Moj odgovor Slavku Goldsteinu – mi nismo ni ustaše ni partizani

U Globusu od 2. srpnja na četri strane je objavljen članak „Zašto se ne želim pokloniti u Bleiburgu" s nadnaslovom "Nemoguća pomirba partizana i ustaša" i podnaslovom "Tko muti istinu o zločincima i žrtvama". Uvodno je istaknuto da ovim tekstom „Slavko Goldstein, ugledni intelektualac, jedan od najzaslužnijih za rušenje ideoloških mitova o Jasenovcu i Bleiburgu, objašnjava zašto se protivi službenom državnom odavanju počasti poginulim ustašama."

U vremenu kad se susrećemo s teškim političkim, gospodarskim i socijalnim pitanjima svakodnevnice i budućnosti, neprimjereno je objaviti ovakav tekst. Javnost je reagirala prijezirom šutnje. Ja reagiram iz odgovornost da se suprotstavim antisemitizmu i antihrvatstvu. Želim odgovoriti istinom i jačanjem dobra.

G. Goldstein počinje navodeći da su „u vojsci koja je 15. svibnja 1945. položila oružje na polju pod Bleiburgom, u mnoštvu različitog svijeta, bili i zločinci koji su ubili mojega oca i više od pola moje obitelji," i potom „Ja sam bio pripadnik pobjednička vojske koja je nakon tog 15. svibnja počinila ratni zločin ubijanjem razoružanih zarobljenika."

Međutim, g. Goldstein nije 1945. bio vojnik pobjedničke vojske, već nesretni židovski dječak koji je proveo djetinjstvo izložen stradanju u jednom od najsramotniih razdoblja Europe, a danas je nesretni stari čovjek koji ne može naći put u svijet istine, mira, tolerancije i dobra. On se traži u duhovnoj pustinji II. svjetskog rata, laži, zločina, mržnje, stradanja Židova, krivnji Hrvata, tragajući za izgubljenim „davnim izvornim antifašizmom, slobodarstva i demokracije," koji nikada nije postojao. G. Goldstein svojim istupima i ocjenama šteti i Židovskoj zajednici u Hrvatskoj, a sudjelovao je i u razbijanju preostale, malobrojne zajednice, što ne bi učinio nitko tko poštuje Židove i želi im mir u Hrvatskoj.

Shvatimo danas, zbog sutra i Hrvatske i Europe da je u II. svjetskom ratu poraženo zlo, ali nije pobijedilo dobro. Nacizam je poražen ali je borba s totalitarizmom tek počinjala i još traje.

Svi koji ste pročitali Goldsteinov tekst molim da vas ne potakne na antisemitizam. Prava je istina da su Židovska zajednica u Hrvatskoj, znatan broj uglednih Židova iz svijetu i država Izrael poduprli Hrvatsku u njenom stvaranju i obrani.

Već godinama tjednik „Globus" nemilosrdno koristi židovsko stradanje, pronalazi traumatizirane osobe, otkriva hrvatsku „krivicu," održava predrasude i tako škodi hrvatskom narodu u svijetu, a otežava opravdane, korisne, moguće i potrebne veze Hrvata i Židova, Hrvatske i Izraela.

Goldstein ne zna što se događalo 1991.

U Hrvatskoj više nema veterana iz II. svjetskog rata. G. Goldstein se rodio 1930., imao tri godine kad je na vlast u Njemačkoj došao nacizam, i započeo državni antisemitizam, a od 1942. organizirani progon, po nacistima, manje vrijednih ljudi, koje treba ubiti ili živjeti s manje prava - Židova, Roma, Jehovinih svjedoka, homoseksualaca, mentalno bolesnih, retardiranih i Slavena.

Sve do početka rata zapadni je svijet sramotno propustio pomoći nesretnim i progonjenim ljudima. Kada je započeo rat u Hrvatskoj, g. Goldstein je imao samo 11. godina. Tadašnja vlast nije imala snage spriječiti otimanje hrvatske zemlje (talijanskom fašizmu) niti progon hrvatskih ljudi, Židova (njemačkom nacizmu). Među stradalima je bila i obitelj Goldstein, a on je bio nesretno i trajno povrjeđeno dijete, koje nosi svoje rane sve do današnjeg dana.

