Hrvatska ljevica i desnica

Netočno je optuživati hrvatsku lijevo-liberalnu klasu da želi vratiti Hrvatsku u stare okvire nove balkanske unije. Ona itekako voli Hrvatsku. Njezin razlog za fingiranu ljubav prema Hrvatskoj psihološke je, a ne političke naravi. Ionako je ljevici i liberalima riječ "Hrvatska", i sve njene gramatičke izvedenice, samo jedna stilska figura, premda im ta figura omogućuje da oni budu danas stvarne političke figure.

Pod pretpostavkom da Hrvatska uđe u balkansku uniju unutar Europske Unije, anacionalne liberalno-lijeve stranke i njeni čelnici znaju da će morati svirati sporedne partiture. Upravo u današnjoj, kolko-tolko samostalnoj Hrvatskoj, oni mogu medijski pokazati da su netko i nešto. Veliki broj raznih političara I novinara ima slobodu kreveljenja upravo zato jer žive u zasebnoj državi. U bivšoj Jugoslaviji to im je bilo nemoguće. Bivši hrvatski političari i 'javni radnici' znali su dobro da sa Srbima nema šale i da je potrebno svirati kako gazde kažu. Od Jakova Blaževića do Ivice Račana svi su hrvatski komunisti, prilikom hodočašća u Beograd, redom morali dokazivati da su "papskiji od pape", veći Jugoslaveni od Srba, veći denuncijanti Hrvata nego sami Srbi.

Ista je stvar je i sa novom-starom medijsko-kulturnom klasom u današnjoj Hrvatskoj, koja zna da bi ulaskom tj. povratkom u balkansku uniju, ona nestala začas sa hrvatskog ekrana. Potrebno je stoga grčevito se držati hrvatskog imena - iz jednostavnog razloga što u zemlji sa brojčanim stanjem jednog Berlina ozbiljne kulturno-medijske konkurencije nema. Pastoralna i provincijska Hrvatska je zemlja koja anacionalnim krugovima I pojedincima omogućuje neviđene državne i para- državne sinekure.

Samo malo- samo puno!

Nacionalo-desničarska scena u Hrvatskoj sliči na ulazak u tramvaj na Jelačićevom trgu, petkom u 17 sati. Vrisak, vapaj, gungula i urlici; "Samo malo"!. Svatko iz petnih žila grabi krvožedno prema praznom sjedalu. Nedavni predsjednički izbori pokazali su ruglo nazovi desničarske scene u Hrvatskoj. Premda dvije trećine hrvatskog glasačkog tijela (bez dijaspore) diše nacionalno i desničarski, u Hrvatskoj nema desnog političara koji suvislo zna artikulirati viziju Hrvatske.

Za razliku od Hrvatske, Rumunjska, Mađarska, Belgija, Velika Britanija, sjeverna Italija i Nizozemska imaju nacionalističke stranke i pokrete koji su dobro organizirani i sa solidnom intelektualnom (često anonimnom) bazom, i uz priliv sve većeg broja mladih ljudi. Hrvatska, koja pati od nametnutog kompleksa ustaštva, rijetka je zemlja u Europi u kojoj je neokomunizam u institucionalnim i u kulturnim okvirima vrlo jak--premda je on danas premazan patinom lažiranog zapadnjaštva uz mimikriju amerikanizma. Od svetog trojstva Marxa-Engelsa -Lenjina, hrvatska režimska inteligencija preobratila se u tren oka u apostole neoliberalizma i zagovornike dogme o slobodnom tržištu.

Mogu li hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica imati bilo kakav identitet bez antisrpstva? Povijesni događaji unatrag sto godina pokazuju da ne mogu. Koja bi noćna mora tek nastala za hrvatski identitet da Srbi nestanu sa zemljopisne karte! Je li je moguće biti hrvatski nacionalist ili tzv. hrvatski ekstremni desničar bez stalnog prizivanja na katoličanstvo? Sinonimijom 'katolicizam - hrvatstvo- antisrpstvo', hrvatski nacionalisti i desničari gube simpatizere na Zapadu i u Hrvatskoj. Tijekom Domovinskog rata, nacionalistički krugovi iz Europe i Amerike pokazivali su velike simpatije za Hrvate. Danas toga više nema iz jednostavnog razloga što mržnja europskih nacionalista prema svojim prvim susjedima više nije u prvom planu. Hrvatsko-srpski sukob teško je shvatljiv zapadnoeuropskim i američkim nacionalistima. Još je teže njima pojmiti da dva antropološki i lingvistički toliko bliska naroda toliko mogu mrziti jedan drugog. Strah od stranih imigranata i rasne balkanizacije, njihove su udarne teme, a nimalo to da li će Hrvatska dobiti dio Bosne, ili će Poljska velikodušno vratiti Nijemcima dio Šlezije.

