Ciljevi optužbi protiv hrvatskih generala

Pomršeni računi nekim svjetskim moćnicima

Razni svjetski moćnici „složili su" Jugoslaviju, državu po uzoru na svoje države, u kojima jedan najveći i najmoćniji narod „drži na uzdi"„ manje narode, kao što je u Velikoj Britaniji, u Francuskoj, Španjolskoj, u Rusiji.... U Jugoslaviji „uzde" su dobili Srbi. No, kako se Jugoslavija raspala već dva puta, devedesetih trebalo ju je opet „održati" skupa. To su u hrvatskom slučaju spriječili na terenu naši generali. I za to su ti moćnici pokrenuli hajku preko ICTY-a, suda u Den Haagu. „Neposlušnike" treba kazniti, zato što su maestralnom akcijom Oluja bez njihovoga odobrenja - štoviše protiv njihove volje - oslobodili svoju državu od agresora.

Treba samo naći izliku za kažnjavanje.

Prekomjerno granatiranje zaposjednutih područja

Jedna od ključnih optužbi protiv hrvatskih časnika u Den Haagu bila je ona o „prekomjernom granatiranju". Za vojsku „staru" jedva četiri godine, stvaranu uz embargo na oružje i streljivo, teško je uopće pomisliti da je imala tako velike količine oružja i streljiva za neka znatna razaranja. Hrvatskim redarstvenicima i vojsci agresori su prije agresije - JNA i „goloruki" do zuba naoružani Srbi - oduzeli i oružje teritorijalne obrane.

Kada bi netko želio Tužiteljstvo ICTY-a pitati kako se to ocjenjuje kada je neko granatiranje prekomjerno, a kada je normalno, mogao bi postaviti ovakvo pitanje:

- Da li je to broj granata prema broju stanovnika grada – koliko granata na tisuću stanovnika – ili prema površini grada – koliko granata po kvadratnom kilometru – ili po duljini ulica u gradu – koliko granata po jednom kilometru ulica – ili se u to mora uračunati i eksplozivna snaga projektila – koliko kilotona TNT-a? Kako bi se to znalo barem u budućim ratovima... Ili bi trebalo porušenost gradova ocijeniti uspoređujući s porušenošću nekih gradova u prošlim ratovima. Možda bi to mogli biti gradovi Vukovar, Dresden, Varšava, Hiroshima, Nagasaki, Sarajevo.... Koji je od njih granatiran – bombardiran „prekomjerno", a koji „ispodmjerno"?

Možda bi bilo najbolje danas nakon toliko godina iz helikoptera snimiti grad Knin, za kojega ICTY tereti generala Gotovinu da je navodno dopustio njegovo prekomjerno granatiranje. Isto tako vrijedilo bi snimiti i grad Vukovar iz čijih ruševina i danas mjestimice raste šikara, i na koncu sve to usporediti.

Protjerivanje Srba iz Hrvatske nakon Oluje

Tužiteljstvo optužuje hrvatske generale – naročito generala Gotovinu – za genocid protjerivanjem Srba iz Hrvatske nakon Oluje. No, postoji niz dokumenata koji to opovrgavaju. Tako je za vrijeme akcije Oluja Hrvatski radio svaki sat emitirao poziv predsjednika Tuđmana Srbima da ne odlaze. Također, nađeno je mnoštvo dokaza iz kojih je vidljivo da je srpsko vodstvo unaprijed načinilo plan za evakuaciju. To vodstvo je pozvalo Srbe na odlazak iz Hrvatske, s ciljem da politički pritisne Miloševića kako bi pokrenuo vojnu intervenciju, kao i da politički našteti Republici Hrvatskoj.

Postoje mnogi dokumentarni zapisi i cijeli filmovi o dobrovoljnom odlasku Srba. Vozili su se kolima, traktorima, prikolicama sa stvarima koje su mogli ponijeti. Možda je tu bilo i stvari hrvatskih izbjeglica, koje su oni 4 godine prije protjerali samo s plastičnim vrećicama, kao što se jasno vidi u TV dokumentarcu izgona Hrvata iz Vukovara. Ali to – valjda – nije bio genocid nad Vukovarcima.

Na jednoj srpskoj prikolici vozio se i gospodin Peter Galbraith, veleposlanik SAD u RH što je još jedan dokaz da nije bilo nikakvoga protjerivanja s hrvatske strane.

Da li je tko od Srba bio optužen za genocid nad Hrvatima? Što su uopće učinili „međunarodna zajednica" i međunarodni moćnici kako bi spriječili agresiju na RH i genocid nad njezinim građanima?

