Biti Hrvatom u XVI. stoljeću

Riječ je o jednom od četiri stotine sačuvanih pisama Antuna Vrančića (1504.-1573.) očito najvećeg hrvatskog diplomata svih vremena. Uputio ga je godine 1559. Hasan-begu Sandžaku Hatvanskom. Vrijedi ga citirati in extenso (prijevod s latinskoga V. Vratovića, verzal F.B.):

"Velemožni gospodine, susjede naš poštovani, pozdravljam Vas i nudim svoju naklonost. Veoma su mi bila mila pisma Vaše Velemožnosti, kojima ste mi pokazali naklonost Vašeg dobrog susjedstva, a ponajviše zbog toga što smo bliski jer pripadamo našem hrvatskom narodu, u kojem se ponosim što sam i ja rođen, a iz njega je potekla i Vaša Velemožnost. Pa ako nam ništa ne može jednako biti drago kao da uživamo - ako nam je palo u dio da posjedujemo neke pripadnike našega roda - u njihovu dobrom i željenom susjedstvu, to bismo barem htjeli shvatiti i osjetiti u prvom redu kod Vaše Velemožnosti, čije bi ne samo srodstvo po hrvatskom rodu, nego i blizina samog mjesta bilo mnogo draže kad bismo prema onoj našoj želji, čije ostvarenje žarko očekujemo od Vašeg prijateljstva, mogli uživati u uzajamnom dobrom prijateljstvu. No, jer je i nedavno Vaša Uzvišenost nekoga našeg kmeta oglobila velikom svotom novaca, a drugih je, kako razabiremo, dvanaest podanika našeg područja dala dozvati k sebi na sud, ne vjerujemo da ćete prema njima postupati išta plemenitije i blaže nego što ste postupili s onim prvim, što doista od Vas kao susjeda ne bih očekivao. Stoga, iako smo se pismeno požalili Velemožnom gospodinu paši budimskom namjesniku Vašeg Cara, i potužili se zbog tih nepodnosivih nepravda nad bijednim kmetovima Vašeg i našeg Cara, ipak budući da se to posebno tiče Vaše Velemožnosti, usrdno Vas molimo u ime ovog susjedstva isrodnosti našega hrvatskog roda, koji nam je obojici drag, da biste popustljivije postupali s našim zajedničkim kmetovima koji nama jednom i drugom jednako služe i plaćaju danak."

Dakle, u svom kratkom pismu Antun Vrančić ("šibenski Dalmatinac") čak tri puta ponosno ističe da je pripadnik hrvatskog naroda. A taj mlađi Marulićev suvremenik, rođak bana Petra Berislavića i stric Fausta Vrančića, bio je tajnik i savjetnik ugarskih, poljskih i habsburških vladara. Također biskup pečujski i jegarski te nadbiskup ostrogonski i primaš ugarski. Pred smrt i kardinal.

Hrvatom se, dakle, osjećao i predstavljao Antun Vrančić, poklisar na dvorovima Franje I. francuskog, Henrika VIII. engleskog, Selima II. i Sulejmana Veličanstvenog... Kako je lijepo pročitati da se hrvatskim podrijetlom i narodom ponosi sjajni diplomat i prelat, svestrano obrazovani humanist, pisac i pjesnik, k tome prijatelj Erazma Roterdamskog i poznanik Melanchtona ("praeceptora Germaniae").

Dakle, davno prije "nacionalnog sazrijevanja" (u XIX. stoljeću) naši su se uglednici osjećali Hrvatima. Vrančićevo pismo upozorava nas na još jednu značajnu činjenicu: hrvatskog je roda i Hasan-beg! U turskim su vremenima hrvatsko podrijetlo - nažalost kao i danas - zaboravljali mnogi muslimanski velikodostojnici rođeni u Bosni i Hercegovini.

Nisam provjeravao je li spomenuti tekst - koji je inače objavljen u knjizi Hrvatski latinisti / Croatici auctores qui latine scripserunt, sv. I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1969. - predstavljen u hrestomatijama naših klasičnih gimnazija. Ako nije, valjalo bi ga uvrstiti u nova izdanja. Uostalom, u hrvatskom prijevodu bilo bi mu mjesto u svim srednjoškolskim čitankama.

Frano Baras