Krađe, provale i sukobi neeuropskih stranaca i doseljenika sa lokalnim policijama na Zapadu glavne su teme među europskim i američkim nacionalistima i tzv. ekstremnim desničarima, premda režimski mediji na Zapadu rijetko o tome pišu. Postoji za to i razlozi. U Americi i Europi zakonski je zabranjeno "rasno profiliranje" t.j, medijsko navođenje rasnog podrijetla kriminalaca. Nedavni napadi prednjoazijskih bandi na 30 njemačkih policajaca i njemačkom Nuekoellnu, nedavni napadaj skupine crnaca na skupinu bijele mladeži u Des Moines, u SAD-u, nedavna silovanja bijelih tinejdžerki i u njemačkom Augsburgu i u švedskom Malmoeu, nedavna pobuna i masovna palež automobila od strane velike grupe ljudi sjevernoafričkog podrijetla u Grenobleu, u Francuskoj - ne spominju se nimalo u zapadnim glavnim medijima. Da su ta razbojstva učinili bijelci, cijeli svijet bi urlao o "fašistima", "rasistima" i "neonacistima." Za europske političare ili akademike koji o tome žele prozboriti, znači potpisati vlastitu osmrtnicu u karijeri. Od 2,5 milijuna zatvorenika u američkim zatvorima, preko 70 posto čine američki kriminalci neeuropskog podrijetla - činjenica koju svaki bijeli Amerikanac zna na pamet - no po toj temi ne voli jako čačkati. Nova post-titoistička liberalna klasa u Hrvatskoj, slično kao i na Zapadu, voli kritizirati "rasiste" i tzv. desničare, premda u pravilu šalje svoju djecu u bijele škole, a osobito voli ljetovati u bijelim katoličkim enklavama - na primjer u Hrvatskoj.

Kulturna hegemonija mišje rupe

Svakoj političkoj promjeni, pa bila ona i nasilna, uvijek prethodi kulturna borba. Kultur-boljševici to su davno i sjajno shvatila. Bez kulturne hegemonije nema političke vlasti; niti Banskih dvora, niti Pantovčaka, niti kasice prasice. Imati svoje intelektualne pse čuvare u medijima i na univerzitetima - jedini je put do vlasti. Ovu osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nikako ne žele shvatiti. A hrvatska Crkva još manje, jer nije bila kadra punih dvadeset godina osnovati neki koledž, ili institut, ili "tvornicu ideja" i stvori tako kulturno-promidžbenu alternativu lijevom pranju mozga. Kvazi-oporbena liberalno-lijeva klasa, zajedno sa travestijom konzervativne stanke koja je na vlasti, imaju pristup medijima i vlasti ne zato što imaju pravo, ili što su ljepši, ili što su pametniji. Oni su na vlasti i u medijima u toj mjeri u kojoj hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nemaju ništa za ponuditi. Bez jasne kulturne promidžbe, osobito kod mlađih ljudi, hrvatska desnica je osuđena na odumiranje. Kada bi hrvatski nacionalisti-desničari,u svom današnjem formatu, dobili danas vlast na pladnju došlo bi do općeg kaosa i desne blamaže.

No i sadašnja medijsko politička klasa itekako je slaba, što povijesno pokazuje rasulo njenih ideja i komunističkih prethodnika u 1991.g. Zgrožena realnom mogućnošću rumunjsko -ceausesceau scenarija, žustro je tada bježala u mišje rupe. Tek kada je vidjela koliko su hrvatski nacionalisti I desnica naivni ili podmitljivi izašla je ponovno na svjetlo dana, 2000. godine. Sutra kada se duh vremena promijeni i ako hrvatski nacionalisti shvate sšo je to kulturna hegemonija - slijedi nova runda mišjih rupa.

Tomislav Sunić
Hrvatski list