I obitelj Lang je stradala u Holokaustu. Djed mi je bio jedan od prvaka Židova u Hrvatskoj od formiranja stare Jugoslavije, sudionik prvih pojedinačnih akcija protiv nacizma u Europi, a u Hrvatskoj spašavanja židovske djece, i konačno tragično i junački stradao u Jasenovcu. Otac mi je bio partizan, a 1945. je imao 32 godine. U toku odrastanja upoznao sam vodeće partizane (Pavle Gregorić, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević) progonjene tijekom Informbiroa (Ninu Rupčića, Savu Zlatića, Alfreda Pala) i veterane iz drugih država (Stevea Maclaina, Deakin)

Na početku sukoba i ratova na Balkanu (1989. – 1999.) imao sam 44 godine. Nastojali smo sprječavati ili bar ublažiti stradanja ljudi. Upotrijebili smo i tragično iskustvo Holokausta za sprječavanje i zaštitu sada ugroženih ljudi. G. Goldstein je 1991. bio prestar da sudjeluje i ne zna što se događalo. Istina je da su Hrvatska i svijet izloženi odsutnosti odgovornosti za istinu, tajenju istine, antihrvatskoj interpretaciji podataka i direktnim lažima sve do suđenja u Haagu, izrečenih presuda i optuživanja Hrvatske za zločinačku akciju „Oluja," kojom je prvi puta sprječen genocid (u Bihaću). Ovakav odnos zavodi mnoge od djece iz prošlih ratova do danas mladih i dobronamjernih ljudi u svijetu.

Partizana i ustaša u političkom smislu više nema

Koristi se i tobože još značajna podjela na ustaše i partizane. Ovi povijesni pokreti imaju pravo da ih zastupaju odrasli sudionici. Oni koji su 1941. bili bar punoljetni, sada imaju 87. godina, a takvih je vrlo malo. Poštujući ove pojedince, ali okrenut budućnosti Hrvatske, pravima, teškoćama i odgovornosti današnje hrvatske mladosti, želim jasno reći – partizana i ustaša u političkom smislu više nema. Vrijeme je da se povjesničari ispričaju za tajenje i iskrivljavanje istine u prošlosti i da se slobodno istražuje i prikazuje istina o hrvatskoj povijesti. Vjerujem, da se provede istraživanje o stradanju, bez podjela na strane, da nema obitelji bez žrtava.

Unatoč priznanja da je na Bleiburgu počinjen ratni zločin g. Goldstein, navodi: „U obiteljima stradalih potmulo su nicale legende, natopljene gorčinom straha u kojem se samo potajno smjelo žaliti za nestalim stradalnikom, a javno ga je bilo nezgodno čak i spominjati." U ovoj nesretnoj rečenici iskazan je odnos prema žrtvama kroz svo vrijeme od 1945. do 1990.

Razdoblje stvaranja i obrane Hrvatske, g. Goldstein je doživio kao razdoblje kad je „Franjo Tuđman preuzeo nakaradnu ideju Maksa Luburića iz 1963. o pomirenju ustaša i partizana, blajburška mitologija ustaške emigracije prelila se 1990. u Hrvatsku i zarazila hrvatski javni život...čak i pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora. Pokrenuta je reustašizacija Hrvatske (pod Šuškovim predvodništvom)..., lansirano je raspirivanje mržnje,...davno prebrođeni rat ustaša i partizana doživio je reinkarnaciju."

Ne mogu javnom raspravom otvoriti oči ljudima s ovakvim predrasudama. Mogu samo reći da Predsjednik Tuđman nije govorio o pomirenju ustaša i partizana, već je pozvao hrvatsku mladost, da ne postanu žrtve podjela i stradanja iz prošlosti, već da zajedno žive u sadašnjosti i stvaraju budućnost Hrvatske. Reustašizacije nije bilo, a pokojni Gojko Šušak je bio ministar obrane, koju će se još dugo istraživati i raspravljati, ali za koju znamo da je obranila Hrvatsku. To je bilo vrijeme kad se hrvatski narod opredjelio za slobodu, ravnopravnost vjernika u javnom životu, obnovio veze s iseljenom Hrvatskom, uveo slobodu javne riječi i političkog izražavanja. Za agresije i rata nosili smo teret etničkog progona i izbjeglištva, razaranja, okupacije, logora, ranjavanja i ubijanja. Branili smo se od doma do doma, obranili Hrvatsku i postigli njeno priznanje u cijelom svijetu. Predsjednik Tuđman je sudionik svih susreta državnika povodom godišnjica pobjede Saveznika u II. svjetskom ratu. On je prvi hrvatski predsjednik koji se obratio Ujedinjenim narodima.

