Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Izlaganje dr. Ružice Ćavar s 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa (2/2)
35 visokih časnika Hrvatske vojske NDH – mučeničke žrtve velikosrpske mržnje u Beogradu 1945.
Trideset i pet hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja, izvršeno 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali visoki časnici su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.
U znak sjećanja i da se u hrvatskome narodu na njih ne zaboravi, Hrvatski pokret za život i obitelj svake godine, na 24. rujna, u 17. sati, organizira služenje svete mise zadušnice za imenovane mučenike, u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu.
Svjedočanstvo preživjelog anonimnog autora, sudionika tih događaja, u kojem se spominju sva imena, pod naslovom "Kako su nas ubijali", dospjelo je 80-ih godina prošloga stoljeća do emigrantskog časopisa "Hrvatska baština" u Beču, koji je, pod drugim imenom, uređivao i izdavao Mate Ćavar, a ovdje ga donosimo u cijelosti.
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Prilog:
Kako su nas ubijali...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, u stvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih.
Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
„Prema našoj kršćanskoj vjeri, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve.“
i osobno mi draga, gđo. Dr.Ružice Ćavar, hrabra ste i izuzetno časna osoba.
Od sveg' srca, HVALA , Vama na prilogu . Lijepo od Vas, da ste nam predočili sadržaj o kojemu je svatko od nas dužan s pažnjom promisliti. Napose, svi koji naivno nasjedaju i nadalje na neprekidno i iskljčivo blaćenje jedne strane nametanjem i nadalje laži pod vjerodostojnu istinu. Osobno, silno sam razočarana, što , ni nakon dvadesetogodišn jeg osamostaljenja RH, još uvijek tisuće i tisuće zemnih ostataka nedužno stradalih hrvatskih patnika nemaju priliku steći na prikladno i poimence obilježenom grobištu na tlu Domovine
počivati .
Prilažem citat iz knjige Z.Duspera :“ U vrtlogu Bleiburga“, str. 37
„.....Nažalost, mnogi koji su tražili svoju braću, muževe, očeve otišli su tužni kućama jer, ih nisu našli, a nisu ni znali da su ih zauvijek izgubili. Nikad nisam vidio tužnija lica ljudi što su odlazili u slutnji da više nikad neće vidjeti svoje sinove, muževe, braću, sestre.
Istina i druga strana izgubila je svoje najmilije i najdraže, ali to je bio rat kad se ginulo.
A sad je nastupio mir-mir za sve, a tko je bio zločinac na bilo kojoj strani- neka odgovara.
Ali za to ne moraju patiti i stradavati stotine tisuće nedužnih i poštenih ljudi koji su krivi samo stoga što ih rodila majka Hrvatica!....“
.........
Komu je stalo do ISTINE ,a na vrh glave popelo pod svaku cijenu i nadalje nametanje laži od strane svih onih kojima je sve što počima s slovom H mrsko, ukoliko nisu knjigu iznad navedena naslova do sada imali priliku pročitati , preporučam da ju potraže i pročitaju sadržaj u cijelosti.
Preporučam usput i : Michael D.O.Brien -Otok svijeta
Političarima, koji obnašaju legalno i legitimnu vlast na tlu RH, a kojima je krajnji cilj nametnuti pod svaku cijenu i prisilno zakonski, ak' drugačije ne ide čim prije zaborav Hrvatima nad svom nezamislivo zdravorazumnom umu proživljenom patnjom vlastitih im srodnika, i sunarodnjaka, a bez trunka grižnje savjesti pojedini i naslađuju se i nadalje u i na ime svih Hrvata , nad stravično proživljenom patnjom nedužno stradalih Hrvata nakon svršetka WW2 , odnosno proglašenja MIRA za sve strane . Napose, onima koji zlorabeći službene ovlasti u i na ime moje osobno udjeljuju blagoslov, pohvale, i zahvale, jer, je uspješno izvršen nalog o zvjeskom pokolju velike većine zarobljenih hrvatskih ratnika i civila od strane dijela tzv.antifašista poručujem:
Odustanite, od svjesno i vješto osmišljenih čina, odnosno , nastojanja pod svaku cijenu sprovedbi da ISTINA, i nadalje ostane skrivena pod tepihom.
Jer, ISTINA , kakova god da je, u svakom slučaju polaže pravo na prvenstva prolaza !
