Mrdujska pesan: Ovamo, vamo, na more naše, dođite Srbi, čekamo mi...

Pokal otplovio u Beograd: Srpska jedriličarska posada uz pomoć hrvatskog jedriličara Fabrisa osvojila pokal na 79. Mrdujskoj regati

"Karbonska jurilica RC 44 imena Aligator 2 skipera Vojislava Radivojevića pobjednik je 79. Mrdujske regate krstaša, najmasovnije i najstarije regate krstaša na Jadranu. Posada iz Beograda je za 3 sata i 18 minuta projedrila rutu od Splita pa oko otočića Mrduje te nazad u cilj podno splitskog Sustipana, u dužini 22 nautičke milje." Ovu su vijest prenijeli svi mediji u Hrvatskoj, i naravno, u matičnoj zemlji pobjedničke posade - Srbiji, jer ipak pobijediti na Mrdujskoj regati, koja će dogodine proslaviti 80. obljetnicu, nije mala stvar. Pa je slijedom toga, samo dan nakon regate, u najvećem dalmatinskom jugonostalgičarskom glasilu, na čijim se stranicama odnedavno može pročitati i kolumna supruge "hrvatskog" novinara Borisa Dežulovića na ekavici, osvanuo tekst pod naslovom: "Frizer Vojo: Minski je bog na mom brodu".

Beogradski frizer skinuo prekaljenim hrvatskim kormilarima

Kroz tekst saznajemo kako prijateljstvo između Beograđanina Vojislava Radivojevića i Splićanina Minskog Fabrisa traje već 30 godina, dok su njih dvojica zadnjih šest godina obvezno i u kokpitu karbonske jurilice RC 44 imena Aligator 2, koja je ove godine trijumfirala na 79. mrdujskoj regati krstaša. Saznajemo i kako je "ovu godinu poznati i priznati beogradski frizer Radivojević skinuo skalp svim prekaljenim kormilarima", dok je u posadi imao sedam Beograđana i jednog Novosađanina, pri čemu je je "jedini prefiks morski imao taktičar na ovoj jedrilici - Minski Fabris. A upravo je potonji i najzaslužniji za osvajanje pokala budući da je ovaj legendarni jedriličar, zlatni europski finnac još 1978. godine, bio zadužen za taktiku na brodu.", piše u tekstu, u kojemu se dalje navodi kako je "ljubav ovog beogradskog frizera prema moru, jedrima i valovima nemjerljiva, pa je isti već u panici, jer mu je uoči Viške regate i sajam frizera u Londonu, pa ne zna kako će stići na Jadran, na start regate."

Inače, simpatični frizer Voja, čije je lice ukrašeno uredno oblikovanom i podštucanom prosijedom bradom i brkovima ističe i kako su u njegovu kalendaru uvijek upisane tri regate-prva Mrdujska, pa tršćanska Barcolana i opet Labudova, ona Viška regata.

Dakle, dragi hrvatski narode! Samo desetak dana prije proslave Dana neovisnosti, 8. listopada, kada ćemo proslaviti dan na kojega je prije točno 19 godina, točnije 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, pokal s jedne od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih regata, Mrdujske regate, odlazi u Srbiju i u srpske ruke. Pa čovjek sebi postavi pitanje: Odakle Srbi na splitskoj regati? Na što dobije odgovor kako je to međunarodna regata! Ajde!!! Međunarodna je od ove godine ili od samih početaka?Pa zašto onda nije obznanjeno u nazivu regate kako je ista "međunarodna"? Najvjerojatnije u tome slučaju na startnoj listi ne bi bila tek pokoja jedrilica iz velikih pomorskih zemalja, već bi ih bilo puno više. Pogledavši startnu listu, dolazimo do zaključka kako je od otprilike 230 prijavljenih jedrilica samo jedna bila iz Srbije, jedna iz Crne Gore, dvije, tri iz Slovenije, te isti broj iz Italije i Francuske, dok su sve ostale na Mrduju pristigle iz Lijepe Naše. Dakle, broj jedrilica iz ostalih zemalja je bio zanemariv, ali regata je odmah međunarodna?

Veličanstvena pobjeda srpske posade?

Nikada Srbi ni u čemu nisu mogli pobijediti Hrvate, ukoliko nisu u našim redovima imali svoje prijatelje. Čini se da u JK ''Labud'' i sličnim krugovima potiho gmiže i izranja ''Jugosfera'', termin izmišljen u kuhinji s velikom tradicijom kuhanja jela namijenjenih ovim prostorima. Naime, da je Mrduja bila u pravom smislu riječi "međunarodna", pobjeda bradatog ''brata'' bi bila upitna, unatoč svesrdnoj i odlučujućoj bratskoj pomoći prekaljenog hrvatskog jedriličarskog vuka Minskog Fabrisa. Kako bi svo bogatstvo ''Jugosfere'' bilo potpunije, ako malo bolje pogledamo, možemo primijetiti kako su na regati sudjelovali i Slovenci i Crnogorci

Dakle, uz gmižući ulaz ekavice kroz najtiražniju dalmatinsku tiskovinu, koja se još uvijek diči time kako je "slobodna", za koju godinu će mo se čuditi zašto uopće imamo svoju putovnicu, jer nam ista ne će ni trebati, barem u ''Jugosferi'', kao ni njima kada dolaze na naša natjecanja, gdje su im rezervirana pobjednička mjesta (bilo preko pete ili prve kolone).