Topnički dnevnici

Tužitelji ICTY-a su u ime „međunarodne zajednice" zahtijevali od RH neke topničke dnevnike, valjda da bi potkrijepili optužbu za „prekomjerno granatiranje". Kada se na tome gradu jedva vide bilokakva razaranja, onda trebaju neki birokratski dokazi za nešto što se ne vidi. Čovjek se pita, da li je Tužitelj tražio i dobio takove dnevnike o razaranju Vukovara, Dubrovnika,....?

Kad se uz najbolju podaničku volju nisu mogli sakupiti ti dnevnici, Sudsko vijeće ICTY-a inteligentno je odlučilo da se suđenje nastavi i bez njih.

Zajednički zločinački pothvat

Izgleda da je taj izraz zajednički zločinački pothvat u uporabi s određenim ciljem – da se izjednači žrtva s agresorom. Uz to, pojam nije baš jednoznačno određen – može se shvatiti, da su se zločinci zajednički složili na neki pothvat (koji i ne mora biti zao) – ili se više osoba složilo da učini neki zločin. U ratu – meni se tako čini - mora sudjelovati više osoba, pa je rat uvijek zajednička aktivnost! Čemu taj izraz, nego da se krivotvori povijest našeg Domovinskoga rata na štetu naše države i našega naroda! Koji rat nije zajednički pothvat?

Princip zapovjedne odgovornosti

Princip zapovjedne odgovornosti naveliko se primjenjuje u optuživanju hrvatskih generala. Oni bi morali znati za svaki i najmanji događaj na području pod svojom nadležnošću. Tužitelj i ne pomišlja, da bi po istom pravilu trebalo optužiti i„međunarodnu zajednicu", koja je odgovorna, što je dopustila agresiju na RH i genocidne radnje nad njenim građanima. Da nije bilo te agresije, ne bi bilo ni akcije Oluja.

Uzročno-posljedični princip

U tijeku povijesnih i drugih zbivanja neki događaji su samo posljedica nekih prethodnih događaja, dakle uzroka. Da se ne dogode uzroci, vjerojatno ne bi bilo ni posljedica. Tako je i akcija Oluja samo posljedica agresije i okupacije dijelova RH. Zbog toga bi i optužbe i suđenje trebali poštivati taj princip, pa bi Tribunal uživao autoritet pravednosti.

Isporuke naših vojskovođa

Hrvatski obnašatelji vlasti pokazali su se vrlo susretljivi prema zahtjevima haaškog Tužiteljstva za izručivanje naših junaka na milost i nemilost Tribunalu - unatoč spoznaji o ciljevima i načinima optuživanja i suđenja. Međunarodna zajednica služi se oblicima ucjena, kao što je bilo s pitanjem prijema u EU, ili u NATO. Ove ucjene su naši obnašatelji vlasti objeručke prihvatili – tko će nas od njih i tko prije učlaniti u te asocijacije. To im je najvažnija točka programa političkog djelovanja. A, da li će nam u EU-u i NATO-u kao što se obećava zaista „teći med i mlijeko"? Ili samo njima?

Neki od ciljeva optužbi i eventualnih osuda

Optužbama i presudama o krivnji hrvatskih vojskovođa trebalo bi postići i ovo:

(1) Pokazati, da je obrana „malih" nedopuštena bez odobrenja moćnih.

(2) Izjednačavanje krivnje agresora i žrtve. Dakle, lažni humanizam.

(3) Normalizacija odnosa među susjedima smanjivanjem krivnje agresora i prebacivanje njezinog dijela na žrtvu koja se branila, dakle, lažiranjem povijesne istine. Primjerice, trebalo bi udovoljiti izjavi srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića, da za te odnose ne bi bilo dobro, ako bi se generala Gotovinu oslobodilo krivnje. Kakovi bi to bili dobrosusjedski odnosi za žrtvu, ako je za te odnose potrebno agresoru reći da on zapravo nije bio agresor?

(4) Posljedice presude o krivnji zbog „zajedničkog zločinačkog pothvata" - mogle bi za RH imati i nesagledive povijesne posljedice. S vremenom bi se Hrvatsku moglo proglasiti zločinačkom državom i dovesti u pitanje njen opstanak kao članice raznih međunarodnih asocijacija.

Možda su sve ovo samo moja „tmurna razmišljanja"

No opreza nikad dosta.

Josip Malović