I, nitko, ama baš nitko od vas takovih, nema pravo uzeti si slobodu, da izda u i na ime osobno moje malenkosti , ( a, napose ne, u i na ime, hrvatskog naroda u cjelini, ) službeno važeći proglas o oduzimanju prava istini da konačno nakon 65- odišnjeg sprječavanja ispliva na vidjelo dana.
.........
Citat
„I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj? „
I ne samo zemni ostaci hrvatskih ratnika čiji zemni ostaci počivaju u Beogradu, i diljem Srbije. A, nadam se da zaista počivaju na prikladnom mjestu, u što sumnjam. Da je tako, odavna bi bar, gosp.Dr. A.Hebrang, ostvario konačno priliku preuzeti zemne ostatke njegova pokojnog oca. Usput, zanimljivo je promotriti, kako mister Pravda, o i u ovom slučaju ostaje nijem. Ni slovca da izusti, javno, a, kamoli, da zamoli za savjet sveznajućeg mentora Mesića, da mu pomogne rasvijetliti slučaj, Hebrang. U, pitanju je isitinski antifašist, ne pripadnik vojnih formacja NDH, tj. klasni neprijatelj, kak' vi volite s osobitim uživanjem predočiti javnosti.
No, očito, i ova vjerodostojna činjenica, nebitna, jer, riječ je o Hrvatu.
Po već ustaljenom običaju, dvostruka mjerila primjenjuju se kada se radi o Hrvatu, i bez obzira kojoj strani pripadao u to vrijeme ?
Što je sa zemnim ostacima i sviju ostalih Hrvata, nedužno stradalih na tlu Slovenije , i diljem Lijepe Naše, pobijenih nemilosrdno od strane krvožednih ljudi-zvijeri nakon što je službeno proglašeno mirnodopsko stanje u cijelom svijetu, a, čiji zemni ostaci i nadalje trunu na dnima više stotina jametina ? Danas sam pročitala vijst o novom otrkriću stravičnog zla na tlu Slovenije od strane tzv. antifašista.
Prilažem članak
www.tportal.hr
/vijesti/svijet/85298/U-Sloveniji-otkrivena-nova-masovna-grobnica.html
Datum objave: 07.09.2010 20:58
Autor: tportal.hr/Hina
U Sloveniji je sredinom prošlog tjedna otkrivena nova masovna grobnica s oko 700 žrtava stradalih netom nakon što je završio Drugi svjetski rat, objavili su slovenski mediji.
Po mišljenju austrijskih povjesničara, koje u utorak prenosi austrijska agencija APA, u masovnoj grobnici u šumi nedaleko od sela Leše kod gradića Prevalje, nekoliko kilometara od granice s Austrijom, vjerojatno su među tih 700 žrtava i ostatci stotinjak austrijskih državljana. Riječ je, kako se pretpostavlja, o Austrijancima koje su potkraj rata uhitile postrojbe Titovih partizana u austrijskoj pokrajini Koruškoj i prebacile ih u Jugoslaviju gdje su, kako se sumnja, ubijeni.
Marko Štrovs, koji u ime slovenske vlade vodi povjerenstvo za otkrivanje i obilježavanje masovnih grobnica iz vremena rata i poraća, kojih je na slovenskom teritoriju do sada otkriveno više od 600, izjavio je za slovenske medije da je sredinom prošlog tjedna sondirana i istražena lokacija nedaleko od sela Leše, za koju se i prije na osnovi izjava svjedoka sumnjalo da sadrži posmrtne ostatke žrtava poratnih pogubljenja.
Štrovs je izjavio da se u jami dužine 21 i širine tri metra nalazi vjerojatno oko 700 žrtava, što je iznenadilo istražitelje koji su s obzirom na prijašnja spoznaje očekivali oko stotinu trupala.
Žrtve su, kako je dodao, muškog i ženskog spola, civili, a ubijene su potkraj svibnja 1945, nakon što su do sela dovezene kamionima, a onda otjerane da pješice hodaju do gubilišta.
Žrtve su ubijane u klečećem položaju, s rukama vezanima na leđima, a na nekim tijelima nađeni su tragovi ozljeda od vatrenog oružja, izjavio je Štrovs. Slovenski mediji navode da su u masovnoj grobnici vjerojatno i bogatiji Slovenci iz okolice koje su komunističke vlasti nakon rata smatrale klasnim neprijateljima.