Živjeli smo u svijetu šutnje

G. Goldstein navodi da je „Bleiburg kao masovno ubijanje bez suda trajao oko dva mjeseca," možda, ali su posljedice i duh tog vremena trajali i kameleonski se iskazivali do 1990. O Jasenovcu i logorima (koncentracionim i zarobljeničkim) znao sam malo prije Domovinskog rata. Otac mi je rekao da su tamo stradali mnogi iz naše obitelji, ali da se njima nije odalo poštovanje i da tamo ne idemo. Nismo znali ništa ili malo, o sudbini u prognaničkim i zarobljeničkim logorima, o Bleiburgu i Križnom putu, progonu Nijemaca nakon rata i potom Golom otoku. Živjeli smo u svijetu šutnje. Svaki je nešto znao o svojoj obitelji, u školi nismo učili gotovo ništa, mediji su šutjeli, povjesničari su šutjeli i Crveni križ je šutio. Jedino su nicale tisuće spomenika samo jednoj strani, zloupotrebom umjetnosti koja je umjesto da transcendira stvarnost patnje, zločina i laži, služila za njihovo prikrivanje. Uvjeren sam da i danas nakon „gnjevom potaknutog rušenja spomenika" NOB-u, još uvijek ovih ima neusporedivo više, skupljih i raskošnijih od tek ponekog stradalima vojske i stanovnika koji su podupirali NDH. Ovi, svojom skromnošću, a koje su vidjeli samo oni koji žive otvorenih očiju, više iskazuju stvarnu bol i patnju ljudi u ratu.

Prvo svjedočenje istine iz tog vremena čuo sam o „Golom otoku," početkom 1960-tih od g. Nine Rupčića. Otac ga je doveo, kad sam postao punoljetan „da čujem, učim, pamtim i mislim." O Golom otoku sam učio i od Save Zlatića i mnogo kasnije Alfreda Pala. Ove rane, skromne spoznaje pomogle su mi da razvijem stid i gađenje prema načinu kako je partizanska generacija zaključila svoje djelovanje – odbacivanjem i suđenjem liberalnim idejama u cijeloj Jugoslaviji, sprječavanjem pokušaja demokratizacije SKH i nemilosrdnim obračunom s hrvatskom mladošću moje generacije. Iskustvo partizana prenio mi je Vladimir Velebit, 1972. prije mog odlaska da svjedočim na suđenju studentima, kad mi je rekao: „Svjedoči istinu i ne osvećuj se." Tada su nekadašnji partizani bili 50-godišnjaci i to im je bila zadnja prilika da pruže ruku. Nažalost nisu i umjesto toga je krenuo sukob s Albancima, progon hrvatske emigracije, rast nacionalizma a potom totalitarizma u Srbiji, razbijanje civilnoga društva na Kosovu i Vojvodini, raskol na 14. Kongresu SKJ i konačno agresija na Sloveniju, Hrvtsku i Bosnu i Hercegovinu, s etničkim progonom, zločinima protiv čovječnosti i genocidom.

Na početku agresije u Jugoslaviji krajem 1980-tih, nije postojalo nikakvo ni znanje ni iskustvo, kako zaustaviti mržnju, sprječiti progone i zaštititi ugrožene. Nitko nas nije pozvao da bi savjetovao, pomogao, pridružio se...Bilo je još i dobrih ljudi, ali malo. Mi, cijeli hrvatski narod, nismo se ni mirili ni opraštali, već pružili ruke jedni drugima i udružili sva svoja stradanja, patnju, strahove, iskustva i znanja. Počeli smo se zajedno moliti, organizirati ljudska prava, pripremati obranu, pružati humanitarnu pomoć, prihvaćati prognanike i izbjeglice. Za rata smo pokapali poginule, a poslije zbrinjavali članove njihovih obitelji i zahtijevali da se zna ime svakog stradalog. Do danas nijedna knjiga o stvaranju i obrani Hrvatske nije izdata putem uglednog izdavača u svijetu. Željeli smo obraniti svoju domovinu, domove i narod, stvoriti pobjedničku državu u kojoj je cijeli narod pobjednik.

Pronađite vlastiti mir

Mi nismo ni ustaše ni partizani, ni pobjednici, nisu nam se nametale tuđe ideologije, nismo progonili druge narode, ni osvajali tuđe teritorije. Tijekom obrane upoznao sam ranija stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, suosjećam sa svim žrtvama iz jednoga strašnog vremena i danas mi je svejedno tko je kakva porijekla. Svi su stradali i iznad svega želim da ne dopustimo stranu vlast nad nama niti podjelu među nama. Hrvatska, kao i cijela Europa nisue nasljednice antifašizma, već pobjede Saveznika, dekolonizacije, poraza staljinizma i ujedinjavanja europskih država. Mi smo branitelji, a ne pobijednici!

G. Goldstein, mi smo pješice obišli liniju obrane Hrvatske od Ovčare do vrha Srđa, 1000 kilometara i poklonili se na svakom grobu. Vi ne morate otići ni u Bleiburg ni na bilo koje mjesto stradanja, bilo koga bilo gdje zbog bilo čega. Želim vam da se nikoga ne bojite, od nikog ne bježite i nikog ne mrzite - da pronađete vlastiti mir i da se molite, nadate i radujete uspjehu svih mladih Hrvatske. O Bleiburgu i Jasenovcu posebno.

Slobodan Lang
Hrvatski list