Zašto u nas buja korupcija?

Utorak, 23. studenoga 2010.

Zašto u nas buja korupcija?

U posljednje je vrijeme korupcija u središtu društvene zabrinutosti u Hrvatskoj. Najzapaženija je bila izjava Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije kojom biskupi objašnjavaju korijene korupcije u nas i nastoje suzbijanje korupcije svesti na pravu mjeru.Ugledni kolumnist "Večernjeg lista" g. Milan Ivkošić je pak rečenu biskupsku izjavu u svojoj kolumni označio kao masonsku obranu "svoga brata Sanadera ". Veoma precizno je na jedan od uzroka bujanja korupcije ukazao i g. Zoran Malenica koji u srastanju političkih stranaka s državom vidi glavni uzrok korupcijskog ponašanja. Na dosadašnji tijek rasprave o korupciji u nas osvrnuo se i kolumnist VL g. Marinko Jurasić.

Više - manje slažem se sa svim ovim izjavama i komentarima. U njima se ukazuje na neke od uzroka koji su više ili manje utjecali na to da korupcija uzme maha. Međutim, korupcija nije samo negativna, pogubna pojava u društvu koja sprječava gospodarski razvoj zemlje, nego je prvorazredno moralno pitanje i pitanje zdravlja društva kao cjeline. Držim da u svim spomenutim izjavama i komentarima nije jasno određen supstrat na kojemu je mogla toliko nabujati korupcija u nas.

Ne zanima me ljudska pokvarljivost. Ona je uvijek postojala i postojat će i ubuduće. Ne zanimaju me povijesna objašnjavanja jer sve je na neki način povijesno uvjetovano. Ne zanimaju me niti masoni za koje nisam siguran niti uopće postoje li. Ako bi oni bili Sanaderovi branitelji, to bi značilo da su oni zaštitnici i raspirivatelji korupcije u nas.

Na kakvom je to supstratu nabujala korupcija u nas? Da bismo odvojili prirodne uzroke (ljudsku pokvarljivost) i povijesne uzroke (starojugoslavensko i komunističko nasljeđe) od specifičnih, temeljnih uzroka koji mogu objasniti enormni zamah korupcije danas u Hrvatskoj, neophodno je precizno odrediti na kojem je supstratu tako lijepo izrasla naša korupcija.

Supstrat se pojmovno određuje kao jedinstvena materijalna osnova različitih pojava ili procesa ili pak kao hranjiva sredina (ponajviše za mikroorganizme). Koja je, dakle, jedinstvena materijalna osnova korupcije u nas?

Materijalnu osnovu korupcije čine najmanje tri elementa:

1. od naroda otuđena politička vlast,

2. nerazvijenost i neorganiziranost javne uprave i pravosuđa, te

3. još uvijek veoma jaki ostaci državnih i javnih poduzeća i javnog poduzetništva.

Potanje razmatranje ovih elemenata početi ću odozdo, s državnim vlasništvom na poduzećima i državnim odnosno javnim poduzetništvom. Po definiciji korupcija je zloporaba vlasti, iskorištavanje vlasti u privatne svrhe.

Korupcija je nezakonito djelovanje u korist privatnog interesa, a na štetu drugog zakonitog privatnog interesa ili na štetu općeg interesa. Već sama činjenica da Hrvatska ima silna nacionalna bogatstva ne u privatnom, nego u državnom vlasništvu govori da postoji veoma široka osnova za djelovanje na štetu državnog tj. općeg interesa. Država pa i lokalna država (županije, gradovi i općine) se putem vlastitih javnih poduzeća pojavljuju kao ponajveći ulagači u cestovnu, željezničku i dr. infrastrukturu. Dakle, država pokušava biti poduzetnik. A poznata je usporedba jednog ponajboljeg teoretičara poduzetništva (Drucker) po kojoj je usporedio državu sa slonom. Naime, slon nije po svojoj naravi stvoren za letenje, kao niti država za poduzetništvo. Očekivati od slona da leti je ludost, kao i očekivati da država bude poduzetnik.

Sada se prisjetimo svih onih osuda tzv. pretvorbene i privatizacijske pljačke stoljeća u vrijeme Tuđmanovih deset godina vlasti. Ne čudim se Mesiću i SDP-u te drugim lijevima u Hrvatskoj koji još i danas trube o privatizacijskoj pljački. Čudim se sastavljačima izjave Komisije "Iustitia te pax" HBK koji su "eksperimentiranje s privatizacijom" izjednačili sa zlima kao što su komunizam, nacizam i fašizam. Očito je posvemašnje nerazumijevanje procesa privatizacije. Zato nije na odmet par riječi o dobroj i lošoj privatizaciji.

