Pismo ministru znanosti dr. Radovanu Fuchsu

Puno Bolonje, malo znanosti

Poštovani gospodine Fuchs!

Neku večer sam putem svemreže pratio „Dnevnik" HRT-a. Javiše da je samo na Zagrebačkom sveučilištu promovirano 340 novih doktora znanosti. Doista impresivan broj za jedno sveučilište i jedno godište, u maloj zemlji kakva je Hrvatska taj broj je i kolosalan. Objektivni pokazatelji svjedoče dakle da je Hrvatska, barem u znanosti, ispred mnogih zemalja Europske Unije.

Ne želeći osporiti znanstvene zasluge novopromoviranih doktora želim ipak upozoriti na jednu otužnu činjenicu koja je preuzeta iz jugokomunističke tradicije (kada je bilo „tajnih disertacija"), a vrijedi i danas: novi doktori su promovirani, tj. dobili su doktorske diplome a da doktorskoga rada uglavnom objavili nisu, a ništa ih ne prisiljava da ga i u budućnosti objave. Vama je zacijelo poznato da u Njemačkoj, primjerice, takvo što nije moguće već više od dva stoljeća, odnosno od sveučilišne reforme Wilhelma von Humboldta koncem 18. st.: nikome ne može biti uručena doktorska diploma prije nego njegov rad bude objavljen kao knjiga u tisku, kao umnoženeni izvornik razaslan na 150 sveučilišnih i znanstvenih knjižnica, ili pak, u novije vrijeme i za nuždu, na mrežnim stranicama dotičnoga sveučilišta u PDF-formatu. Takav je propis i u većini zapadnih i istočnih zemalja.

Takva praksa je i prije dva stoljeća i danas imala svoju dvostruku svrhu koju hrvatska praksa kontrakarira: a) svaki doktorski rad treba svima zainteresiranima pokazati napredak u konkretnom segmentu znanosti, e da netko drugi ne bi morao, slikovito rečeno, ponovno otkrivati toplu vodu ili zakone gravitacije, nego ići još dalje (novi napredak) od već spoznatih činjenica; b) da bi se svaka zloporaba tuđih radova (plagijati) već u temelju mogla prepoznati, spriječiti i diploma poništiti. Znanstvena javnost bi naravno smjesta prepoznala ako bi koja disertacija sadržajem kopirala starije radove, odnosno pružala već odavno prožvakane sadržaje.

Hrvatska navada po kojoj su doktori postajali prečesto tek poslušnici i ideološki čistunci nanijela je mnogo zla hrvatskoj znanosti u prošlosti, a tako što je, zahvaljujući spomenutoj praksi, nažalost, moguće i danas.

Na primjerima danas uglednih političara i znanstvenika možete sami prosuditi koju znanstvenu vrijednost imaju nikad objavljene (danas nažalost izgleda i nedostupne) disertacije bivšega ministra dr. Ivana Šimonovića i dr. Vesne Pusić. Šimonović je u prosincu 1990., dakle godinu dana nakon sloma kumunizma i u novoj Hrvatskoj, obranio svoju doktorsku disertaciju kod Eugena Pusića pod naslovom Uloga prava u samoupravnom društvenom sistemu (ili tako nekako), dočim je Pusićeva kćer Vesna već 1984. promovirana s radnjom (danas nedostupna) iz samoupravnoga socijalizma: Uloga kolektivnog odlučivanja u realizaciji radničkih prava. Ti su radovi bili toliki napredak znanosti da su dotičnici uskoro postali i sveučilišni profesori, Šimonović bez objavljene monografije, ali s nekoliko člančića prevedenih na engleski, Pusićka ipak s nekim političkim knjigama iz novijega vremena.

Zamolio bih Vas stoga, gospodine Ministre, da jednom uredbom, za takvo što, kako sam razumio, nije potrebna promjena zakona, providite da, barem na državnim sveučilištima i fakultetima, svaka disertacija mora biti objavljena prije nego kandidat dobije titulu i diplomu doktora znanosti. Time biste znanost u hrvatskoj de facto unaprijedili u daleko većoj mjeri nego li su to bile u stanju spomenute i stotine sličnih doktorskih disertacija. Tom uredbom biste zacijelo zauvijek ostali zapisani u povijesti hrvatske znanosti.

Srdačno Vas pozdravlja,

Z . P. (podatci poznati uredništvu)