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao 'velike Srbije', kao što bi je jednako tako srušio i 'Narodni front' admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu Hrvatsku državu, zato su i poticani na pobunu, zato i jesu 'remetilački čimbenik', iako te riječi mnogima nije drago čuti.

Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o 'velikoj veličini'. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali mit o Srbima kao 'stradalničkom narodu' ponovno oživjeti. Ali, ne više o narodu koji 'dobiva u ratu', a 'gubi u miru', nego uz pomoć britanske diplomacije prijevarom obrnutim smjerom - 'gubimo u ratu, ali ćemo dobiti u miru'.

Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na 'prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke' bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina kod svih strana. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. Ono što je u tome mozaiku nedostajalo bili su 'zločini' Hrvata. Operacija "Oluja" i plan B s evakuacijom Srba, moglo bi se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kako krimen.

Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama "Bljesak" i "Oluja". Od tada više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će prema "Oluji", i općenito Domovinskom ratu početi bjesniti. Da bi na 'balkanskim poljanama smrti' potpuno mogli pobijediti krojači 'novoga svjetskoga poretka', kao glavne zapreke i smetnje ostaju i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da 'autokrata' i 'nacionalista' dr. Franju Tuđmana nakon smrti virtualno treba pobijediti.

I Hrvati su tu gdje su sada. Što im je činiti dalje?

Odgovor je jedan - moraju učiniti sve, baš sve, da im se ponovno ne napiše inverzna povijest.

Admiral Davor Domazet Lošo