Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Bez savjesti
Tužan i razočaran, vratio sam se iz Srba, s protestnoga skupa. Na putu za Zagreb deprimiran i ponižen, sa svojim suputnikom u autobusu (inače je taj gospodin moj šogor, muž moje sestre) sam progovorio svega par riječi. Svoje utiske, pokušat ću opisati na ponešto literaran način, jer drugačije u ovom trenutku to nisam u stanju opisati. (Nemojte mi zamjeriti)
Teško je opisati osjećaje koji su me obuzimali, počev od samog polaska iz Zagreba. U pratnji policije, koja se na županijskim granicama smjenjivala, do skretanja s magistralnog puta Udbina-Knin, ponosan i s nadom u siguran uspjeh našeg protestnog okupljanja, dočekani smo od jakih policijskih snaga, i u koloni (nije bilo dozvoljeno pojedinačnim autobusima nastavak putovanja) od šest autobusa i približno dvadesetak privatnih automobila smo nastavili prema Srbu. Gledajući kolonu koja se lagano vukla lošim i uskim putem s puno zavoja, uspona i nizbrdica, razne misli su mi prolazile kroz glavu.
Nema Hrvatske
Početno optimistično raspoloženje , sa svakim prijeđenim kilometrom gubilo je na snazi, a određeni strah (ne za vlastiti život) i razočaranje , sve se više širilo mojim umom, utrobom, čitavim tijelom.
Prolazeći kroz rijetko naseljena seoca od par kuća, sablasno prazna (očito su se mještani zatvorili u kuće, vjerojatno i sami u strahu) imao sam osjećaj kao da dolazim u neku nepoznatu i veoma opasnu zemlju, koja se nikako ne može zvati Hrvatska. U srcu Hrvatske, nema Hrvatske!
Pristigavši na benzinsku crpku u sam Srb, izašli smo iz autobusa i krenuli prema centru sela, naravno uz jake policijske snage. Pjevalo se, uzvikivalo razne parole („Ovo je Hrvatska!" i sl.) i nakon nakon stotina metara , "otriježnjenje"! Otriježnjenje, u obliku zida sačinjenog od metalne ograde i duplog kordona specijalne policije. Naoružani do zuba (možda malo pretjerujem, nisu imali duge cijevi), kao statue isklesane u kamenu, stajali su pred nama i sprječavali nam daljnji prolazak prema uzvisini na kojoj je već u punom jeku bila "svečanost" bratije nam "susjeda".
Policija nas je skrenula u prostor, koji je desno od seoske ulice kojom smo došli bio za nas pripremljen, ograđen željeznom ogradom okružen specijalnom policijom s tri strane. Stjerani, kao stoka u tor, pokušavali smo uspostaviti kontakt sa "našim" policajcima, te sam jednoga od njih upitao: Zašto ste nas kao stoku stjerali u ovaj kočak, jeste li vi sinovi ove zemlje, djedova, baka, očeva koje su ovi sa druge strane koje vi štitite prije 69 godina poklali ili ste ljudi bez savjesti? Imaš li ti imalo savjesti? - pitao sam policajca. Ledena lica, bez ikakve mimike, hladan kao kamen, odgovorio je kratko - Nemam savjesti!
Ostavši skoro bez riječi, odgovorio sam - Očito je nemaš!
Bogom se kunem (čije ime ne uzimam u svoja usta uzalud), da se moj kratki razgovor, s Hrvatskim sinom , kojeg smo mi u ovoj Lijepoj Našoj, iznjedrili, othranili i odgojili, od riječi do riječi odvijao ovako kako sam naveo. Stajao sam kao izgubljen u vremenu i prostoru, drhtao čitavim tijelom, posramljen, ponižen do boli, nemoćan učiniti bilo što, ogorčen do granice gubitka kontrole nad sobom! Četrdesetšest mi je godina, imam dosta toga iza sebe, ali tako jadno se nikad nisam osjećao.
Stajao sam tako na povišenju pored same ograde našeg "hrvatskog" tora, rezignirano promatrao onu šačicu bijednika (bilo nas je oko 500) na koje je spalo čitavo hrvatsko domoljublje. Od 4,5 milijuna Hrvata , petstotinjak posljednjih "romantičara" se uspjelo skupiti u obranu ponosa, časti, povijesne istine napaćene nam domovine. A gdje su svi ti domoljubi, intelektualci, ugroženi radnici, seljaci, djeca poklanih, raseljenih i ugnjetenih? Osim par vodećih ljudi razjedinjenog, udbaškim djelovanjem posvađanog HSP-a i njegovih izvedenica, nigdje niti jednog uglednika koji bi dao težinu i značaj našem protestu.
Utvare prošlosti
A na drugoj strani iza ograde, sigurni, zahvaljujući hrvatskoj policiji prolaze razne utvare prošlosti, smijući nam se u lice. Uživajući i podrugljivo smješkajući se, nastavljaju , pored šatora za gozbu penjati se prema simbolu pokolja nad nama samima. Tragedija. Niti jedna hrvatska zastava ili bilo koji hrvatski simbol na drugoj strani, ali zato dosta "partizanki" koje Josipović, predsjednik "svih" Hrvata naziva "lijepima", u zavidnom broju.
