Otvoreno pismo prof. Miloradu Pupovcu

Čitala sam u dnevnome i tjednome tisku, slušala sam putem radija i televizije o drskom ruganju padu hrvatskih zrakoplova u novinskome glasilu „Novosti", listu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nisam mogla, a da se pritom nisam odmah sjetila novinskih članaka u Školskim novinama iz 1991. godine, (Razmišljanje o ratu i suživot, Školske novine br. 3. Zagreb, 14. siječnja 1991.) kada su naši kolege profesori i učitelji u Hrvatskoj, u tim teškim trenutcima hrvatske povijesti, prosvjedovali, organizirali potpisivanje peticija za mir, organizirali humanitarne akcije. I na kraju ostalo je zapisano ovo:

"Bilo je i drugih humanitarnih akcija. Nažalost, naše kolege srpske nacionalnosti bili su rijetko viđeni kao sudionici takvih akcija. Nekoliko kolega, profesora srpske nacionalnosti samovoljno je i šutke napustilo školu, bez riječi obrazloženja, a kamoli oproštaja. Od onih kolega srpske nacionalnosti koji su ostali malo koji se izjašnjava o tragičnim događajima i ne osuđuje golema razaranja, uništavanja i proganjanja ljudi iz njihovih domova. Oni uporno šute. Kada ovaj rat završi, pitam se, hoće li imati hrabrosti pogledati ostalim kolegama u oči. Neće li ih njihova šutnja, u najtežim trenutcima povijesti Hrvatske (i njihove domovine), izolirati od ostalih kolega? Pišem ovo zato da prikažem stanje u našim zbornicama, a i zato da nas sve potaknem na razmišljanje o suživotu, te da „pokucam" na savjest prosvjetnih djelatnika srpske nacionalnosti."

Zatim na istoj stranici nalazimo članak koji je potpisao Ivo Klarić:„Prestanak zračne uzbune" gdje stoje rečenice Dobrice Ćosića, koji na usta jednoga od svojih junaka na stranici 122, romana Deobe, izdanje „Svjetlost", Sarajevo, 1990. kaže:

...."Lažemo da bi obmanuli

sebe, da utešimo drugog;

lažemo iz samilosti, lažemo

da nas nije strah, da

ohrabrimo, da sakrijemo

svoju i tuđu bedu. Lažemo

zbog slobode. Laž

je vid našeg patriotizma i

potvrda naše urođene

inteligencije. Lažemo

stvaralački, maštovito,

inventivno... Laž je nužda,

biološka, psihološka,

nacionalna, politička.

Beograd u ovim danima –

to je apokalipsa laži."

Kao odgovor na ovakvu filozofiju srpskoga naroda u liku pisca Dobrice Ćosića, zatim članaka iz školskih novina koji pokazuju ponašanje srpskih profesora u vrijeme rata u Hrvatskoj navodim rečenicu biskupa Strossmayera koja glasi:

„Ja mnijem da Srbima ne treba prostiti gdje nemaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji".

Zatim , evo pjesme iz 1992. kao jedan odgovor na spomenute rečenice Dobrice Ćosića u Deobama:

Govorimo istinu

Govorimo istinu

da bismo svoje postojanje potvrdili

da bismo poštivali druge!

Govorimo istinu u darežljivosti,

Govorimo istinu da nas nije strah

Da se ne bojimo da pokazujemo

Svoje i tuđe dostojanstvo!

Govorimo istinu iz ljubavi i čovječnosti,

Govorimo istinu zbog poštenja,

Govorimo istinu zbog slobode razlikovanja dobra od zla!

Istina je znak našega domoljublja

I potvrda naše vjere dara.

Govorimo istinu jednostavno,

bez mašte, ustrajno.

Istina je potrebna; biološka, psihološka,

narodna, politička!

Hrvatska; Vukovar, Osijek, Ilok, Borovo Selo, Ovčara,

Dubrovnik, Zadar, Škabrnja, Šibenik, Hrvatska Kostajnica,

Bosna i Hercegovina,; Sarajevo, Goražde,

Derventa, Mostar, Tomislavgrad.

U ovim danima to znači

iz krvi i vatre govorimo istinu!

(Marica Fučkar Marasović, Zagreb, 1992.)

Dragi kolega prof. Pupovac, ove navedene rečenice čine moj odgovor u duhu hrvatskoga naroda, na razmišljanje i djelovanje srpskoga naroda što je eto spomenuto ovdje.

Ovome dodajem i poslovicu koju u slučajevima pisanja Vašega naroda kada nije uljudbeno i niti prihvatljivo, jer će na kraju svega biti odbačeno jer je to zlo, a ne dobro, upravo tako kao što je Bog na početku svetoga pisma nakon svakoga stvorenoga djela rekao: „I bilo je dobro!" jer je bilo dobro, a ne zlo.

Stoga na sve ovo, ne ostaje ništa drugo nego izreći izreku poznatu u hrvatskome narodu:

„Što mjesec haje što pas laje!"

I na kraju, na upit kolega profesora, u gore navedenom članku „kada ovaj rat završi, pitam se hoće li imati hrabrosti pogledati ostalim kolegama u oči. Neće li ih njihova šutnja, u najtežim trenutcima povijesti Hrvatske (i njihove domovine), izolirati od ostalih kolega?" moram ustvrditi da mi je tek sada jasno zašto Vi nikada na televiziji ne gledate u kameru kada govorite. Vi ne gledate u oči hrvatskome narodu jer nemate hrabrosti, dragi kolega Pupovac, jer ste uvijek šutjeli kada je trebalo braniti hrvatski narod od napada srpske manjine u Hrvatskoj, a bili ste prvi u redovima obrane srpske manjine u Hrvatskoj od bilo koga, pa i onda kada su sami oni izazvali napad kao što je bjelodano da su Srbi iz Hrvatske izazvali agresiju na državu Hrvatsku koja je domovina jednako i srpske manjine u Hrvatskoj. Ovdje se sjećam još jedne pojedinosti, da smo prilikom napada srpske manjine u Hrvatskoj na Zagreb, i Vi i ja odlazili u ista skloništa u Jarunu jer su skloništa učinjena bila i za Srbe u Hrvatskoj i za Hrvate kao i za sve druge koji ovu zemlju Hrvatsku drže svojom domovinom. A bježali smo u skloništa od napada Srba u Hrvatskoj potpomognutih od Srbije i Jugovojske.

Stoga, jedan tragičan pad hrvatskih zrakoplova, koji su se spremali za mirovnu misiju, izjednačavati sa padom zrakoplova Srbije i Jugoslavenske armije u agresorkom napadu na Hrvatsku, zaista je ne samo izvrtanje temeljnih stvari u tome činu, nego je to ponavljanje provokacijskih i ciničnih istupa koje smo u vrijeme obrambenoga domovinskoga rata u Hrvatskoj, često vidjeli i osjetili od Srba.

Zato se postavlja pitanje, zar je moguće da jedan zastupnik u Saboru, koji je tamo radi zastupanja svakoga čovjeka u domovini Hrvatskoj, može podržavati takav krajnje cinični istup?

Eto, ovo je moj pogled ravno u Vaše oči, a hoćete li Vi moći, gledajući me ravno u oči, odgovoriti meni, koja je Vaša stvarna istina i tko ste Vi zapravo, Srbin ili Srbin iz domovine Hrvatske koju volite ili samo želite prisvojiti, kolega Pupovac?

Prof. Marica Fučkar Marasović