Ovo je posebno prikladno servirati uoči hrvatskih državnih blagdana, na što smo već navikli iz istih kuhinja, ne samo preko Haaga, nego sa svih strana, i to potiho, ali kontinuirano. Kako se ipak nešto klima u ''kuhinji sa stoljetnom tradicijom'', može se prepoznati po ''come-backu'' ''velikog hrvatskog dobrotvora'' Soroša i upravo gadljivih, snishodljivih, udvorničkih, ulizičkih, supuzitorijskih splačina od napisa njegovih plaćenika iz devedesetih, kojim ga dočekuju i vape za njim ili možda njegovim zelenim novčanicama...Takvih je svugdje, ali naš narod ima posebni soj specijaliziranih slugu kojima je uvjet za posao prije svega nespominjanje slova ''H'' i srebrenjaci davno označeni...

30-godišnje prijateljstvo srpskog frizera i hrvatskog jedriličara koje nadilazi i ratove

Poseban začin cijeloj ovoj simpatičnoj jugonostalgičarskoj romantičnoj jedriličarskoj pričici daje činjenica, što je srpskoj posadi pri osvajanju pehara veliku pomoć pružio hrvatski legendarni jedriličar Minski Fabris.

U tekstu je opjevano i prijateljstvo između beogradskog frizera i hrvatskog jedriličara, koje, eto, kako saznajemo, traje već trideset godina. Dakle, unatoč balvan revoluciji, granatiranju Splita, prekidu svih veza sa Srbijom, ovo svevremensko prijateljstvo između Hrvata i Srbina odolijeva svim vremenskim i političkim nedaćama i neprilikama. Pa stvarno, čika Minski i šjor Vojo, svaka čast! Vi ste, čini se, postigli ono, što nije uspjelo čak niti pok. Borisu i Bati, čiji su emotivni susreti višekratno u hrvatskim tiskovinama najavljivani uza zvuke harfi, trublja i rogova, ali do kojega, na veliku žalost brojnih jugonostalgičara i ljubitelja bratstva i jedinstva, nikada nije došlo.

Dočekali neki Splićani novu jugosferu, od čije ideje nikada u potpunosti niti nisu odustali, pa odmah "iz pojate" na Mrduju pozvali beogradsku posadu, koju je "navodio" brat Hrvat Minski Fabris. I sad se hvale kako je na splitskoj regati, u srcu Dalmacije, na cijenjenoj regati, srpska posada ispred nosa odnijela pokal prekaljenim jedriličarima-Dalmatincima. Ili su im, tj. nama, kako se to simpatično i slatko u tekstu navodi "skinuli skalp". Ma ko tu koga? Pa naravno, opet Hrvati sami sebe.

"Dobro došli, braćo!"

Sve podsjeća na splitsku euforiju 20. studenoga 1918. godine, o čemu piše Anatolij Kudrjavcev u knjizi "Ča je pusta Londra...", kada su Splićani na organiziranoj paradi srpsku vojsku dočekali svečanom javnom dobrodošlicom "Dobro došli, braćo!" i uvodnikom u dnevnom listu "Novo doba" pod naslovom "Orlovi beli", što je značilo poziv na sveopći, zanosni doček srpske vojske. Kudrjavcev piše i kako su tih godina, nakon prvog svjetskog rata, kada se priliv Srba u Split naglo ubrzao, splitska djeca u školama morala pjevati pjesmu ovakvih stihova:

Ovamo, vamo, na more naše

Dođite Srbi, čekamo mi,

Sve što je naše to je i vaše,

Srbi – Hrvati jedno smo svi.

Vi ste nama dali slobodu,

Vi nas naučiste ljubiti nju,

Vjerno očuvat svojemu rodu

Ovaj amanet, svetinju tu.

Nažalost, u tisku nismo mogli pročitati na koji je način proslavljen završetak Mrdujske regate, pa ne znamo da li su beogradski i splitski jedriličari, dok su Srbi zaštitnički u rukama držali osvojeni pokal s hrvatske regate, zajedno zapjevali ove stihove. Ili su ih pjevali samo Splićani, dok su Srbi zaneseno i pobjednički slušali, misleći u svojim glavama, kako su prije 19 godina bili baš blesavi.

Jer, stvarno, zašto su puštali brade i brkove, nosili šporke uniforme i šajkače, obilazili hrvatska zabita sela i riskirali živote s puškama u rukama i noževima u zubima, izlažući se ustašama žednima nevine srpske krvi, kad su Hrvatsku, tj. Veliku Srbiju, mogli osvojiti i na lep i kulturan, prijateljski način, kao što to upravo ovih dana čine?

I mislim kako je stvarno došlo vrijeme da se svi Hrvati zajedno, i sa sjevera i s juga Lijepe Naše zapitaju: "Di smo bili i ča smo činili?...ili "Gdje smo bili i što smo činili?"

Ili je možda bolje, u skladu s vremenom, zapitati se: "Ko nas, bre, zavadi?"

R.D.