Vukovar je 19 godina pod opsadom

Nedavno se napunila već devetnaesta godina otkako je 'počeo rat na mom otoku'. Ove je godine kolona sjećanja bila duža nego ikada prije. A na počasnim mjestima, naprijed, bili su oni koji nisu zaslužili uopće biti na tom putu stradanja hrvatskog naroda. Ti 'političari' koji su se ljubili i stiskali sa Tadićem prije dva tjedna nasmješeni i zadovoljni jer ispunjavaju i pisane i nepisane kriterije ulaska u EU, tog dana su bili ozbiljni, namrgođeni, tobože pogođeni, jer su ih snimali pa se nisu smjeli ceriti kao 4. studenoga. Ali smijali su se u sebi, smijali su se nama, smijali su se onima kojima su išli zapaliti svijeću, protokolarno i bez ikakvog poštovanja. Poštovanje prema tim žrtvama su prodali Tadiću, i to jeftino, ispod cijene, jer je ulazak u EU neprocjenjiv, pa smo trgovačkim rječnikom rečeno – dobro prošli!

Prolaskom još jedne obljetnice, odlaskom uzvanika i odličnika, nositelja privatizacije i dehumanizacije Domovinskog rata, Vukovar je ostao sam. Ostao je sa svojim problemima, kompleksima, vrijednostima. Ostao je sam sa svojim političarima koji su loše kopije svojih gospodara. Iako je 15. siječnja 1998. službeno završena integracija istočnog podunavlja u ustavni poredak RH, iako se taj datum slavi kao neka pobjeda, smatram da je taj datum samo početak kraja, ne samo rata, već onih vrijednosti na kojima smo rat dobili. Čim smo pristali na mirnu reintegraciju, na aboliciju, na integriranje onih koji niti dan danas nisu hrvatsku državu prihvatili kao svoju, mi smo pristali na to da se relativizira srpska agresija, da se maksimiziraju hrvatski zločini, da se sudi hrvatskim generalima. Kriminalizaciju domovinskog rata počeli su kriminalci niknuli na privatizaciji, a dovršavaju je kriminalci niknuli na debelom mesu korupcije. HEP, HAC, HDZ, FIMI...kupi, prodaj, ukradi, 18. studenoga dolaze u Vukovar da se slikaju. A trebali bi ih slikati na istražnim odjelima USKOK-ovih centara za istraživanje.

Ništa nije bolje niti na političkoj sceni grada Vukovara. Tu se događaju, na margini hrvatskog političkog života, takve manipulacije, da je prosječnom Vukovarcu od toga odavno muka. SDP-ov gradonačelnik, nesposoban koliko god može biti, uspio je istrgovati sa SDSS-om da ga podrže u gradskom vijeću. A što je najbolje, u SDP-u ima više srpskih vijećnika nego u SDSS-u. Kao nekada 1991. kad je Slavko Dokmanović bio gradonačelnik Vukovara iz redova SDP-reformiranih komunista. E, pa povijest se ponavlja – Dokmanović je opet na vlasti.

A HDZ? HDZ je u Vukovaru bio u gradskom vijeću u koaliciji sa HSP-om dr. Ante Starčević (zna li Zvonko Bušić za ovo?) i sa SDSS-om. A ljubav je pukla kada se otkrilo da su te tri organizacije izglasale statut grada Vukovara kojem se uvodi ćirilica u službenu upotrebu. A nije pukla, kako bismo pretpostavili, zato što su SDSS-ovci to tražili ili zbog kakvog uzvišenog principa, već zato što je HSP(koji nema gradskih vijećnika u ovom sazivu) pokrenuo peticiju protiv ćirilice, koju je potpisalo 6619 ljudi. Natjerao ih narod da pokušaju mjenjati Statut, samo što ovaj put SDSS nije htio glasovati onako kako HDZ hoće već se priklonio SDP-u. Tako da je SDSS u poziciji sa svoje tri ruke da može dobiti šta hoće. A, kako znamo, SAO Krajina je njihov nedosanjani san.

Tako se opsada grada Vukovara nastavlja već 19 godina za redom. Gopodarstvo je u kolapsu, ekonomije nema, korupcija caruje, Srbi vladaju. Sve već viđeno 18. studenog 1991. Do kada? Nadam se do novih izbora, nadam se do 20. obljetnice pada. Neće biti kasno. Nikada za pravdu nije kasno.

Petar Macut