Odmah treba biti na čistu da dobra privatizacija ne postoji. Ona je nemoguća. Zašto je nemoguća? Zato jer nije moguća pravedna privatizacija. Kad se sjetimo da je državno vlasništvo nastalo konfiskacijom, nacionalizacijom, oduzimanjem općinskih zemljišta u korist općenarodne imovine i društvenog vlasništva, te na druge uglavnom nasilne načine, tada je jasno da se nepravda koja je počinjena pred 50-tak godina, najčešće ne može ispraviti povratkom u prijašnje stanje. To se može učiniti samo sa šumama, poljoprivrednim i drugim zemljištima koja nisu izgrađena, ako za to ima volje. Međutim, kad je riječ o gospodarski subjektima zbog promijenjenih okolnosti to nije moguće učiniti. Dakle, mora se posegnuti za nekim drugim modelom privatizacije.

Koji načini privatizacije su bili na raspolaganju?

1. društvena poduzeća (OOUR-i, OUR-i, SOUR-i, RO it'd ) nakon pretvorbe u trgovačka društva prepustiti u vlasništvo zaposlenicima i bivšim zaposlenicima tih poduzeća kao dioničarima,

2. svim državljanima Hrvatske podijeliti vaučere na određene iznose, pa da s tim vaučerima sudjeluju u stjecanju dionica trgovačkih društava,

3. sve dionice trgovačkih društava postupno izložiti javnoj prodaji, s popustima ili bez popusta,

4. privatna dokapitalizacija trgovačkih društava, da na taj način privatni ulagači postanu većinski vlasnici trgovačkih društava.

5. kombinacija svih tih modela.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća i privatizaciji koji je čini mi se još na snazi prihvatio je mogućnost da radnički savjeti uz nadzor od strane državne Agencije za privatizaciju odluči o izboru modela pretvorbe s mogućnošću kombinacije više modela privatizacije. Prvi i drugi modeli (podjela dionica zaposlenicima i davanje vaučera) nisu ušli u Zakon. Po tom Markovićevom modelu, prije donošenja Zakona o pretvorbi ... , čini mi se, da su privatizirana samo dva najsjajnija dragulja u Hrvatskom gospodarstvu: TDR i ZABA.

Model podjele poduzeća zaposlenicima je nepravedan jer znači bogatim zaposlenicima koji rade i najboljim poduzećima ide ono najbolje, a siromašnim zaposlenicima ostaje vlasništvo nad propalim poduzećima. Ja osobno mogao sam u pretvorbi kao bivši zaposlenik kupiti dionice dvaju poduzeća, ali nisam bio toliko lud da to i učinim. Radije sam kupio dionice drugih trgovačkih društava za koje sam držao da nešto vrijede.

Vaučeri su dani braniteljima, ali kad bi se bili podijelili svim građanima postavlja se pitanje po kojimm kriterijima ih podijeliti. Svima jednako: djeci, starcima i zaposlenicima? Ili nekako drugačije? I kad bi imatelji vaučera mogli njima raspolagati, kako ih zaštititi od onih koji imaju novce i koji bi im odmah isplatili neku minimalnu svotu, za paket vaučera ili dionica? Opet bi se dogodilo što se je događalo i u provedenoj pretvorbi i privatizaciji. mali su dioničari uglavnom prodali svoje dionice, jer su računali da je i to bolje nego čekati dividendu koju najčešće ne bi nikada dočekali, jer su poduzeća nakon pretvorbe mahom propadala jer nisu bila sposobna za život. Sjetimo se riječkih poduzeća Tvornice papira, Tvornice konopa, Torpeda, R. Benčića, Vulkana i toliko drugih manjih koja su netragom nestala iz gospodarskog života i bez "zločinačke" privatizacije. Isto bi se bilo dogodilo s "V. Lencem" te drugim brodograditeljima da nisu stalno obilato koristila državna jasla.

Prema tome, naš zakonodavac je uz konzultaciju s najboljim konsultantima na svijetu izabrao četiri modela pretvorbe koja su se mogla kombinirati. Odluke o izboru modela je bila autonomna. O njoj su odlučivali tadašnji radnički savjeti, naravno po prijedlozima tadašnjih vodstva poduzeća koja su mahom činili članovi tadašnje komunističke političke elite. To su činjenice. O tomu znam iz prve ruke. I osobno sam bio sudionik tih procesa i uz moj je paraf odobreno na tisuće kredita u ukupnoj vrijednosti od oko 65 milijuna DEM za kupnju dionica u procesu pretvorbe i privatizacije.

