„Ko nas bre zavadi?"

I tako, prošao je 'povijesni' posjet predsjednika Srbije Borisa Tadića Vukovaru prigodom kojega se ispričao za zločin na Ovčari i za sve što je u ime Srbije i sprskog naroda tamo učinjeno. Ovaj posjet i isprika mogli bi imati neki učinak i predstavljati jedan mali, ali značajan korak u suočavanju Srbije s odgovornošću za agresiju nad Hrvatskom i Domovinski rat i njenom katarzom za svo zlo učinjeno na području bivše države od 1990. i priznanju krivnje za sve navedeno. To bi bilo moguće da ne postoji nekoliko bitnih stvari.

Prva je što je pri istom posjetu Tadić sa svojim dobrim prijateljom, predsjednikom Hrvatske, Ivom Josipovićem posjetio i Paulin Dvor gdje je na dan pada Vukovara ubijeno 19 nedužnih srpskih civila. Strašan je to zločin koji se ničime ne može opravdati, koji se dogodio u vrijeme kad su pijane četničke spodobe ulazile u sa zemljom sravnjeni Vukovar i pjevale o klanju Hrvata. Ubijenim civilima u Paulin Dvoru treba odati počast i uvijek i zauvijek ponavljati da se taj zločin nije trebao dogoditi, ali posjet tom mjestu dan nakon posjete dvaju predsjednika Ovčari krajnje je problematičan. Čini se kao da se pošto poto htjelo pronaći i drugo mjesto uz Ovčaru na kojem su zločin počinili hrvatski vojnici kako bi se još jednom pokazalo da su za rat i razaranja, eto, krivi svi jednako. To je još jedna stavka u pomno građenoj priči o izjednačavanju krivnje za rat u Hrvatskoj i BiH koja dobro ide uz poznatu srpsku izreku 'ko nas bre zavadi'. Posjet Borisa Tadića Ovčari i odavanje počasti mučki ubijenim ranjenicima iz vukovarske bolnice bio bi puno efektniji da se odmah nakon toga nije išlo još jednom na dokazivanje o tome da su zločine eto činili i Hrvati, što se iz dana u dan spominje kao da se želi dokazati davna tvrdnja o iskonskoj zločinačkoj i koljačkoj naravi Hrvata.

Druga stvar zbog koje posjet Borisa Tadića Hrvatskoj nije povijesni i kada se sve sagleda neće predstavljati korak ka konačnom uočavanju Srbije sa svojom problematičnom prošlošću jest sama osoba koja je Ovčaru i Vukovar posjetila i od koje je došla isprika. Boris Tadić navodno predstavlja toliko opjevane europske snage Srbije koje su srušile Miloševića u opet toliko opjevanom prevratu. Ne treba ni spomenuti da je te iste 'europske snage' u Srbiji činio i izvjesni Vojislav Koštunica. Taj prvoborac europske Srbije, Boris Tadić, već se nekoliko puta iskazao izjavama o Oluji na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti nazvavši je najvećim zločinom u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sve to, naravno, zaboravljajući Vukovar i Srebrenicu ( da ne nabrajamo dalje ) i činjenicu da je Oluja bila legitimna vojna akcija s ciljem oslobađanja hrvatskog teritorija i da je egzodus hrvatskih Srba s područja bivše sao krajine bio unaprijed pomno pripreman. Sve te izjave obično su bile popraćene blagim reakcijama iz hrvatske vlasti i sve se te reakcije mogu svesti pod radni naslov 'joj nemojte tako gospodine Tadiću to nije lijepo od vas'. Takve izjave nisu spriječile Ivu Josipovića da od prvih dana svog predsjedničkog mandata tri puta posjeti Srbiju i silno se sprijatelji s Borisom Tadićem pozvavši istog i njegovu obitelj na odmor u Hrvatsku. Pomirenje sa Srbijom od prvog je dana bio prvi Josipovićev zadatak. Pomirenje je, naravno, dobra stvar, ali pod određenim uvjetima, a minimalni su uvjeti da se Srbija ispriča za agresiju nad Hrvatskom i konc logore u Srbiji, da plati ratnu odštetu i izruči Ratka Mladića i Gorana Hadžića Haagu i povuče upravo smiješnu protutužbu na hrvatsku tužbu za genocid u kojoj se, među ostalim, spominje i doba NDH, Jasenovac itd.

Nažalost, ništa od toga ne treba očekivati s obzirom na dosadašnja događanja i iskustva, no ta činjenica nije smetala Josipoviću koji provodi pomirenje samo površinski kao da sve što se događalo želi staviti pod tepih i zaboraviti jer, eto ne treba gledati u prošlost nego stremiti budućnosti. No, ako se pošlost zaboravi ili, još gore, iskrivljuje, onda ni budućnost ne može biti dobra. Treba vidjeti reakciju Ive Josipovića na sljedeću problematičnu Tadićevu izjavu, a njih će svakako biti. Ne treba sumnjati da će i ona biti mlaka ako je i bude. Isto tako, Tadić se ispričao samo za zločin na Ovčari, ali ne i za razaranje Vukovara, okupaciju trećine teritorija Hrvatske, razaranja hrvatskih gradova, konc logore po Srbiji i nebrojene zločine učinjene od jugovojske i četnika tijekom rata. Isto tako prethodno je za sve to optužio samo Miloševića kao da je nevini srpski narod bio zaveden i zaslijepljen i u takvom stanju, recimo, bacao cvijeće na tenkove koji su išli razarati Vukovar ili kao dobrovoljci išli ubijati i paliti po Hrvatskoj. Naravno, ovime ne optužujem cijeli srpski narod za sudjelovanje u agresiji nad Hrvatskom, jer to ne bi bilo ni normalno, ni ljudski ni istinito, jer u Srbiji postoje snage i ljudi koji shvaćaju štetnost Miloševićeve politike devedesetih za njihovu zemlju i obujam u kojem je ta ista politika u Srbiji bila podržana od običnog puka, no te su snage preslabe, pretihe i premalo ih je. Ideja o velikoj Srbiji i dalje je živa i nije uništena, a europske snage u Srbiji europske su samo na površini, a i sam Tadić je rekao da Milošević snosi samo dio krivice za rat u Hrvatskoj i BiH te da nije na njemu da govori o ulozi Tuđmana i Izetbegovića. Tadić je to rekao jer je to moguće i jer je on europski orijentiran, a u Europi i EU prihvaćaju i takve površinske Europejce i Srbiji toleriraju i takve minorne promjene dok se Hrvatskoj gledaju i najmanje sitnice.

Isto tako trebaju postojati osude samo za zločin na Ovčari i to apsolutno neadekvatne za Mrkšića, Radića i Šljivančanina. Optužnice za konc logore u Srbiji kroz koje su pravu golgotu prošli vukovarski branitelji i optužnice za razaranje Vukovara i zločine u njemu i dalje nema kao ni optužnice za vrh generalštaba JNA, tj. Adžića i Kadijevića, ne treba ni očekivati da će se išta od toga ikad i dogoditi. Zanimljivo je da se danas priča o fantomskim topničkim dnevnicima, tj. prekomjernom granatiranju Knina, dok se nitko ne pita tko je odgovoran za razaranje i uništenje Vukovara.

Na kraju dolazimo da najapsurdnije, tj. najtragičnije činjenice, a to je izjava saborskog zastupnika Vojislava Stanimirovića da Srbi nisu počeli rat u Vukovaru i da ima informacije da su u vukovarskoj bolnici bili preobučeni hrvatski vojnici. Stanimirović nije u biti rekao ništa novo, tj. rekao je ono što se i u hrvatskom medijskom prostoru fabricira već dobrih 10, 15 godina, a to je da za rat nisu krivi Srbija i Milošević, nego da je krivnja na obje strane podjednaka i da je rat u biti bio dogovoren između Tuđmana i Miloševića. Zanimljivo je i da dan danas, dvadeset godina poslije, živi teza da su hrvatski Srbi bili ugroženi ( od krvoločne ustaške vlasti ) i da im je od Srbije i Miloševića trebala pomoć, tj. da su Srbi bili izazvani na rat. Znači, Srbe u to doba nije trebalo izazivati stvarajuću hrvatsku državu, jer su na nju uvijek bili i biti će jako osjetljivi pa su onda krenuli iz svih smjerova i svim snagama da je u začetku uguše i unište. Nakon što im to nije uspjelo rat se danas vodi drugim sredstvima, vodi se tzv. specijalni rat u kojem, nažalost, Hrvatska gubi. Isto tako, ni Vukovar kao simbol stradanja Hrvatske u ratu i kao grad heroj nije pošteđen ovoga rata. Tako je na svaku obljetnicu pada Vukovara koja nam se bliži glavna tema u hrvatskim medijima je li Vukovar bio izdan i da li mu se moglo pomoći. Svakako, oko Vukovara i njegove obrane postoje neke neriješene priče i misterije, ali zanimljivo je da je uvijek važnije tema bila propitati tadašnju obranu i moguću pomoć iz Zagreba nego na lijep način odati počast žrtvi i žrtvama Vukovara. Obično na dan obljetnice možemo vidjeti pokoji dokumentarac i Vukovar se spomene u Dnevniku državne televizije, ali iz godine u godinu kao da je svega toga sve manje, a izjavama i izvrtanjem povijesti mogli bi postići da se Vukovar više ni ne spominje, tj. da se ni ne smije spomenuti. Nije toliko nevjerojatno da ćemo razmjerno uskoro početi slušati i priče da su Hrvati sami uništavali Vukovar i za sve to optužili nedužne četnike i JNA.

Najstrašnija je činjenica druga izjava V. Stanimirovića, dakle da su u vukovarskoj bolnici bili prerušeni branitelji s kojom neizravno ( ili izravno ) opravdava zločin na Ovčari. U vukovarskoj bolnici su u trenutku pada grada većinom i bili ranjeni hrvatski branitelji, tako da činjenica da li su svi strijeljani na Ovčari bili ranjenici ili branitelji koji su tako htjeli izbjeći sudbinu kasnije ubijenih ili odvođenih po konc logorima ne mijenja činjenicu da je na Ovčari počinjen strašan i nezapamćen zločin. Ovakva izjava Stanimirovića prošla je bez ikakve i prikladne reakcije iz hrvatske vlasti što ne treba ni čuditi. Ne treba čuditi stoga što je Stanimirović saborski zastupnik i član SDSS-a, koalicijskog partnera HDZ-a, a iz iste stranke je i potpredsjenik Vlade - Uzelac. Jadranka Kosor nije se oglasila, što opet nije čudno, jer tako čuva većinu u Saboru i na kraju treba se pitati ima li toga samo kod nas.

Postoji li samo kod nas slučaj da je čovjek koji je bio vođa saniteta srpske vojske pri napadu i zauzimanju Vukovara, pa gradonačelnik grada i ministar u vladi"Krajine", dakle čovjek koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, danas sjedi u Hrvatskom saboru i prima saborsku plaću od građana zemlje koju ne može smisliti i koju je htio svojedobno uništiti. Zamislimo je li moguće da u izraelskoj vladi i u Knessetu sjedi bivši član Hamasa koji i s te pozicije govori širi laži o Izraelu. To je samo jedan od primjera da bi čovjek shvatio koliko je ova situacija bizarna i, opet ponavljam, tragična. Jadranka Kosor nema toliko obzira da isti dan nakon takve izjave raskine koaliciju sa SDSS-om i od te stranke zatraži ispriku sve pod cijenu održanja na vlasti. Danas- sutra ako i HDZ izgubi, ne treba čuditi ako SDP sklopi istu kaoliciju ako im bude trebala.Tako će biti svi sretni, i SDP (kao što je danas HDZ ) i Pupovac i Stanimirović. Nažalost, Stanimirović je samo vrh sante leda koja postoji u Hrvatskoj, a koja znači da u ovdje žive, od ove države primaju plaću i poticaje, u njoj glasaju ili, najgore, rade u hrvatskoj politici ljudi koji ovu državu ne osjećaju kao svoju.

Na kraju, još jednom treba utvrditi da smo i za ovu tragičnu i tužnu priču kao i za mnoge slične krivi mi sami..

Ante Pažanin