Po Štrovsovim riječima, iz izjava svjedoka i navoda mjesnog stanovništva dade se zaključiti da su ubojstva u šumi kod Leše, nedaleko od kapele Svete Ane, počinjena potkraj svibnja 1945. Sondiranjem terena i označivanjem sada je ta masovna grobnica i službeno potvrđena te uvrštena na popis do sada prikrivenih ratnih i poratnih grobišta kojih je otkriveno više od 600 na teritoriju cijele države.
Sondiranju masovne grobnice nazočili su predstavnici sudstva i policije te povjesničari, a mjesto je zaštićeno dok se ne odluči hoće li biti pokrenut postupak za zločin protiv zasad nepoznatih počinitelja. Štrovs je ocijenio da dodatne istrage vjerojatno neće biti jer se vjeruje da su počinitelji već mrtvi.
Moguće je da će žrtve ostati na mjestu gdje su ubijene, a moguća je i njihova ekshumacija i premještanje na neko drugo groblje ili u kosturnicu, objasnio je Štrovs novinarima. Jedna od mogućnosti možebitne identifikacije žrtava je i analiza DNA preko njihovih još živih srodnika, navode slovenski mediji.
Ima li kraja stravičnim otkrićima? Tko od legitimnih predstavnika vlasti RH i kada će se službeno oglasiti i osuditi s jednakim aršinom zlodjelo neviđenog razmjera i nad hrvatskim narodom ? Imamo li se pravo kao narod oglušiti na sve učestaliji opominjući vapaj i nedužno stradalih hrvatskih žrtava ? Političari, što vama veli vaša savjest ? Kada će , i hoće li ikada i ikomu od vas probuditi se savjest ? Tko je spreman žrtvovati se istinski od vas tolikih ( i bez obzira kojoj stranci pripadate. Jer, nijedna stranka ponaosob ne polaže isključivo pravo svojatati Domovinu kao svoje vlasništvo) i omogućiti da vapaj stradalih nam sunarodnjaka u stravičnim mukama utihne ?
Nemate hrabrosti izreći i javno predočiti ISTINU vlastitom narodu ? Tko vam je omogućio podržavajući vas glasom na listićima da mu se smijete u lice izrugujući se nad stravičnom patnjom njegovih krvnih srodnika ? Hrvatski narod, nažalost, moju.
Stoga, vas, lijepo molim, izvršite djelo pokore za spas vlastitih duša, dok je vrijeme.
Zahvalite se vlastitom narodu za sve dobro, što vam je pružio na uživanje svakom od vas ponaosob od osamostaljenja do dana današnjeg. I, nedužno stradalim hrvatskim patnicima izrazite minimum dostojanstva, odnosno omogućite im bar pravo na poimence imenovano vlastito grobište na tlu Domovine.
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se
u petak, 24. rujna 2010. u 17 sati
za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.
Ti časnici mučenici su:
Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić
Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!
Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!
Štovatelji
www.viktimologija.hr
Na tlu RH , natopljenom krvlju Hrvata , svaki od prisutnih naroda ima pravo pokopati na dostojanstven način zemne ostatke svojih mrtvih srodnika, osim hrvatskog naroda.
Žalosna i bolna činjenica .
Hrvatski rodoljub - pjesnik Ivan Filipović
„Pravda mora pobijediti, ... Ma svi vrazi prot njoj stali! Koji k općoj svrsi vodi! Blaženi taj dan će doći..“
Nadam se da ću uspjeti za života doživjeti da pravda omogući da konačno i ISTINA ispliva ispod tepiha na svjetlo dana.
........
EPITAF NEZNANIH
.....Reci im, da naše groblje
Ne krije struk krizantema;
Pokopani smo ko roblje,
Za kojeg cvijeća nema. ...
Janko Zanetić,1942.
........
Preteče oslobođenja hrvatskog naroda od srbočetničkog hegemonističkog jarma i okova , Hrvatski bojovnici , i legende hrvatskog otpora , nadam se da Vam duše počivaju Božjom milošću obasjane smireno u raju.
Svim časno djelujućim hrvatskim sinovima i kćerima u obrani DOMA vječno slava i hvala !
Uz napomenu, za pojedince koji su se pri tom oglušili o temeljna kršćanska načela, zgriješili svjesno čineći nehumane čine spram nedužnog ljudskog bića, te na taj način uprljali sve hvalevrijedno , ne tražim razumijevanje.
Neka im dragi Bog odredi kaznu, nije na meni, niti imam pravo da sudim u ime Boga.