Pa kad danas netko izjednači "eksperimentiranje s privatizacijom " sa zlom komunizma, nacizma i fašizma - da pukneš od bijesa! Pretvorbeni kriminal se naziva i "pljačkom stoljeća", a ne shvaća da je to najobičniji obični gospodarski kriminal koji se je razmahao i nedostatak propisa koji bi ograničavali nemoralnu upravljačku i poduzetničku vrhušku. Naravno da je to sve povezano s državnom vlašću i uz njezin blagoslov je bilo moguće činiti svakakve majstorije, ala Kreditne zadruge Sutla Šenkovec, Kutleove majstorije, Gucićeve i sl.

Šuma Međutim, u tom "zločinačkom eksperimentiranju s privatizacijom" i u "pljački stoljeća", nije sve "pokradeno". Ostale su Hrvatske šume (koje nisu vratile otete šume u doba komunizma), autoceste, cjelokupna hrvatska brodogradnja i td. i posebno, ostale su državne, javne ustanove kojima upravlja tzv. hrvatske politička elita, po babu i po stričevima. Ta trgovačka društva, javna i ona druga te državne institucije predstavljaju neiscrpni rezervoar novca. Naime, napajaju se novcem iz državnog proračuna, a kad znamo da proračunom upravlja neodgovorna politička tzv. elita, nije teško zamisliti taj supstrat na kojemu buja naša korupcija i najobičniji kriminal. Jer isisavanje novca iz državnih ustanova i javnih poduzeća nije korupcija u užem smislu te riječi. Tu je riječ o najobičnijem, ali po svojoj veličini i drskosti - grozomornom kriminalu.

I ako znamo koji je supstrat na kojemu je nabujala naša korupcija, postavlja se pitanje koji je zadnji uvjet koji je neophodan za bujanje korupcije. Znamo da moštu se može, ali i ne mora dodavati kvasac da bi privrio i pretvorio se u vino. Kvasca uvijek ima na grožđu. Tako i egoističnih i nemoralnih ljudi ima u svim slojevima ljudi, bez obzira na spol, dob, vjeru, političko uvjerenje, etničku ili neku drugu pripadnost. To su kvasci koji "kvare" mošt u vino, ako se ne umiješaju određene bakterije i ne upropaste sve u ocat ili u posve bezvrijednu tekućinu koju je najbolje izliti u kanalizaciju.

Dakle, te procese treba držati pod kontrolom. Važno je tko su i kakvi su kontrolori. Ako su neodgovorni kao što je naša politička kasta koja je ozakonila takav stranački sustav i takav izborni zakon koji omogućuju samoizbor političkih čelnika i koja si već u fazi svoje borbe za vlast korupcijom osigurava položaj na kandidatskim listama i sve privilegije koje slijede nakon izbora - tada je uspostavljena najbolja temperatura i svi drugi uvjeti za neograničeno bujanje korupcije i gospodarskog i drugog kriminala.

Borbu protiv korupcije treba otpočeti s borbom za radikalnu promjenu izbornog zakonodavstva po kojemu će građani znati koga biraju u Sabor i tko je njihov zastupnik. Ta veza između zastupnika i birača mora biti stalna i zastupnika učiniti odgovornim za sve što radi i što govori u naše ime. Bez toga nema političke odgovornosti i nema efikasne borbe protiv korupcije. Kratko i jasno: korupcija buja na političkom nemoralu u društvu.

Gospoda hrvatski biskupi, čelnici političkih stranaka, svi oni koji se bave ili se misle baviti politikom, kolumnisti i komentatori svih vrsta - morali bi znati da je izborni sustav koji će uspostaviti izbor odgovorne političke elite - prvorazredno moralno pitanje. Ne može se Crkva kloniti toga pitanja jer je to politika kojom se ona ne bavi. Politika, njezini temelji, kao što su ravnopravnost građana, odgovornost za korištenje slobode koju uživaju sve osobe i sve organizacije u državi nisu samo politička pitanja. Ona su i moralna pitanja o kojima Crkva ne smije šutjeti.

Vinko Buretić

KOMENTARI ČITATELJA

#1 okolo blize.... — kostresh 2010-11-22 23:19

Koja je, dakle, jedinstvena materijalna osnova korupcije u nas?I ako znamo koji je supstrat na kojemu je nabujala naša korupcija, postavlja se pitanje koji je zadnji uvjet koji je neophodan za bujanje korupcije.
***************************************
P O H L E P A...,prvi i zadnji uvjet nema veze kod nas ili njih,politika ili crkva,bogatih ili siromasnih.

Zašto u nas buja korupcija?

Zašto u nas buja korupcija?

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Tko je na vezi?

Abecedni popis autora

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal