Kultura smrti

Želio bih Vam progovoriti o shvaćanju života koji danas, polako prevladava u našoj kulturi. Eutanazija, pobačaj, iskrivljene vrijednosti... Koliko nam se to često nameće kao vrednota, kao „sloboda", „sloboda izbora". „Sloboda" koja ženi dopušta ubiti svoje nerođeno dijete, „sloboda" koja djetetu daje pravo ubiti bolesnu majku - „na njezin zahtjev", naravno; „slobodi" koja tvrdi da život jednog Britanca vrijedi više od života nekog nomada iz srca Afrike. To je sloboda koja se polako uvlači u naše poimanje stvarnosti. Jer tko bi odolio takvom shvaćanju. Pravo je majke da ona odlučuje o sebi (nerođeno dijete „jest" dio majke). Kako možemo starici ne ispuniti posljednju želju da joj skratimo patnju? I tko može misliti da neki afrički nomad koji nikako ne doprinosi društvu može biti jednak sa Britancem koji je svojim djelovanjem to društvo zadužio? Nema onoga koji se nije zamislio nad time.

Treba istaknuti da postoji cijeli niz filozofa koji su tijekom XIX i XX stoljeća razvijali tu ideju i tražili argumente za nju. I ne samo to! Iako je ideja poznata i u staroj Grčkoj, kao znanost se počela razvijati eugenika - znanost koja će se baviti određivanjem tko može živjeti, a tko ne. Počevši od Charlesa Darwina, Ernsta Haeckela, do Jacka Kevorkiana i Petera Singera. Svi oni su promišljali kako poboljšati društvo u cjelini i došli do zaključka da priroda sama pravi selekciju tko će preživjeti, a tko ne. Stoga treba zabraniti Crkvi, državi i sličnim institucijama da pomažu slabije jer, pazite sad primjera: nijedan stočar neće uzeti bolesnu životinju pa je dati na rasplod, već uvijek uzima najjaču, najzdraviju... I umjesto da i čovjek tako radi, on gradi razne ustanove za pomoć slabijima, bolesnima... Samim tim sažaljenjem koje čovjek ima (a treba ga potisnuti), un upravo degradira ljudsko društvo u cjelini i ne da da se ono brže i neometano razvija. Stoga, po njihovom shvaćanju, teško bolesne treba eutanazirati, siromašnima se i tako ne može pomoći, onda je bolje i ne truditi se...

Ovo može zvučati racionalno i možda nekome i jest, ali se iz toga shvaćanja (namjerno) izbacuje jedna dimenzija koja je teško privatljiva razumom – Bog. Bez Boga, ovo prethodno napisano stoji, bez Boga uopće nema smisla nekome pomagati, osim ako mi nemamo koristi od toga, bez Boga sve je besmisleno. No, tu je upravo On da sve osmisli, da da smisao tome; da obogati čovjeka koji daje, koji pomaže potrebitom. Da da novu dimenziju čovječnosti onome koji je spreman pomoći bližnjemu, da na taj način od njega stvori nadčovjeka – onog istog kojeg je želio stvoriti Nietzsche – samo na krivi način.

Da stvar bude interesantnija valja istaknuti detalje iz života tih filozofa koji su se borili za takvo (krivo) shvaćanje života. Primjerice: Charles Darwin se zalagao za očuvanje najjačih jedinki u društvu, te da se onim slabijim ograniči razmnožavanje, no on sam je bio poprilično boležljiv, žena mu je rodila desetoro djece, od kojih je osmero preživjelo, ali i oni su bili boležljivi.

Ironija je u tome što ni jedan mislilac nije uspio životom poduprijeti svoje teze. Svi su ih se slijepo držali, ne vidjevši svu ograničenost toga i svi do jednog su umrli sami, neki i pomućenog uma.

Za kraj, volio bih reći ono što je najžalosnije od svega – milijuni ljudi povode se i danas za takvim shvaćanjem, smatrajući to rješenjem za tradicionalne spone koje ih sputavaju. Ne vide pozadinu priče u kojoj sami protagonisti ove ideje završavaju zaluđeni njome i ne našavši nikakvu radost i smisao u tome. Kao suprotnost bih istaknuo Majku Tereziju koja je svojim djelovanjem pokazala radost življenja u davanju sebe za one „najmanje".

Jakov Mamić