Smeće postaje umjetnost kada ga unesu - u galeriju?!

Grb, zastava i himna državna su obilježja svih civiliziranih država, pa tako i Hrvatske. Uporaba ovih državnih znamenja, kao i njihov izgled i zaštita, u RH su uređeni Zakonom o grbu, zastavi i himni i oni se mogu rabiti isključivo u skladu s odredbama tog zakona. Sve je vrlo jasno propisano. Tu nema puno manevarskog prostora za zafrkancije.

Ili ipak ima?

Ima, dakako. Ali uz jedan uvjet - ako sebe prozovete umjetnikom, a svoj čin umjetničkim djelom. Onda možete raditi što god vas volja. I nitko vam ne može osporit vaš status umjetnika (s navodnicima i bez njih). Dokaz tomu je i najnovija provokacija koju je pod egidom umjetničkog performansa u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti održao izvjesni Emil Hrvatin (Janez Janša, kao se je prozvao). U medijskim izvještajima stoji da je on umjetnik. Što ga to točno kvalificira kao umjetnika nije jasno nikome osim organizatorima Zoom festivala koji su ga pozvali. Potražite li Hrvatina na webu, osim vijesti o ovom incidentu, nećete naći puno informacija.

Zaista, što su nužne pretpostavke da bi se netko predstavljao kao umjetnik? Nekoć je to bilo prilično jasno, danas ne toliko. Želite li biti vaterpolist, morate znati plivati, bez toga ni uz najbolju volju ne ide. Ako pak sanjate o upisu na Glazbenu akademiju minimalni zahtjev je sluh. Ako ste vozač Formule 1 znači da ste položili vozački. Ako ste umjetnik znači da ste...što konkretno? Što vas takvim kvalificira?

Umjetnik je riječ bremenita značenjem. Realno gledajući - svatko može kupiti set bojica i dva kista ili malo gline i početi se baviti slikarstvom, kiparstvom ili nečim sličnim. No, automatski čovjeka proglašavati slikarom, kiparom, pače - umjetnikom! - isto je kao smatrati ga liječnikom samo zato što je obukao bijeli mantil i stavio stetoskop oko vrata. Da se vratim Hrvatinu/Janši. Lamentirati o ovom i sličnim kukavičjim jajima koja se kulturnoj javnosti već desetljećima podvaljuju na ovaj ili onaj način (najčešće zamotani u celofan tzv. "visoke umjetnosti") nema smisla. A nema smisla zato jer prosječnog Hrvata malo što može potaknuti nekakav nekonformistički potez ili ne daj Bože - javnu osudu nekog čina. Tako je bilo i ovom prigodom. Najekstremniji koraci što smo spremni poduzeti u demonstraciji građanskog neposluha (ili ne daj Bože revolta) je paljenje bengalki na stadionima i nošenje majica s tekstom koji manje ili više eksplicitno poziva na spolni snošaj s državnim institucijama. I tu priča završava.

Sve je umjetnost?

No, ima tu još nešto - a to nipošto nije hrvatski specifikum, nego globalna pojava već čitavo stoljeće. Što jest, a što nije umjetnost danas? Kako prepoznati i lučiti jedno od drugog? O ovoj su temi umne glave napisale stotine knjiga i diskusiji se ni izdaleka ne nazire kraj. Nezahvalno je genralizirati no, ipak, već sama činjenica da je suvremena umjetnost u značajnoj mjeri postala toliko hladna i hermetična da je izgubila moć komuniciranja s publikom, pa su joj stoga potrebni profesionalni tumači, bez čijih verbalnih štaka bi se cijela njena konstrukcija urušila, dovoljno govori sama za sebe. Moderna umjetnost skliskija je od jegulje i ne može ju se uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Relativizam je jedina norma.

Sve može biti...a i ne mora. Davno je Warhol kazao - "Umjetnost je ono s čime se možeš provući." Po načelu "ako prođe, prođe". No, ono što puno više žalosti je nepostojanje umjetničkih kriterija i standarda kvalitete po kojima se suvremena umjetnost može prosuđivati. Upravo stoga se Hrvatinu i njemu sličnima teško može reći - to nije umjetnost. Suvremeni teoretičari jako vole povijest likovne umjetnosti prikazivati kroz tzv. faze oslobađanja - od stege akademizma, od tereta naracije, od dominacije perspektive, od okova figuracije, od balasta prošlosti, od diktata tradicionalne estetike, od ovoga i onaga... I tako, nakon stotinu godina, moderni i postmoderni umjetnici, kritičari i teoretičari su u tolikoj mjeri "oslobodili" pojam umjetnosti od njenog tradicionalnog značenja i primjene da je ona u potpunosti izgubila smisao! Umjetnost se više ne razlikuje od svoje suprotnosti. Između umjetnosti i onoga što je njoj negacija u praksi nema razlike. Art i anti-art, non-art i slične stvari prodaju se na istim aukcijama i izlažu u istim galerijama. Malo tko vidi razliku. (Naravno, već čujem glasove koji protestiraju - "Pa i anti-art je u stvari art!" Naravno, to i govorim. Nema razlike.)

U dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću evoluirali smo do točke kad je umjetnost doslovno sve ono što umjetnici kažu da jest. A umjetnici su svi koji se takvim proglase.

I Emil Hrvatin.

I, recimo, čovjek imenom Martin Creed, koji je prije par godina u londonskoj umjetničkoj galeriji Tate Britain izložio djelo "Svjetla se pale i gase". Sastojalo se od prazne sobe s osam lampica na plafonu koje su se palile i gasile svakih pet sekundi. To mu je osim publiciteta donijelo najprestižniju umjetničku nagradu u Velikoj Britaniji - Turner Prize. Plus 20 tisuća funti.

Svi su umjetnici?

Ili "My bed", tj. nepospremljen krevet (jastuci, plahte, gaćice s tragovima menstruacije i par kondoma) koji je u Tate Gallery dovukla umjetnica Tracy Emin i kustosi ga odmah izložili. Ili - ništa. Prazna galerija bez ičega. Može li se prosuditi koje je od navedenih umjetničkih djela uspjelije, dublje, estetski dojmljivije, prožeto većim emocionalnim nabojem i izvedeno s više majstorstva i elegancije: osam lampica koje se pale i gase, nepospremljen krevet, zapaljene auto gume, rezanje zastave, rupa u hodniku galerije, pola sata povraćanja...?

Vidjevši sve ovo, Burton Silverman, bard američkog slikarstva, imao je hrabrosti javno se zapitati - "Kada smeće prestaje biti smeće i postaje umjetnost? Odgovor je - kada ga unesu u galeriju."

Umjesto zaključka citiraću velikog francuskog filozofa i povjesničara Jacquesa Barzuna, koji je u svojem pregledu kulturne povijesti novoga vijeka, knjizi "Od svitanja do dekadencije" jasno kazao kako je očito da je suvremena kultura utonula u dekadenciju. On naime pod pojmom dekadencija smatra "doba u kojem su vrijednosti poremećene", onim u kojem se "sve što je nenormalno smatra posve normalnim, a normalno ismijava kao nenormalno".

Valentino Radman
Zadarski list