Brošura za Josipovića
I gospoda "domaći" i njihovi gosti ,sasvim slobodno, bez zaustavljanja, prolaze kroz rampu pored policajaca , a mi,stoka sitnog zuba, šećemo od ograde tora osigurane policijom, do auta na kojem je priključen razglas i na kojem se izmjenjuju naši jadni govornici. Promatrajući sve to, pun jada, u jednom momentu sam se upitao: zar je to sve, zbog čega smo tu? Dvojici mladića, Ličana (nosili su ličke kape) , sam rekao - Idem do spomenika na brijegu, i predat ću Josipoviću brošuru koja opisuje stvarne događaje 27. srpnja 1941. godine.
Predao sam zastavu koju sam imao svom zetu, i uputio se iz svog "logora" prema prolazu u ogradi, slobodnim za prolaz samo onih "podobnih", i na moje čuđenje, bez ikakvog pitanja ili zaustavljanja sam prošao policajce i uputio se prema uzvisini na kojem je u tom momentu završavao pro-četnički dernek, a iz razglasa se čula pjesma"Po šumama i gorama". Masa slavljenika zločina se počela spuštati stubama prema velikom šatoru, a ja sam se kroz tu masu penjao prema spomeniku. Uz sam spomenik, okružen masom ljudi i tjelohranitelja, stajalo je "PREDSJEDNIK" (možda bi bilo priličnije reći vojvoda), kome su sa svih strana čestitali Velikosrbi, i njihova bratija iz "otadžbine".
Ja sam se lagano probio u njegovu blizinu, s brošurom u ruci i u momentu kad sam mu htio prići , ispred mene se ispriječio Milorad Pupovac s fotografskim aparatom u ruci (dala mu ga je žena 60-ih godina, kako bi je uslikao uz predsjednika za uspomenu). Sačekao sam kraj slikanja i u sljedećem trenutku sam bio ispred Josipovića. Pružio sam mu ruku i obratio mu se ovim riječima - Predsjedniče, čestitam i uručujem vam ovu brošuru u kojoj je napisana prava istina, molim vas da ju pročitate, kako se zločin ne bi ponovio.
Ljudi koji su stajali oko mene nisu se ni snašli, a ja sam se okrenuo i laganim korakom se počeo spuštati prema šatoru i opkoljenim prijateljima. Došavši iza leđa dvostrukom redu policajaca koji su osiguravali ogradu prema našim dečkima, prošao sam između njih i uz riječi - Idem svojima, dosta mi je ove četničke bande - prešao sam preko ograde i priključio se našima. Danas , dan poslije, jučerašnji dan mi se čini kao san, a ne proživljena razočaravajuća stvarnost.
Pitam se, do kad će nas ova srbo-jugoslovenska vladajuća klika bezbožnika, ateista, agnostika, napolica, protuha, zvanih vlaisavljevići, sanaderi, stanimirovići, josipovići, stazići, pusići, milanovići, uzelci, bebići, hebranzi, i njima sličnih, ponižavati i uništavati? Do kada, braćo Hrvati?
Emilijan
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
pomalo...
Lignjuna josipovića pomalo falusi u guzi počinju žuljat...
Izvadak iz današnje vijesti serbske novinske kuće "pres":
BELO SELO (belgrade) - Pod naslovom - "SKANDALOZNO: Josipović izjednačio četnike i ustaške krvnike", beo gradski Press se u današnjem broju zgraža nad jučerašnjim govorom hrvatskog predsjednika u Srbu."
Po njima je nečuveno kako se "plemenite" bande kokošara i koljača četnika uspoređuje sa legalnom vojskom tadašnje hrvatske države.
I ja se slažem sa ocjenom Skandalozno, al' ajmo vidit' doklen' će se lignjun josifović skupa s vladarima Hrvatske i ovaj put naguzit, jerbo mi se čini kako je bjeloglavom preostalo još samo dobro zagrist vrećicu u kojoj mu od rođenja fale dva okrugla predmetića - dalje ne može.
To se naravno ne odnosi na ono kaj mu istovremeno trpi već širok i podmazan tunel iza vrećice; ali ajmo vidit kolko će kamiona odjednom stat' u njega?
Nešto slično prođoh 26 . prosinca prošle godine u Zagrebu .
Na mimohodu potpore uhićenim braniteljima koji su organizirale udruge specijalne policije iz čitave Hrvatske , ali i iz Hercegovine .
Putovah 700 kilometara da dam potporu našim braniteljima .
Bilo nas je oko 4 tisuće . Krenuli smo sa Velesajma , onako u četveroredima , tihi , pognute glave , sa suznim iskrama u očima .
Policija je zaustavila čitav promet u Zagrebu jer je cilj bio pred Katedralom .
Hodali smo i patili . Zašto ?
Jer niti jedan Zagrepčanec nam nije mahnuo , niti jedan auto nam nije zatrubio .... Kao da smo u nekoj tuđoj zemlji ... Tek na Jelačićevom placu je bilo nešto građana koji su nam zapljeskali i viknuli : mi smo uz vas ...
Pred Katedralom smo kleknuli i pomolili se tiho . I za te nijeme žitelje naše hrvatske metropole .